Prikazani su postovi s oznakom Nikola Milićević. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Nikola Milićević. Prikaži sve postove

petak, 2. lipnja 2017.

JADRANSKI ZAPIS

Ti more, koje si od davnih davnina
nosilo umnost i pjev i strah Božji
od Atene i Lacija do Salone,
nosilo i raznosilo
drevnim Sredozemljem
dušu juga i šapat beskraja.
Ti si obdarilo ove žale
pitomim ritmom i cvatom života
i bistrim si zvukom oplemenio
riječ jezika ovog puka
koji u toj riječi i po njoj
živi i traje do danas
i do sutra.

Nikola Milićević
Split

četvrtak, 1. lipnja 2017.

FRA MATIJA DIVKOVIĆ (1611)

U splitskoj luci, pod udarima bure,
fra Matija, umoran, sjedi  na bisagama
prepunim papira i čeka brod za Mletke.
Tri dana je hodio iz Olova, na konju,
u društvu trgovaca, po kiši i  nevremenu.
Sad eto sjedi tu, na kamenoj obali, sam,
promrzao i težak od misli i duga puta.
Zna da je upao iz opaka turskog zuluma
u mletačku podmuklost, ali ne mari ništa.
Što mu se može desiti kad nosi sa sobom
Nauk krstjanski i Sto čudesa koje složi
"na urešenje našega jezika slovinskoga"?
Spustio se tiho iz mračne Bosne u nekom
nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom
ispisana papira u kožnatim bisagama.
On hoće da tiska te svoje knjige, tamo,
u dalekim Mlecima, za svoj nepismen narod.
Nepismen i ubog narod, al on ipak vjeruje
u moć svojih knjiga, zato putuje u Mletke.
(A mi, u pismeno doba, u moć kakvih knjiga
još da vjerujemo, u kakve zlatne Mletke
da krenemo na put, po kiši i nevremenu?)

Nikola Milićević

Split

srijeda, 31. svibnja 2017.

NA IZVORU CRNE RIJEKE

Kako li živo tečeš, bistra moja vodo,
kroz travu i kamenje, pod širokim
lišćem lopoča, u sjeni stoljetne šume.
Slušam te i gledam: stižeš i odlaziš
(ti živa i hitra, ja mračan i nepokretan),
donosiš i odnosiš - kao vrijeme.
Sjedim tu, pored tebe, Crna rijeko,
još crnji od tebe i prepun gubitaka.
Vrijeme je teklo kao što ti tečeš
i sve mi je odnijelo. Ali da nisam gubio,
kako bih znao da sam nešto imao?
Gubici su moje bogatstvo. To je jedino
što ostaje. Divno i gorko bogatstvo
sazdano od gubitaka

Nikola Milićević

Cetina

utorak, 30. svibnja 2017.

POVIJEST

Što da iznosim vašu povijest, mrtvi, što
da se sjećam kako ste u torbama, na leđima,
donijeli svoju djecu s Istoka.
Što da spominjem onoga koji je pao
od turske sablje, i onoga što je umro
u mletačkoj tamnici. I onoga što su ga
Francuzi strijeljali, jer je tvrdoglavo htio
"sili odoliti i s kraljem boj biti".
I onoga što je, bježeći na Maltu,
u ruskoj galiji, izgubio kesu dukata.
I onoga. I onoga. I onoga. I sve njih
kojima je vrijeme urezalo u čelo
znak progonstva, znak srdžbe
   i znak smrti.


Nikola Milićević

Poljica

ponedjeljak, 29. svibnja 2017.

