ANNUNTIATIO

Zdravo! Ti puna radosti.
Ljudima jednom stat ćeš pred očima,
Ko mira znak, ko izvor utjehe.

Imat ćeš mjesec pod nogama.
Mlado Sunce će tebi sjati u naručju,
I jutarnje zvijezde
Nad tvojom glavom pjevati.
I bit ćeš vez,
Što zemlje i neba vrh
U jedno spaja.
I bit ćeš most,
Od molitva tkan,
Od suza mit, i u luk svit,
Nad jazima i crnim vodama,
Što čovjeka će dijeliti
Od Boga.

Nek je Gospodu Slava.
Nek volja njegova se vrši.

Vladimir Nazor 

Kaštel Stari Crkva Gospe od Ružarija

JA TE LJUBIM

Ja te ljubim, moj uzoru,
Željo moja uzdisana!
Ko u milom bijednik zboru
Spomen svojih sretnih dana;
Kano hajduk lomnu goru,
Iza teških ratnih rana.

Ja te ljubim, moj uzoru,
Srećo moja željkovana!
Kano danak rujnu zoru,
Rosu cvjetak jorgovana;
Soko gnijezdo na timoru,
Junak slavu od mejdana.

Ja te ljubim, moj uzoru,
Ružo moja netrgana!
Ko ljubovnik u govoru
Riječcu čara odabrana;
Kano smrtnik na umoru
Slast života dokončana.

Ja te ljubim, moj uzoru,
Željo moja uzdisana!

August Harambašić

Kaštel Lukšić - dvorac Vitturi

KAMO GOD POĐEŠ

bit ću s tobom
i vazda pred tobom
prostirati stol
zebnje i zanosa
vjernosti i prezira
posluživat ću te
patnjom svakovrsnom
i nerazumijevanjem
i novom nadom
i čežnjom neugasivom
obilovat ćeš
zauzetošću za druge
i tihom sućuti,
samoćom i mukom
i rukom onemoćalom
krijepit ću te
dobrim okom
ohrabrenjem u prolazu
kojem se ne nadaš
i dobrim mislima i željama
za koje nikada nećeš doznati
nudim ti ono
što i sam imam
kruh je to
koji sam i ja blagovao
kruh koji iscrpljuje tijelo,
ali siti dušu

Stjepan Lice

Kaštela

ŽEDNA SIDRA

Dišeš li još
more
more moreno
more ranjeno
od dna do grive sna
od grebenja
do sjemenja
moreno more
moreno
Plovimo
za tvojim modrim cvrkutom
tražimo
tvoje svijetle zjenice
One su negdje iza rtova
one su negdje iza vjetrova
Plovimo s vječno žednim
suhim sidrima
s golim vjetrom u prsa
plovimo
plovimo
O more
more
moreno
O more more
voljeno...

Jure Franičević Pločar

Kaštel Novi

NESTVARNA LJUBAV

Je li zaista bio na tvome prozoru
onaj razbiti pitar što sada leži pod kamenim
mostom
na dnu Suhoga potoka?
Imao sam dvadeset godina i mislio sam da te volim,
i prezirao vode što umiju jedino teći
po izlokanim koritima u svitanja neočekivana i gola.

Ko stara violina, srebro u grlu cvrčka,
zvonio je taj potamnjeli glas,
i sa svakog stabla javljao se po jedan kos,
a ni sjetit se ne mogu zašto sam bio tužan
kada je smješak tvoj nestao s kraja usana,
i nisam ti umio reći
da sam to ja, dječak što je donedavno trčao bos.

A sada kad je trava već požutjela,
prekasno je da ti govorim to i ostalo o dlanima
punim srca
i da ti zrcalo svih tih bura u ruke dam.
Jer ni do sada nisam otkrio jesam li zbog potoka
što teče

tražio tvoju sliku na dnu svake vode.
Oprosti! Ja sam zaista mislio da te volim
i nisam shvaćao tvoje tišine ni tvoje sjete,
ali želje su ipak bile cjelovite i tek sada tu tajnu
znam.

Misliš li da mi je žao zbog rasutih zvijezda
ili da se radujem jeseni jedino radi jedrine grozdova
i da sa šturcima slavim ovu noć sjećanja?
Još uvijek putujem u susret cestama -
biser se jedino u moru roni -
i leti se, ti znaš, jedino na krilima.

