Prikazani su postovi s oznakom Plitvice. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Plitvice. Prikaži sve postove

ponedjeljak, 10. listopada 2016.

JA (i):


"Ali ti samo slegneš ramenima
izgovarajući sve svoje riječi
ležerno, lagano, nenametljivo,
ispijajući usput svoju čašicu konjaka
koju sam bila stavila na stolčić kod telefona,
pa zatim časak gledaš iznenađeno
kako sam ti se naglo zasmijala u lice,
lijevom rukom šarajući po zraku
figure koje bi da poprate nerečene riječi,
a desnom oslonjena o vlastiti bok,
te se uozbiljiš pažljivo promatrajući
sad moj ironični smiješak
sad nabrane mi obrve i grčevito zategnutu kožu lica,
prateći svaki pokret moje ruke,
mojih ramena, prsta, brade ili glave
kao da me vidiš prvi put u životu,
pa se zbunjeno trgneš,
preneš kano iza sna,
makinalno prelazeći nadlanicom preko čela,
i kao prestrašen ustukneš
i digneš glavu i opet se zabuljiš u mene
kako sjedim na kauču glave zarivene u ruke,
u krilo.
Ja to ne primjećujem,
ja sve to tako ne primjećujem,
ali ti si okrenut mi licem,
gledaš kako se smijem,
kako klimam glavom i objašnjavam
nešto veoma važno
pomažući se i pokretima ruku,
kako otvaram ladice, sad jednu, sad drugu,
poluokrenuta prema tebi,
ostavljajući u staklu blijedu sliku,
zapravo sliku uvojaka koji nekontrolirano strše,
i kako zatim zastajem
i dajem sebi vremena
da o još nečemu razmislim
usput raspremajući stol,
a onda se, ruku podignutih u visinu pojasa
s namjerom da završim postavljanje stolica uz stol
- smijem zajedno s tobom,
ponavljajući pred tobom
pokrete neke igre, nekog plesa,
ili neke improvizirane kratke koreografske priče,
neke pokrete uzastopnog nekog posla,
baratanja nekim predmetima,
snažnim zamasima ruku,
ritmičkim i u skladu s izmjenama koraka,
premda, naravno, ja sve to ne vidim,
a stvarno me veseli.
Nehotice namrštena pokazujem ti gdje u našoj knjizi
mora biti unesen ulomak koji se odnosi na sliku
koja visi u predsoblju
i kako bi trebalo razmjestiti kauč, komodu i ogledalo,
uvjeravajući te da su moji prijedlozi najpraktičniji,
najefektniji, gledana stalno pažljivo,
gledana još sasvim kratko,
napuštam zatim sobu, govoriš mi iz sobe
nešto blago, stpljivo i uporno,
a ja se ljutnem na to
i zajapureno se vratim
i ostanem stajati kod telefona
i onda se prignem i okrenem i namjestim stolčić;
primjećuješ da su mi oči stisnute,
da prijekorno ponavljam riječ po riječ,
da povremeno nestrpljivo zgrčim i opustim lijevu šaku,
blago zatresem kosom i koraknem prema tebi
a zatim se izmaknem
sliježući karakteristično ramenima,
šireći dlanove i osmijehujući se bez riječi,
pomirljivo, gledajući naizmjenice u tebe i kroz prozor.
Otvaram onda vrata od verande
i sagnuta okrećem se prema tebi
i teatralno uzdahnem
a zatim žurno unesem kutiju u sobu
ostavljajući je otvorenu i ne vadeći ništa iz nje.
Smijuckajući se zaustavim pred  tobom,
vidiš da mi je nelagodno
i da te ispitljivo pogledavam
i počnem zatim govoriti o jednom
pa onda o drugom
kao da zaobilazim,
načas zamagljena pogleda,
i nikako da se odlučim
za ono što odista želim reći, pitati, upozoriti
ili čemu se želim oduprijeti.
Priđem ti oklijevajući,
vjerojatno smiješeći se,
vjerojatno ne ustručavajući se da ti gledam ravno u oči,
što ja ne znam, što ja ne vidim, što ja tako ne vidim.
Širim ruke i šapućem ti nekolko riječi;
stojim i gledam jogunasto.
Ne usuđuješ se pokazati mi svoja platna.
Tiho ti se smijem cijelim svojim širokim licem."