KAO NA POČETKU

Poslao si me iz svojih daljina ovamo, o Neznani!
Uputio si me s nekom svrhom i zacijelo si htio
da nešto obavim ovdje, da izvršim neku zadaću:
možda da uzorem njivu, da zasadim vinograd
ili da porinem brod u neko tamno more.
Ali ništa od svega toga nisam učinio.
Valjda sam zaboravio savjete koje si mi dao
kad si me s nadom otpremao od sebe.
Tako sam se neuk našao u ovim podnebljima,
neuk i gol i bos, bez igdje ičega.
Mučio sam se da dokučim što mi je činiti,
na koji način da izvršim poslanje
s kojim si me ovamo uputio,
a ničega se pametna nisam umio sjetiti.
Činilo mi se da ni za kakav ozbiljan zadatak
nisam pripravan. I tako mi ostade samo
da osluškujem tajanstvene razgovore
lišća i tišine, da čujem što spokojni cvjetovi
međusobno šapuću; da pokušam saznati
što se zbiva u bistrini voda, u dubokim
ogledalima neba. I vrijeme sam gubio
tražeći u priprostim stvarima visoka znamenja,
a posvuda sam nalazio samo zastrašujuće pojave.
Plašila me noć, plašili nesagledivi prostori.
Kako se mutni beskraj širio oko mene,
postojao sam sve manji, sve nemoćniji.
Obilje znakova i svakovrsnih upozorenja
stajalo je izazovno preda mnom.
Zurio sam u njih, odgonetavao ih i čitao
i ništa spasonosna nisam naučio.
A godine su u tvrdu kasu neumoljivo harale
i pustoš je bivala sve teža, sve zlokobnija.
Tako na kraju postadoh ponovno neuk i gol
kao što sam na početku bio.

Nikola Milićević

Makarska

subota, 27. svibnja 2017.

TJESKOBNA NADA

Pun tjeskobne nade, odlaziš na svoja traganja
i neumorno kopaš, strpljivo pretražuješ
pod stablima, pod zidovima, pod oblacima.
Uklanjaš korijenje, pijesak, zemlju, maglu,
prste si iskrvario, leđa ti tvrdo povita,
a ništa valjano da nađeš, ništa konačno
da saznaš. Samo krhotine,posvud, sami goli
sitniš, predznaci nečega vrijednog, nečega
što uznosi maštu i što slutnjama grije
i ponovo navaljuješ, još upornije kopaš,
sve mahnitije roniš u izazovnu dubinu.
I ponavljaš u sebi: mora da je ovdje,
sigurno je ovdje Ono, ono, kako se zove,
ne znam kako se zove, ali nije ni važno.
Mora da je blizu, jer predznaci su tu.
I tako, sav obuzet predznacima i slutnjom,
svakodnevno se vraćaš sa svojih traganja
praznih ruku, a miran, kao da si našao
i sutra ćeš opet, tko zna pod kojim stablom,
ozaren nekim svjetlom, pun tjeskobne nade,
razgrtati zemlju i čupati korijenje.

Nikola Milićević

Makarska

TAJANSTVENI NEZNANAC

Bježao sam od tebe i skupljao se u samoću
jer mi je bila teška tvoja daljina
i tvoj me tamni beskraj plašio.
Ali nisam mogao ne tragati za tobom,
a ni sam ne znam što sam zapravo tražio.
Nisam ti želio doznati imena,
nisam te pokušao ni na koji način odrediti.
Ti si za mene bio i ostao veliki,
tajanstveni Neznanac, ni dobar ni zao,
ni crn ni bijel ni zelen.
I bio si mi potreban upravo takav,
neznan i neodređen, jer kad bih te
uobličio i spoznao,
ti više ne bi bio to što jesi.
Stupio bih s tobom u razgovor i svađu
i sva bi tvoja čarobnost nestala.
Jer nije za tobom stremila moja vjera
nego moja sumnja. Ona je rovarila
i prevrtala po tvojoj golemoj praznini,
jer sumnja ne može biti mirna
i nigdje se ne može upokojiti.
Ona, u svojoj mučnoj upornosti,
prodire i tamo gdje nikakva vjera
ne može prodrijeti.