I kad bih stigao na domak dalekoga grada,
tvoja ljubav i djetinjstvo što je bilo
možda bi se iznova učinilo gusto poput staroga vina
i snova kojima te sretah.
Ali daleko ima još dalje,
i ko će onda reći ljubav ili  - ne
između ta dva umora i jednoga jedinog hlada.

Marin Franičević

Kaštela - Biblijski vrt Stomorija

U TRAVI

Živa zvijezda s vedrog neba, ševa,
Truni biser pjesme prašnim putima,
Žito šušti, bijeli oblak snijeva,
Kukci zuje među cvijetim' žutima.

U daljini, među granjem, selo
Pruža molbu tornja k nebu skrušeno,
Vjetar hladi uznojeno čelo
I na plotu vitla rublje sušeno.

Kukovača, majskog grma dika,
Diše mlijekom ženske puti i ljubavi.
Tamo iza srebrenog vrbika,
Blizu mlina, pjeva slavić ubavi.

Hrvatska, oj to su tvoji glasi,
Čežnje tuđinskoga moga stradanja:
Tuđi vjetar ledio mi vlasi,
Sad ih mrsi cjelov tvoga ladanja!

Među granjem, u daljini, selo
Diže k suncu uzdah tornja skrušeno,
Vjetar hladi umireno čelo
I u zraku vitla rublje sušeno.

Antun Gustav Matoš
 

Kaštela
 

TREŠNJA

Dok je visila
na grani,
ovako su joj
tekli dani:

Ponedjeljak - zeleni se.
U utorak - rumeni se.
U srijedu je - kao krv.
U četvrtak je - u njoj crv.
U petak je - puna meda
i čvorak je milo gleda.
U subotu - divna sva je.
U nedjelju - koštica je!

Stanislav Femenić

Kaštela

ARKA

Započinje zvučanje:
zvučanje niotkuda,
iz prašine.
Započinje dobar dan: dan iz sna.  
Nad blatom i nad zemljom, jer je
ostala bez glasa,
traje svjetlost koja je
i čovjekova i nije.
U starim dramama,
sred požara i na dnu ponora,
usred pomora, iza svih kraljeva,
ide luda i pjeva, ali pjeva.
Pred očima mu iskri i zvuči mu,
niotkuda.  
Za njim se vuče paun,
kljuca neke blatne sjemenke,
i odjednom, s krikom, širi svoj rep.
Za kratki tren silazi naga Nike
šumeći krilima,
nitko ne zna što je tu spašeno:
svi umru, svjetlost je dalje ustrajna,
iskri i zvuči još jače, vedra zauvijek.

Nikica Petrak 

Kaštela - Biblijski vrt Stomorija- Noina arka autor Vasko Lipovac
 

MOJA BAKA BLAGOSILJA ŽITA

Tiha nedjelja. Sunce. Žita se u polju zelene.
Od kapele procesija ide na Lazine:
Treba žito blagoslovit, Bože pomozi!
Velečasnog boli noga... Mjesto njega moja baka,
U ime božje, vodi i moli. Ja nosim križ okićeni,
U sredini: zdesna mi baka, a slijeva Liza Šumareva.
Čuj moju baku:
                       - Isuse blaga i ponizna srca!
Svi: - Učini srce nače po srcu svojem!
Liza Šumareva svaku riječ kaže
Dva trenutka kasnije od svih.
Moje razmatranje:
                                  Dobro bi bilo da je sada s nama i Toma Blažev. Isus 
                                  bi se njemu smilovao i Toma ne bi morao psovati
                                  kao jučer, kad je u blatu zapao s drvima i tri 
                                  puta opsovao, oslobodi Bože, - Sveti Isusov Križ.
Tada me prekinu moja baka:
                      - Od kuge, glada i vojske!
Svi: - Oslobodi nas, Gospodine!
Moje drugo razmatranje:
                                   Zašto se baka nije molila Bogu da nas oslobodi vojske
                                   prije nego što je tata otišao u rat? Baš su želi žito
                                   na Lazinama kad se čulo: Mora se u rat! I on je 
                                   otišao sa srpom kući da se spremi. Bog i moja baka, oni
                                   se jako vole: On bi sigurno čuo baku, jer se ona njemu 
                                   uvijek moli, i napamet, i iz crnog molitvenika.
Sad ću baš da izbrojim korake,
Koliko treba da načinim s križem
Dok baka prevrne list u molitveniku.