Jagoda Zamoda

Plitvice - Hotel Plitvice


srijeda, 14. rujna 2016.

SJEĆANJE NA KIŠU

Od svih kiša što su pljuštale iz gustih
nebeskih izvora, pamtim samo jednu.
I kada druge slušam, dapače kisnem
po skliskim ulicama, ovdje ili na nekom
tmurnom sjeveru gdje mi duša odmah izviri
iz košulje, pa i na jugu gdje su kiše
strasne i zvonko ujedaju, na zapadu
gdje piju iz dubokih krigli i sve jače
lupaju, na istoku gdje čegrtuše kiše
opasno oko tebe stežu krug, u svim onim
uskim pukotinama između strana svijeta,
zabranjenim mjestima, gdje gromovi
bez najave otkidaju glave i gdje bi se još
svašta moglo dogoditi, u rajskim
vrtovima gdje se kapi kiše pretvaraju
u onikse, i u paklu gdje je kiša
smolasta i vruća, čujem samo onu jednu
kišu, čudesno utišanu kao da i nema
ničeg drugog osim kiše, tvojeg vlažnog
čela i velikog crnog kišobrana neba.

Slavko Mihalić
Plitvice - jezero Kozjak


četvrtak, 7. travnja 2016.

OPAKOSTI STAROSTI

Evo nas stižu obećane špilje
I šum se vodopada čuje kako su govorili
Nago sunce viri iza svitanja
Iza poletjelih kapi iza magle iza raširenih grana
Te svak pomišlja: možda nismo posve stari
Što se može primjetiti na svijetu
Istom snagom stablo baca svoje pupove
Posvuda te zovu mile rasjekline
Tko može reći da je sada nešto drukčije
I tko zna bilo kakav odgovor
Pred ovim špiljama starim lukavim rakovima
Škljocaju nam svojim štipaljkama zovu nas
Da vidimo te vaše jake dokaze
Ja u sebi ne vidim promjenu

Tad je već i sunce zagazilo nebesima
Te se tiše čulo naše mrmljanje
Prekrio nas oblak prašine
Poletjele ptice crno grakćući

I svak krijući se pođe nekoj pećini
Nekoj staroj ženi zubobolnoj nekim sivim krpama
Nekim mirisima posve odvratnim
Ali smo ih počeli poznavati

I počeli smo drijemati i počeli smo tonuti
I počeli smo dugo mljeti bezukusnim desnima
Više nikoga ne gledati
Kada su nas tako složno izdali
I počeli smo grob svoj kopati
Prem je zbilja bilo prerano
Ali je lopata svakom sama radila
Ruka svaka sama se sagibala
I počeli smo kosti svoje vaditi
Svoje kašljucanje smo počeli i svoje bespomoćno
          mokrenje
I sve se više nadvijale stijene
Sve niže bješe pod sve vlažniji
I prohodale su među nama svijeće
Pohodili nas mnogi mrtvi znanci
Mrtvi znanci mnoge mrtve znanice
I to su sada naše zadnje stranice

Slavko Mihalić 
Plitvice - Veliki Prštavci

utorak, 5. travnja 2016.

NE NADAJ SE

Ne nadaj se svome spasenju, prijatelju.
Dovoljno je lovaca na tvome tragu da ćeš
          jednom biti pogođen -
tako ćeš lijepo vrisnuti da će procvjetati
          šuma.
Pamti: tvoj bol je za ljepotu neke stvari
          izvan tebe.

Ne nadaj se, ne skrivaj se, nego idi posve
          ravno.
Ne boj se strelica ni metaka - ono će te
          svakako dokrajčiti -
ali daj da budeš velik svojim raskošnim smirenjem
koje nećeš razdati za njihove grabežljive
          poglede, oči gavranova.

Slavko Mihalić
Plitvice

četvrtak, 31. ožujka 2016.

EPITAF

Suputnice moja,
ako imademo djecu,
ispričaj im
kako otac njihov stinu
za tvarnu zemlju
pjevajući.
Za tvarnu zemlju.

