NEZNANJE JE GADNO

Doživotno su oštećeni
Ti što ne razlikuju
Lijevu stranu od desne,
Nikad ne znaju po kojoj su
Strani dobili
Kad ih nešto tresne.

Zvonimir Balog

Plitvice

PROLJEĆE

Proljeće je kad ne znaš gdje se posaditi
Kad protiv koraka ništa ne možeš uraditi
Proljeće je kad si se bez pravog povoda uzbudio
I ne znaš sanjaš li još ili si se probudio.

Proljeće je kad koraci upravljaju tobom,
Kad šumu proglasiš svojom radnom sobom,
Kad se pokrenut suncem kotrljaš s brijega
Kao neka lavina, kao gruda snijega,
Pa kotrljajući se bivaš sve veći
I slutiš, nešto će se ludo iz tebe izleći.

Zvonimir Balog

Plitvice

SLAP

Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.

Dobriša Cesarić

Plitvice - Veliki Slap

NAĐENI BOG

Ne traži Boga mišlju; u praznini
u kojoj se misao, tamna sjenka, gubi
uza te Bog je, uvijek u blizini
u stvarima oko tebe, u zvuku i muku.

Bog ti je uvijek najbliži od svega
diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne

Ne pružaj miso u praznu daljinu
uza te Bog je. Otvori sva čula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti
Bog oko tebe sja, treperi, miriše i šušti.

Antun Branko Šimić

Plitvice

MOLITVA NA PUTU

Bože
koji si me do ovog časa doveo nevidljiv
vodi me i dalje koncu mojih želja

Ne ostavi me
umorna i sama nasred puta

Obrazi su moji blijedi
i moje misli nemoćno ko moje ruke vise

Bože
daj da novo plavo jutro
iz umora digne moje misli
da kroz blijede ruke prođe mlaz crvene svježe krvi

Budi
nad mojom glavom moja pratilica zvijezda

Antun Branko Šimić

Plitvice

BOG U ŠUMI

Šušti meko cv'jeće rašeljkinih gronja.
Kuca malo srce púpovâ i klicâ.
Taknuta vjetrićem punim slatkih vonja
Brecaju sva zvonca bijelih đurđica.
Modrim okom bl'ješti ljubica i viri
iz skromnoga grma.
C'jeli gaj se budi, šumori i miri
Kao smilj i trma.

Jasen, štono dugo suh i jalov dr'jemlje,
Bršljanom se vije, lišajima mlâdi.
Visoke se jele klanjaju do zemlje,
A bor zlatnim praškom dô i goru kadi.
Skladan pjev se diže iz hiljadu gn'jezda,
Vrutaka i voda.

Ruku punih rose, sjemenja i zv'jezda
Bog po šumi hoda.

Vladimir Nazor

Plitvice

K BOGU!

Bože, ja sam uvijek nosio te živa
Na dnu duše svoje: u burne trenutke
Obijesti, i kada cijelu noć je šutke
Kopala mi srcem sumnja hladna siva.

Nošah te u sebi i kad sve sam vrutke
Vjeri pečatio, i kvas, što ga liva
Tvoja ljubav u nas, gušio, i tkiva
Nade u glib bacao niz drum svoj i putke.

Ja sam se rvao s tobom, velji Bože!
Svladan rukom tvojom, poraza svu sreću
Spoznah, i znam, što ti blaga sila može.

I jer borbu s crvom ti prezreo nisi,
Osjećam u duši vjeru uvijek veću.
I sve biće moje prema tebi klisi.

Vladimir Nazor

Plitvice

NEPOJAMNOST BOGA

Tko da pojmi, Bože, mudrost tvoju,
Kojom ravnaš sijasete svijeta;
Kojom daješ svakom stazu svoju,
Njom hodeći drugom da ne smeta!

Tko da pojmi neizmjernost, koju
Zauzimlješ, u kojoj raspeta
Po stvorovah silnome bezbroju
Tvoja moć je, tvoja ljubav sveta!

Tko da pojmi i ostala mnoga
Čudesa ti sile i pameti!
Ljudski razum oko duha tvoga

Kao lepir oko svjetla leti,
Snebiti se drzitostju može,
Al pojmiti tebe nikad, Bože!

Petar Preradović

Plitvice

PODNE

Šumori stari hrast na rubu prastare šume
i tiho spušta grane pune mladoga žira,
podne se otajnim lukom prema zenitu penje,
zaljubljen pastir svira.