Nikola Milićević

Vepric - Makarska

petak, 26. svibnja 2017.

TREBA STRPLJIVO

Treba strpljivo prebirati šljunak
   prikupljati bilje,
iznositi ruke na jutarnju svjetlost,
   noge prepuštati putu,
beznadno udarati na tvrda vrata,
   bazati po tmini.
Treba strpljivo još mnogo toga
   uraditi i ponijeti
za ovaj divni, nepopravljivi svijet.
Od svega toga zacijelo neće biti
   osobite fajde.
Sve će ostati očajno nepopravljivo
   kao što bijaše bilo.
Ali svejedno treba, treba prebirati,
   skupljati, lupati, ići,
treba umirati da bi ovaj slavni svijet
   mogao i dalje živjeti
u svojoj divnoj (divljoj) nepopravljivosti.

Nikola Milićević
Makarska

četvrtak, 25. svibnja 2017.

PUTNIKOVA PJESMA

Putujem stalno nekom sjajnom gradu,
gradu čudesa, sna i zaborava,
gdje ima divnih ljekovitih trava
koje bi mogle da mi spokoj dadu.

Putujem, noseć nevidljivu nadu
koja u meni iznemogla spava
te me iznutra katkad obasjava,
kad čamim, slomljen, u jadu i padu.

Gazim kroz polja i prelazim brda,
snaga se gasi, a zemlja je tvrda,
rane me bole, bode trn i kamen.

I siguran sam: cilju neću stići,
ali svejedno moram naprijed ići,
jer znam: gotov sam, samo ako stanem.

Nikola Milićević

Makarska

srijeda, 24. svibnja 2017.

SIZIFI

Koliko brda na svijetu, koliko Sizifa
koji svoj kamen prema vrhu guraju,
a kamenje pada i pada i Sizifi silaze
dolje, u dolinu, i opet se uspinju.

Svaki put dolaze na rub očajanja,
ali, nesretnici, uvijek negdje pronađu
novu iskru nade, posljednji joj trunak,
da bi muku svoju započeli iznova.

Jadni moji Sizifi, i ja među vama,
što svoj crni kamen guram uz strminu,
a nikad ga neću dogurati na brdo.

I umrijet ću, ko svi, s trunkom nade u srcu,
a moj će teški kamen u dolini ostati,
da bi dočekao nekog novog Sizifa.

Nikola Milićević

Split - sa krova City Center

utorak, 23. svibnja 2017.

PJESMA O SREĆI I NOVINAMA

Uvijek, kada izlazim na ulicu,
dočekaju me glasovi prodavača novina
i na svakom raskršću slušam
kako izvikuju vijesti o ljudskoj nesreći.
Opet je u nekom rudniku eksplodirao plin
i mnogo j erudara poginulo.
Opet se neki autobus srušio u provaliju
i policija je negdje pucala na demonstrante.
Opet je neki čovjek ubio ljubavnicu
i neka majka je ugušila vlastito dijete.
Opet se pojavila smrt i glasovi prodavača
samo nju izvikuju:
smrt ujutro, smrt u podne, smrt uveče.
I tako ih slušam iz dana u dan
i mislim kako bi trebalo pokrenuti jedne
bar jedne novine,
u kojima bi bila samo kronika ljudske sreće.
trebalo bi svakako pokrenuti takve novine.
Ali tko bi pribavio vijesti za njih?
Čime bi ih čovjek ispunio?
Tko bi ih prodavao i tko kupovao,
kad prodavači ne bi imali što izvikivati?

Nikola Milićević

Split - Peristil

ponedjeljak, 22. svibnja 2017.

PRED PORAZOM

- Gospodaru, neprijatelj je pred vratima.
Topovi gruvaju sve bliže,
kugle udaraju u bedeme.
Treba predati grad i ostaviti
ove sjajne dvorove. Treba se povući
što brže
da im ne padnemo šaka.