Veselko Koroman

Plitvice


ponedjeljak, 21. ožujka 2016.

GORANOV EPITAF SKRIVEN U PLANINSKOM LIŠĆU

                                                    Miruj, Sjeno Goranova. Oprosti, dragi Ivane,
                                                    Ako su koje riječi, u lišću, krivo čitane.
                                                    Riječi je splelo crno lišče, lišće krvavo:
                                                    Zaplakan, u sumrak ih je, sam, odgonetavao
                                                                                                      Tvoj prijatelj

Rodivši se u prvi dan proljeća,
Trinaeste dvadesetog stoljeća,
Ispijao sam vrč života, u mukama,
Trideset vedrih i čemernih ljeta,
Dok mi ga nije razbila u rukama
Krvnička ruka, okrutna, prokleta:
Za me sad nema vrča ni proljeća.
Moj grob leži u planini, nepoznat;
Ne znaju za nj prijatelji, mati, brat.
Vidite li, kako vam domahujem
Za svakim stablom. Više ne strahujem.
Jak sam kao zemlja koja me rodila,
Vječan kao zemlja koja me pokrila.

Dragutin Tadijanović
Plitvice

subota, 19. ožujka 2016.

GLAS KOJI ODJEKUJE HODNICIMA

Nesretni su oni koji se nisu rodili,
oni to znaju, ali ne osjećaju svojim tijelom,
danas, jer za njih nema sutra
ili kasnije, ili još kasnije od toga.
Samo sigurnost beznačajna
ali to je u nama ili
izvan nas,
svejedno. Sve je u nama.
Čovjek,
nasmijana pjesma ili stablo što raste
uspravno prema nebu.

Nesretni su oni koji se nisu rodili,
ostavljeni kraj prozora, uprljani mrakom,
nesretni su,
oni to znaju, ali ne osjećaju
kako se rastvara vrijeme
u njihovom mesu, u njihovoj krvi,
i ulazi
u njihova mala tijela, život
zatvoren u stijeni,
kiša koja nije pala,
san koji nije prekinut,
grob koji nije otvoren.

Oni to znaju, ali ne osjećaju
prolazne rane u svojoj krvi,
neostvareni
poput ljubavi
koji put,
kao igra
ponekad,
neostvareni,
tako sigurno,
tako hladno, tako zabrinjavajuće stvarno,
čitav jedan život,
čitav jedan život i još više od toga,
još dugo poslije toga,
ako postoji vrijeme u našem mesu, u našoj
krvi. Ako postoji sat
koji ga zaustavlja.

Nesretni su oni koji se nisu rodili,
oni bole iznutra i grizu utrobu,
nemirni,
radoznali,
neumrli
ispod svakog svjetla,
ako ih svjetlo obasjava
ili u sjeni svoje stvarnosti,
oni,
oni koji se nisu rodili
ni prije ni poslije,
čak ni umrli,
a to bi bilo jednostavno
kao prijeći ulicu ili zaustaviti se na uglu
ili samo mahnuti rukom,
do viđenja! barem samo jednom:
do viđenja! Sada znam, nikada
i ne: nikada više,
mali, nerođeni u sredini vode,
jedina mogućnost koja je uvijek samo to
i nikada nešto više
i nikada nešto drugo.

Kiša koja nije pala
i koja nikada neće pasti,
san koji nije prekinut,
i koji nikada neće biti prekinut,
grob koji nije otvoren
i koji nikada neće biti otvoren
ovaj grob koji se otvara neprestano.

Ne pitajte zašto se otvara,
ne pitajte stvari urasle u svoj oblik
već težak i bez sjaja. Pepeo
koji nije bio plamen nikada,
kojiput ostavljen sam sebi da ne izgori
kao velika sjena mjeseca
od jednog do drugog kraja zida.

Nesretni su oni koji se nisu rodili,
oni to znaju, ali ne osjećaju
svoje ruke, ni svoje tijelo,
ni svoju strast ispod ogledala,
ni glas koji odjekuje,

ni svoj glas koji odjekuje hodnicima.

Zvonimir Golob
Plitvice

srijeda, 16. ožujka 2016.