U docu drijemaju sela, ko klupko oblak se bijeli
u sitne pramove kida, livada pobožno ćuti,
krave na pojila idu, opita suncem vrelim
divlja jabuka žuti.

Zastaše potoci gorski, jezera sklopila oči,
kroz zlatna žita više ne prolazi oštra kosa,
jagoda zri na lišću, tih se maslačak preno,
na glavu sjela mu osa.

I sunce se pomiče, ide: plime sunčane teku
i plave tihe doline, sela i livade rodne.
Omara: čas svečan; čovjeka prolaze srsi,
u zenit ušlo je podne.

S nebeskih krugova modrih Bog sad silazi dolje
i tiho blagosivlja ljude, šume, polja, doline,
i sve su stvari svete i tako čarobno lijepe
da nam se braćom čine.

Đuro Sudeta

Plitvice

KAD SLUŠAM BILO IZVORA

Nikada nećete shvatiti
kako se čudnovato osjećam
kad slušam bilo izvora: učini mi se
kao da i ja odnekud izvirem,
ko iz nekog korijena
što ga preci moji zasadiše
negdje na razmeđi pepela i sapunice.
Tada i ne opažam kako
svatovi mog oca pokraj mene prolaze
a grana oplođena
pušta korijen u zemlju
na kojoj sam kao prolaznik ubilježen.
Nitko mi tu zemlju ne može darovati
- meni je određeno da zemlju darujem
pregršću praha što mi na koncu ostane.
A pravo reci: što je zemlja time dobila!
Ništa! reći će zemlja.
Ono što je valjalo odnijela je zvijezda.

Janko Bubalo

Plitvice

ŽEDAN KAMEN NA STUDENCU IV

Tako ako si me pustio k oazi,
da i moje biljke šiknu žaru neba,
vrati oči k meni i pomnjivo pazi,
da li cvjetan imam temelj što mi treba.

Pamti da ja trebam svježu tekućinu.
Da i žari sunca nježne vijence kose.
Pazi da bez njege lomne biljke ginu,
da i duh mi treba sok i hladovinu:
jedan šator sjene i dvije kaplje rose.

Tin Ujević

Plitvice

LJUDI IMAJU

Vidim, zastavši u hodu

Ljudi imaju svoje šlagere koji pjevaju o protekloj mladosti
ljudi imaju obiteljske i prijateljske proslave i sastanke.
Ljudi imaju svoje ljubavi i pjesme
u kojima plaču i tješe se i zaboravljaju,
ljudi imaju poneku ženu ili prijatelja ili nikoga.
Ili nikoga.
Ljudi imaju svoju zemlju. (Svi je negdje imaju.)
Ljudi imaju svoga brijača i svoje mjesto u gostionici.
Ljudi imaju svoje subote i sportske priredbe,
svoje male i skromne zabave koje sebi pružaju.

Što to ljudi imaju?

Tiho idem dalje

Samo sebe ljudi nemaju.

Milivoj Slaviček

Plitvice

KASNI GOST

Već su svi zrakoplovi poletjeli, vlakovi prošli
već su svi automobili nesagledivi u daljini
već su sva mjesta popunjena i jedra razapeta
već su drugi putnici proputovali pola svijeta

a ti se još uvijek polako spremaš strpljivo čekajući

u magli znak za tvoju plovidbu čekanu godinama
s čežnjom na osamljenoj maloj stanici jedva znanoj
viđen samo od klonulih jablana i pustih kuća
i tu negdje čekaš jer će možda naići neki prijevoznik
pa ćeš i ti konačno krenuti ali na kraju ravnodušan
krenuti prema svjetlima već zamagljenih putokaza.

Miroslav S. Mađer 

Plitvice

VRIJEME JE DA SE DOGAĐA NAPOKON ČOVJEK

Vrijeme je da se događa napokon Čovjek
(a Čovjek nije običaj nego želja on nije upravitelj nego prijatelj)
da se događaju njegova težnja i duh
da se događa njegov Izlaz: bratstvo i aktivnost
Vrijeme je da se događa ljubav
da se događa Putovanje
da se događa srž
Vrijeme je da se događa nezapretana patnja
da se ne događa umiranje i trajanje i bodrenje
Vrijeme je da more bude gusto i puno tihog sjaja
da obala bude obala a ne nepolazak
da cvijeće miriše da obronci budu obronci a ne položaji
da ravnice budu ravnice a ne posjedi
a vode doista pune tokova
Vrijeme je da stanujemo diljem Svijeta
da prigrlimo Zemlju kao mater
da odabiremo vlakove po volji, stanice po trenutku
da promatramo i čujemo svjetla
da slušamo svoju nevezanost i govor koji nitko ne izgovara
Vrijeme je da stvaramo gipke sonete
Vrijeme je da pobratimo pravila i ljudskost
zakone i cjelovitost
Vrijeme je pobratimo putanje i život
Ili još vrijeme nije i nikad neće biti