- O, nemojmo nagliti!
Kad je sve izgubljeno, žurba
nije potrebna. Pustite da na miru
popijem kavu, da dopušim lulu,
da dovršim započetu misao.
Onda ćemo otići, mirno,
dostojanstveno, a topovi neka gruvaju
i neka započne pohara.

Nikola Milićević

Split

  

srijeda, 28. rujna 2016.

ČEPMRES

Ovaj stari čempres uz našu staru kuću
stoji tvrd i visok, prav i nepomičan.
Gledao sam često iz svoga djetinjstva
gore, u njegove zelene visine.
Gledao sam, tako, bez mnogo čuđenja:
čempres kao čempres, treba da je visok.
Tek mnogo kasnije, pošto sam u svijetu
vidio i druge velike čemprese, mogao sam reći:
nigdje takva starca, takva silna debla, takve grdosije.
I kad god se vratim našoj staroj kući,
gledam ga, i usput kao  da mu kažem:
O moj tvrdi starče, još si uvijek tu.
Godine prolaze, a uvijek si tu,
ni manji ni veći. Davno si dosego
svoju punu mjeru, i ne možeš više
ni naprijed ni natrag. Tako mora biti.
Tako mora biti. Znam. Al ništa zato.
Glavno da si dobro. Godine prolaze.
Vidim da prolaze. Vidim da si dobro.
Sve vidim. Pa onda? Šta onda da vidim?
I zašto da gledam, i tebe i sebe?
Čempres kao čempres. Čovjek kao čovjek.
I čempres i čovjek i pas i godine
i jad i nevolja i sve - dođavola!-
Ne ljuti se, stari. Nije to zbog tebe.
Možda je zbog mene. Ali nije važno.
Zbilja nije važno. To ja tek toliko
da bar nešto kažem tebi osamljenom.
Jer bude mi drago kad te tako vidim
kod stare nam kuće, tvrda i visoka,
i u dobru zdravlju. I ponosna tako.
E, to iznad svega. To što si ponosan
naročito volim. Znam ja, ti si mnogo
toga preturio i mnogio vidio, i gore
i dolje, i lijevo i desno. Mosor i Dinaru
i munje i vojske. I uvijek si tu,
ti i ovaj kamen. Mosor i Dinara,
i kamen i čovjek i pas i godine,
i da su svi takvi, tvrdi i visoki,
i da nitko ništa nikome ne kaže.

Nikola Milićević
Klis



ponedjeljak, 14. prosinca 2015.

ZLATNA GRANA

Mama,daj mi kaput
Zlaćanih dugmeta,
Pa ću poći na put
Preko bijela svijeta.

Pregazit ću hrabro
Devet plavih gora
Preplovit ću rijeke
I široka mora.

Idem u daljine,
Gdje sunce zapada,
Dok ne nađem vrata
Čarobnoga grada.

U tom gradu, kažu,
Čudna bašta ima,
Zlatne grane vise
Na njenim stablima.

Na najveće stablo
Ja ću se popeti
Odrezati granu
Tebi je donijeti.

Ti si moja draga
Majčica jedina,
Pa nek imaš poklon
Od svojega sina.

Pogleda ga majka
I bude joj milo,
Pa ga uze k sebi
I stavi na krilo.

"Nećeš, sine, poći,
Srećo moja mala,
Ne bi tebe majka
Za sve blago dala.

Dosta su mi tvoje
Ruke oko vrata!
Ti si moja grana
Od suhoga zlata!"

Nikola Milićević

Makarska


nedjelja, 13. prosinca 2015.

MNOGO JE MRAKA U ČOVJEKU

Mnogo je mraka u čovjeku, duge su
njegove noći, i što bi kad ne bi mogao
iz hladne tmine iznijeti svoje ruke,
katkada, pred lice sunca?Kad ne bi
mogao naći obranu svoju na nekom kamenu
pod mirnim i prostranim nebom?
Svoj san rastvoren, jasan i živ
u dnu bez sjena i međa? I sebe
čitava na jednom mjestu, u jednom
jedinom plamenu? Da zasja beznadno
i slatko, u smirenoj bistrini viđenja.