U NESTRPLJIVOSTI ILI NADAHNUĆU

Odrediš bilo koju točku,
u nestrpljivosti ili nadahnuću,
a mogla bi podjednako biti istina
da nam sve odluke šapće netko neprepoznat
dovodeći do ludila one koji pitaju,
koji će prevrnuti svaki kamen ne bi li doznali,
na kraju se mašiti i noža.

Žuna je puna do ruba, ladolež viši od sebe,
zašto samo čovjek jeca nad gnjecavom prazninom?
Pogledaj trk jelena, on vjeruje u svoje pse
i lako će ih prestići.

Odredih točku ne misleći o svrsi
i vidjeh da je zbilja najbolje mjesto.
U toj točki u prostoru, pritajenoj mrljici
da se sastaju i razilaze svi putovi,
da im iz nje pritječe sva snaga,
da sam napokon čitav, blistav po rubovima,
i da ću uskoro šiknuti.

Bilo koja točka, ali tebi bliska,
vodi li u propast ili iskupljenje.
Samo ako je odrediš, samo kao je izbaviš,
samo ako joj iščitaš ime.

Slavko Mihalić
Plitvice -jezero Kozjak

petak, 4. ožujka 2016.

MUČEĆA LJUBAV

U mučanju tvrdnom je zaljubljen živil,
    milost, najam, dragost prositi želeći
    od vile predrage, vim se ni podstupil,
    neg z vustmi je mučal, srcem govoreći.

Z gustim zdihavanjem plamen svoj skazival,
    čudeć, razmišlajuć u njem izgoriti,
    prem ne prosil milost, milost je ufival,
    z mučećim jezikom htil to izprositi.

Štimal je nevojlnik z mučanjem bit srićan,
    al gorući plamen nastal objačati,
    da ni mogal dalje prebolit nesrićan,
    neg kot verna Fenix moral izažgati.

Tako služeć, mučeć oh prez smilovanja,
    u ljubavi stalan volil pretrpiti;
    zamiru je štimal pomoć, zazivanja,
    ne hteć reći: vmiram, moral je umriti.

Fran Krsto Frankopan
Plitvice

srijeda, 24. veljače 2016.

ČAJ USRED PUSTINJE

Netko gubi svoj oblik, netko ga nalazi
u trenucima tako jednostavnim da znače
            skoro sve.
Izgubljen si ako te ne ubija ravnodušnost.
Nema mjesta za dvojicu tebe.

Kad bi se barem svakog stotog dana sjećao.
Kad bi prije naučio voljeti nego imati.
Netko se odmah rasproda na prvom trgu,
na drugom traži dva-tri gospodara,
na trećem, možda za sebe, podiže vješala.
A netko drugi je siromah i misli
da je oduvijek jedino to želio.
Stalno se vraća na ista mjesta
jer sve više osjeća njihovu svetost.
Pa i vlastiti mu se život čini čudesnim.

Dovoljno je samo jednom osjetiti slavlje.
Tada možeš vjerovati da ćeš na neko
od tih mjesta dolaziti i nakon smrti,
doduše nijem i skoro nevidljiv,
pa ipak će živi osjećati tvoju strast
i tako ćeš im pomoći da se u svojoj
silnoj neimaštini osjete sadržajnim,
u tom trenutku oko kojega se sve okreće.

Netko pokuša prevariti svijet pa ostane
           bez ičega.
Netko opet, ludeći, nalazi spas
u odricanju, mirisnom i pitkom poput čaja
što ga neka neobjašnjiva ruka nudi usred
           pustinje.

Slavko Mihalić
 
Plitvice


utorak, 23. veljače 2016.

HOMMAGE A J.S.BACH (1685-1985)