Milivoj Slaviček

Plitvice

TEORIJA POEZIJE U HRVATA GODINE 1991.,1992.,1993...

ako je vrijeme za pjesmu koja nijema
                 u kamenu/korijenu čeka
     pritajena, ranjena, još pod anestezijom
                da se potom vine u nebo
           šikne od Vukovara do Konavala
                  ako je došlo njeno vrijeme
               ako je dozrjelo to vino od patnji
                             odapni je
        neka se izvije iz tog kamena/korijena
    neka bude malena i stamena ispod zvijezda
                neka odjekuje hodnicima
                 neka razumije i četvrtog
      neka bude ljepša od jur ni jedne na svit vile
          neka pronese opojnost svoje domovine
       neka se kiti i šepuri u svoj svojoj ljepoti
              da je se svijet nagleda i nadiše
da u svojoj mladenačkoj strasti samu sebe oplođuje
                                te tako
                               zaboravi
        da je iz kamena izljuštena sva bila u krvi
                              u ranama
                             polomljena
        te je iz korijena čupajući se odrala kožu
         da joj je vid bio slijepljen usirenom krvi
                           da je vrišteći
                              zabunom
                            stala pjevati

Alojz Majetić

Plitvice

IZVOR IZ GROBA

Tamo gdje uvire sve, ti izvireš, stoga ni jedan
     Vječnim se ne može tok nazvati, kao taj tvoj.
Živ iz smrti se rađaš i spajaš svršetak s početkom
     Tebe ne plaši smrt, iz nje ti rađaš se sam.

Ledan, čudno to nije, kad žuboriš hladnom po tijelu,
     Bistar ti ostaje tok, smrću ti čisti se mulj.
Niti Prokion te neće, ni silena jara iscrpsti,
     Više se iskona tvog plaši zvjezdani svod.

Bilo tko da si, svoj usijani mozak rashladi tom vodom,
     Ona će misao tu uliti tvoju u svijest:
Život mi donosi smrt, smrt život, a tebi je stalno
     Živjet, da dočekaš kraj, mrijeti, da izbjegneš smrt.

Ignjat Đurđević

Plitvice

NEMOĆ PJESNIKA

Pjesnici nekad nadahnuti vjerom
pjevahu ljudima o onom kraju
u koji čovjek prijeđe kad ostavi tijelo

Danas se svakom fantazija slomi
na rubu ovog svijeta

Dalje je ništavilo
pred kojim pjesnik stoji nemoćan i nijem

Antun Branko Šimić

Plitvice

KAO PRED ODLAZAK

Mnoge smo godine čekali po kolodvorima i lukama,
čekali neka neobična prevozna sredstva
da nas povedu u neviđene predjele svijeta.
Bili smo strpljivi i gajili smo veliku nadu.
U međuvremenu sjedili smo po zadimljenim krčmama,
kartali da utučemo časove čekanja,
pomalo pijuckali i pogledavali
kroz zamagljena stakla
da vidimo kakvo je vrijeme.
A vrijeme je uvijek bilo nepovoljno:
kiša ili zapara, hladnoća ili žega,
ili nešto između toga,
što nije spomena vrijedno.
I sve što smo radili, radili smo kao pred odlazak,
pred odlazak na daleko i značajno putovanje
u neki široki dan koji je ispunjen
velikom svjetlošću.
Odlazili su mnogi vlakovi i brodovi;
na svaki signal gledali smo kroz prozor
i svaki put ponavljali: nije naš.
Onda smo se ponovo vraćali kartama i čašama
da prikratimo vrijeme
pred odlazak.
I mnogo smo vremena tako prikratili i utukli,
dok jednog dana ne rekosmo:
nema smisla više čekati.
Nema smisla više čekati i treba da se vratimo kući,
ako još nađemo tu našu kuću,
ako nas već davno nisu iselili,
kad su vidjeli da nas nema.

Nikola Milićević

Plitvice

DAŽD

U obilnim mlazovima
iz teških oblaka
liva se gusta kiša.