Nikola Milićević
Kaštel Sućurac - Crkva Sv Jurja - Spomenik žrtvama Savezničkog bombardiranja 05.12.1943.


nedjelja, 1. studenoga 2015.

REQUIEM

A sada ste smireni, mrtvi moji.
Dobra zemlja dade vam konačnu
zaštitu. Mir vašim ranama i vašim
krikovima! Mir vašim rukama!
Pepeo kisne pod kišama,
korijenje vas prožima i klice
izbijaju i dani teku nad vašim
zaboravom. Mir i pokoj vašoj
dobroti i vašoj patnji, što ostade
u kamenu upisana, čudesnim
pismenima, koja nitko više
ne zna pročitati.

Nikola Milićević
Solin - Manastirine - Stara Salona

SAN

I uvijek ostaje jedan san, jedna
bajka. Niču iz smrti i cvatu
nadama i suzama. I rosa rosi
na pospane vjeđe, na ranjema čela.
I sunce uvijek jednako izlazi
i ostaje nad svim i poslije svega.
I jedan glas: radosni plač rođenja
probija noći i traje u olujama,
nad ovom izdržljivom zemljom,
u kojoj svojom smrću živite,
                mrtvi.

Nikola Milićević
Solin - Spomenik poginulim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu

utorak, 13. listopada 2015.

PUT U VJETRU

Jesen te je odvela cestom lišća
i ponio si sa sobom ukroćeno srce
u daljinu.
Ptice plove i sijeku zrak
veslima krila i žudnjom seobe.
Vjetar kuca lišćem o tvoje čelo
i prestiže ti korak brzinom skitnice.
Ne gledaš jata ni magle,
nitko ne zna da patiš
i da te raskida jesenji nemir ptica.
Ne šume za tobom ničije kose
i neće te zapljusnuti njihovi topli talasi.
Evo, skoro je noć i zaspale su drage oči,
a visoko nad tobom kruži
san tvoje majke
izgubljen i nespokojan.
Leti tjeskobno nad stazama tvog lutanja,
traži ponore pred tvojim koracima,
a kad ih opazi, bježi natrag
kroz pomrčinu i pada, slomljen, na tvrdi jastuk starosti.

Nikola Milićević 
Poljica

nedjelja, 11. listopada 2015.

KRUH

Nemojmo povrijediti kruh ni rječju
ni bilo čime, jer on je doista svet
u svojoj darežljivosti, velik u dobroti.
On nas posvuda prati, putuje s nama
u našoj torbi, bdije na našem stolu,
u samoći stražari, uvijek budan i tih.
On je brižljivo čuvao naše djetinjstvo,
hranio našu mladost, ispunjao nam dane
mirisom i nježnošću. On je uistinu bio
naš svagdanji kruh i naš svagdanji drug.
U njemu su šumjela polja, pjevali klasovi,
iz njega su sjale tople srpanjske žetve.
On je skupljao u se sve naše radosti
i naš znoj i suze i stajao je pred nama
kao blaga opomena i tiha mudrost.

Nikola Milićević
 
Knin - Crkva Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta


subota, 19. rujna 2015.

VJETAR

Noć je silazila odozgo
niz šumovitu goru
i spuštala se u nizinu.
S njom je i vjetar dolazio,
lagani vjetar
ljetni.
Dolazio je
do nas
i mirno odlazio
preko naših ramena.
Bili smo međa njegova.
Donosio je nešto
do nas
i odnosio — dalje.
Donosio iz noći
u koju smo gledali
i odnosio u noć
koja se širila za nama 
i koju nismo vidjeli.
Nikola Milićević 
 
Poljica - povijesna Poljička Republika