Na daski, na prozoru,
gdje je svjetlo savilo gnijezdo,
pa mu se i noću svjetluca put,
u kuhinji, gdje su mijene dana
najjasnije a točan je sat
lonac na ognjištu,
s mirisom još toplog kruha,
mlijeka, jabuka, sa šumom haljina
što na čistom podu iscrtavaju
male i velike krugove dobrote,
s vikom i smijehom sve svoje djece,

zavirujući ponekad u dvorište,
ma koliko bio kratkovidan,
gdje se strano rado miješa s domaćim,
ali po tihom redu svijeta
koji još trlja oči,
ne zna, doduše, čak i ne sluti,
pa ipak točno obavlja smisao,
žrtvuje se s ljubavlju
i blaženo nalazi spas u najmanjim
stvarima, nimalo slučajno
posijanim svijetom,

osjećajući u sebi kotač ravnoteže
kadre da istim okom mjeri
bitno i sporedno,
s bolom podnoseći žestoku
vidovitost koja niti razumu
ne oprašta zablude, previše zaljubljen
u svaki oblik postojanja,
i kad je vlat i kad je katedrala,
žalostan kao da nosi svaki mrtvački
sanduk i blažen kao da ništa
drugo ne radi nego rađa,

grickajući u naglim prazninama,
zajedno s mišem u skrivenom kutu,
kruh i sir i poneki orah,

pisao je Johann Sebastian Bach
svoje preludije, tokate i fuge
i druge skladbe što bi zatrebale
Bogu  iljudima i nekom vremenu
izvan svih vremena.

Slavko Mihalić

Plitvička jezera - predvorje hotela Plitvice

nedjelja, 14. veljače 2016.

RUŽO MOJA

Ružo moja netaknuta,
    Štono cvateš zimi,ljeti,
    Tko će tebe ubrat smjeti,
Ružo moja netaknuta?

Ja te motrim izdaleka,
    Zlatnim suncem obasjanu,
    Blagim vjetrom milovanu,
Ja te motrim izdaleka.

To je sunce - čuvstvo žarko,
    Što ga ćutim samo za te,
    Što ti šalje trake zlate,
To je sunce - čuvstvo žarko.

Taj je vjetrić - uzdah plahi,
    Što se k tebi kradom krade,
    Da ti ljubi čare mlade,
Taj moj vjetrić - uzdah plahi.

Ali on se nujan vraća,
    Jerbo toplo primljen ne bi,
    Ja ga opet šaljem k tebi,
Ali on se nujan vraća.

Ružo moja netaknuta,
    Zar mi nećeš kazat htjeti:
    Tko će tebe ubrat smjeti,
Ružo moja netaknuta?

August Harambašić
Plitvice - Divlja ruža

ponedjeljak, 28. prosinca 2015.

ZEMLJA

Sad se budi zemlja teška, diže tijelo iz sna pusta.
U maglama skriva lice, proteže se , al' ne usta.
Jošte leže i ne diše, neg' duboko, tromo tutnji;
trava prva začinje se u nevidnoj nekoj šutnji.
Sa dna tamna korijenje se izvinulo i, u bilju,
zabrizgalo čistom krvlju, što u svemu gori žilju.
Zemlja zove. Podrhtava. Svoju muklu žudnju ne zna
i u snu se vjetru daje. Do zadnjega on je bezdna
živo sjeme razasuo. Ona gori. Ona pruža
svoje tijelo. Otkrivena, ko velika neka ruža.

Hoće kišu, hoće sunca, i u magli, i za jasna
jutra žudi, savija se, bezumna i tako strasna!
I dok šumne vode teku, i dok kiša kamen mrvi,
ona vrisne i, u rastu, bjesni bolno, sve od krvi!
Ogladnjela, teška zemlja, o uštapu i za mlađa
u nebo se hoće dići, hoće jednom već da rađa.

Zlatko Tomičić
Plitvice - Prošćansko jezero

nedjelja, 20. prosinca 2015.

REČENICE BEZ SMJERA

Dok si ti, oče, nabranih obrva
sjekao u šumi visoka, snažna stabla
i nešto mudrovao o tome kako jasen,
grab, hrast, dakle i bukva nisu bez duše,
ja sam osamljen na kosini jednostavno čekao
koji će ogranak prvi vrisnuti.

Danas grohotom smije se cijela šuma
ako ne udarim sjekirom tamo gdje treba
ili ako iz neočekivanog smjera (jutarnja
svjetlost?) visoko ponad glave siječem
i promatram kako iz truleži diže se magla
i na drugu stranu brda odlazi.