Toči kao iz kabla
na livade,
na voćnjake,
na pašnjake;
ali, nadasve,
lupa na naša stakla,
kuca na naša vrata,
bije nam o krovove.
I zvuči,
i svira,
u svima jezicima,
u čudnim narječjima,
nasilna,
sveplodna kiša.

A njen je zvuk
sladak sluhu
kao čehulja grožđa
usnicama.

Jutros je varoš bila
čista ko svečana slika,
u smeđem, osvjetljenju
što padaše s neba
na ulice i trgove,
te smo šećući posred kestenova
tugovali,
žalovali,
blago,
bez žalosti,
bez tuge:
dolazi,
dolazi ona divna zagrebačka jesen.

I mučilo nas
što naši mrtvi nisu s nama
da vide novi Zagreb,
ljupku Hrvatsku.

A sada kiša
teče i zvuči;
kuca o naše prozore
kao jato golih tića
što cvrkuću,
što izdišu.
Kiša je isprala sve grane
na stablima
i sad je lišće svježe zeleno,
a kuće opet čiste i crvene.
Slatko je pisati uz romon dažda.

Kiša rominja,
glogolji,
žamori;
kiša jadikuje;
mijenja pravac,
vraća se,
bugari,
i opet sipi i sipi
na dvorišta gdje stvara mlake,
na krovove gdje teče u žlijeb;
kiša jednolično svira
kao lučac o zvonku staklu
po stablima,
po brezima,
po živcima,
po srcima.
Kiša kiši
i kiši
i prestaje da kiši;
a onda otiče cestom.

A onda kao miris dunja
kroz vidik rosnih bregova
hrvatske domovine
javlja se čežnja
za plavim morima,
za novim nebištima,
za širim obzorjima.
Budi
kiša sve što u nama drijema;
draga
kiša sve što u nama plače;
tješi
kiša sve što u nama cvili.

Ovako je mi nekada, pjani, slušasmo,
kroz lahore borika na brijegu Marjanu
gdje sprema svoje harfe i svoje svirale,
za naše duše dirke;
za svoje strašne svirke,
leleke,
i duduke:
o mi smo slušali kišu
po danu i po noći
gdje rida sladostrasno,
gdje kida u nama
kao rđavu strunu
sve što trebaše da pukne.

Ali draža no ona kiša u noći
čuta iz topla kreveta za bura
teče na njivu duše ova topla kaplja
Milosti,
Dobrote,
Oproštenja;
plače nas,
draga nas,
curi na nos,
milosna,
dobrosna,
svjetlonosna,
zagrebačka kiša.

Mi znamo da kroz to vrijeme
gore na Cmroku i Tuškancu
plave i crne djevojke
dišu na potna stakla
kuda naslanjaju čelo
i motre na kišu i oblake
i cvijeće u dvorištu.
Sanjare dakle djevojke,
a mi kroz to vrijeme
pjevamo kišu i cvijeće
i momke i djevojke.

A kada prestaje kiša,
mi kroz otvoren prozor
dišemo čisti uzduh:
- takva skuta plaveti
nema ni u kom Gradu
po spasonosnoj kiši. -

A onda Sunce
tjera oblake,
obasjava brežuljke
i suši po Gradu mlake
od skore kiše.

Tin Ujević

Plitvice

TVORAC SE UKAZUJE

       I.
Tvorac se ukazuje
kao titranje.

Tvorac se ukazuje kao
svjetlucanje,
mreškanje.

Kao boja
modra, žuta, zelena.

Kao smješkanje
iz pelena.

          II.
Tvorac se ukazuje
kao šušanj.

Kao daleka
jeka.

Tvorac se ukazuje
kao miris.

Kao topla
opna krušna.

Kao izazov.
Kao kušnja.

          III.
Tvorac se ukazuje
kao zebnja.

Kao uzdah
prestrašena
stvora.

Kao danje svjetlo.
Kao noćna
mora.

Tvorac se ukazuje
kao ukaz.
Kao privid.
I vid.

Kao strepnja.
Kao stid.

          IV.
Tvorac tu je
kao jesam.
Kao tko sam.
Kao gdje sam.

Kao otkuda.
Kao kamo.
Kao nagovijest.
Kao znamo.

Kao nešto
blizu dojma.
Kao nikad čuo
nemam pojma.

          V.
Tvorac je među nama
kao otac.
Kao mama.

Kao oko.
Kao uho,
Kao slutnja.

Kao oprost.
Kao blagost.
Kao ljutnja.

Kao snaga.
Kao vlaga.
Kao tmica.
Kao svjetlost.
Kao klica.

Zvonimir Balog

Plitvice