KAO PRED ODLAZAK

Mnoge smo godine čekali po kolodvorima i lukama,
čekali neka neobična prevozna sredstva
da nas povedu u neviđene predjele svijeta.
Bili smo strpljivi i gajili smo veliku nadu.
U međuvremenu sjedili smo po zadimljenim krčmama,
kartali da utučemo časove čekanja,
pomalo pijuckali i pogledavali
kroz zamagljena stakla
da vidimo kakvo je vrijeme.
A vrijeme je uvijek bilo nepovoljno:
kiša ili zapara, hladnoća ili žega,
ili nešto između toga,
što nije spomena vrijedno.
I sve što smo radili, radili smo kao pred odlazak,
pred odlazak na daleko i značajno putovanje
u neki široki dan koji je ispunjen
velikom svjetlošću.
Odlazili su mnogi vlakovi i brodovi;
na svaki signal gledali smo kroz prozor
i svaki put ponavljali: nije naš.
Onda smo se ponovo vraćali kartama i čašama
da prikratimo vrijeme
pred odlazak.
I mnogo smo vremena tako prikratili i utukli,
dok jednog dana ne rekosmo:
nema smisla više čekati.
Nema smisla više čekati i treba da se vratimo kući,
ako još nađemo tu našu kuću,
ako nas već davno nisu iselili,
kad su vidjeli da nas nema.

Nikola Milićević

Plitvice