Oče moj, ti si dugo radio na pruzi
kao što i ja danas radim na metafori.
Dakako, jednom ćemo samo nas dvojica pričati
o tome kakav je promet pod zemljom i tko sada
održava prugu, podmazuje i okreće skretnice
i zašto putnički u žurbi prema Zagrebu
gubi svoje vagone i raspada se
u ove rečenice bez smjera?

Željko Knežević

Plitvice

nedjelja, 8. studenoga 2015.

MOLITVA ZA POVRATAK RIJEČI

Tko će nam povratiti
u iskonskom ruhu
riječi ove svagdašnje naše,
koje mnogima ništa ne znače
kao ni sve rođeno u duhu?

Stvori, o Bože, ponovno čovjeka
da stvarima nadjene ime
koje će trajati dovijeka,
i da u izrazima
riječi budu prozirne kao voda
i ožive s njima
mir, pravda, ljubav i sloboda!

Rajmund Kupareo
Plitvička Jezera - Veliki Slap

petak, 6. studenoga 2015.

KAK JE LEPA HRVATSKA

Da bi ja bil strajnski čovek,
pak bi došel v Hrvatsku,
bi rekel da je lepa
jer ima se kaj ti oči želiju:
takvu zemlu
reke
morje
brege
šume
nebo
ljude
i saki njen falaček je dragač lepi.

Ali ja nisem strajnski,
ja sem Hrvat,
i meni je Hrvatska lepa
jer je moja,
i bila bi mi lepa
i da je ne bi strajnski ljudi
tulko falili.

Milan Crnković
Plitvice - Jezero Kozjak

četvrtak, 22. listopada 2015.

BITI ZEMLJA

Samo zemlja može reći svome čovjeku
njegovo pravo biće, ime mu, domovinu mu
i svu istinu vremena i svo ime stanja

Samo njen čovjek može opstati u svemu
i kad nestrpljivo živi, i kad divno sanja

Teško se oteti žilama riječi i krvotoku korijenja
svome bitku rođenja, svome zavičaju sudbine.
Samo čovjek zemlje ima srce ufanja

i onda kad ga peku rane i opekline
ili sumnja proganja.

Miroslav Slavko Mađer
Plitvice

srijeda, 21. listopada 2015.

RASTANAK U JESEN

Zaboravi vedro ljeto: i sunce, i žito zrelo;
Zaboravi milovanja u večeri meke,
Sreću srdaca naših.

           Jesen je, Lelijo, jesen:
           Kišna i siva jesen,
           I treba da se mladi rastanemo.

           Lišće u tvom vinogradu
           Požutjelo, osušeno,
           I većinom popadalo
           Po umornoj crnoj zemlji.

          Jesen je, Lelijo, jesen:
          Kišna i siva jesen,
          I treba da se tiho rastanemo.

Zaboravi vedro ljeto: i sunce, i žito zrelo;
Zaboravi milovanja u večeri meke,
Sreću srdaca naših.

Dragutin Tadijanović
 
Plitvice


utorak, 20. listopada 2015.

ŠUMSKA ČAROLIJA

Kad jesen na
šumsku stazu zakorači,
šuma se u zlatno presvlači.
Svako je drvo,
svaka grana
zlatnim prahom posipana.
I svaki list prije nego je pao
u zlatno se presvukao.
I rep prepelica,
i ševina krila
od tolikog sjaja
zlaćana su bila.
A kad je zraka sunca
postelju
našla u sjeni paprati,
poviče šumi:
-Vrijeme je za spati!
I sutra je dan.
Listopad tad magleno dahne,
šarenom lepezom još jednom zamahne
i šuma utone u san.
Vera Zemunić 
Plitvice

nedjelja, 7. lipnja 2015.

KAD BI DRVEĆE HODALO

Kad bi drveće hodalo,
Šume bi se razilazile na sve strane.
Drveće bi hodalo,
A mahale njihove grane.

Kad bi drveće hodalo,
I parkovi bi šetali nedjeljom sa šetačima,
A možda bi i zaigrali malo s igračima.

Kad bi drveće hodalo,
Među pticama bi došlo do velike pometnje,
Jer bi i gnijezda krenula u šetnje.

Kad bi drveće hodalo,
Ja bih pisao naranči sa juga,
Nek dođe kod mog bolesnog druga.


Grigor Vitez

Plitvice