Dragutin Tadijanović

Kaštela

SVE ONO...

Sve ono što ne volim,
ja Tebi oduzimam.
Vrijeđam te, prezirući one
koji Te vrijeđaju.
Tebe osiromašujem
onim u čemu Te ne vidim.

Učiš me onome što samo Ti možeš:
da Te nalazim tamo odakle sam Te prognala:
lice Tvoje da gledam u vodama prljavim,
radost Tvoju da kušam u jalovoj patnji.

Učiš me onome što samo Ti možeš:
da su isti i nebo i zemlja,
da nisi manji u zlu nego u dobru,
učiš me onome što samo Ti možeš -

a Ti možeš samo kroza me:
kad voleći Tebe, zavolim ono što ne volim,
gledajući Tebe, kad vidim ono što ne vidim
i tako Tebi vraćam što sam sebi oduzela.

Vesna Krmpotić

Kaštela - Biblijski vrt Stomorija - Križ (autor Kažimir Hraste)

SKRIVENI BIJASMO...

Skriveni bijasmo i sasvim prepušteni
nečem prastarom u izvijanju lišća
nečem tajnom u izbijanju trave
znatiželja ne mogaše dalje od usana
ruke zabavljene samo zabunom

pjevala si kao što pjevaju djevojčice
s glavom na savršeno nevinim  koljenima
dok nas zasipahu nečujna umiranja
kao tužne vrtove neumitni pepeo

Tito Bilopavlović

Kaštela - Biblijski vrt - Crkva Gospe od Stomorije

STABLO ŽIVOTA

Isto nebo nad nama
i ista zemlja slana kamena

Maslina
s glavom u zemlji u mračnoj zemlji
iz koje raste

Čovjek
u svjetlosti u sjaju sunca
u beskraju

Na tvoje grane padaju ptice
na mene težak kamen vremena

Zemlja kamen maslina i čovjek
i ptice ptice ptice

Jure Kaštelan

Kaštela-Biblijski vrt Stomorija- Papina maslina

SONET O TREŠNJAMA

Uz cestu ispružene ruke dječaka drže
pletene košarice s trešnjama koje nude
crvenim svojim srcem, zaustaviti ljude
htijeli bi smiješkom ovih plodova ali, brže

nego ih duša stigne spaziti, ljudi dalje
odjure, samo crven odsjaj u zjeni bljesne
za tren, jer svaka od njih ulomak sunca šalje,
i tek kad kasno već je oči ih budu svjesne.

Zar nisu slični ovi dječaci, draga, meni?
Trešnje od riječi pružam, plodove biljke grke,
kraj puta, neprimjetan i šćućuren u sjeni,

i samo rijetki stanu, između dvije trke,
okuse jednu-dvije, zatim u trku punu
nesvjesno, prevrćući jezikom, negdje pljunu

koštice.

Luko Paljetak 

Kaštela

LIST IZ SVETE KNJIGE

Bibliju ptice znaju i kazuju je svijetu
naivno cvijeće gleda veliku šetnju neba
a uho stare zemlje vlastitu sluša muku
izjutra šume opet pletenicu opletu
sipaju ptice sjeme iz otvorenih ruku
vrtoglavica sunca za međom vlati vreba

U godovima stabla proljeća dobra traju
tiha i slijepa prose da prvi list im kaže
sve što se zbiva gore u prostorima cvata
i svoju toplu krv mu i svoju nemoć daju
to nisu samo grane to mnogo ruku hvata
sućut iz oka sunca i ponovno je traže

Samo je zato mene uzelo granje suho
zato me traži zemlja i traži rijeka svaka
i miluju me zvijeri tijelima svojim grubim
da granju tako budem jedino pravo uho
da zemlji budem tijelo i da joj budem šaka
da za njih mnogo želim i mnogo mnogo ljubim

Pala iz praćke srca u staroj igri snova
utopila se ptica u nebo kao kamen
pjevuše za njom polja glogov grm tamu sluša
cvijet leptira svog ima a leptir ima plamen
ubogom tihom bilju noć pretvaram u slova
ledini ja sam srce i oko, dlan i duša

Bezbrižno grane vise nad vodom iznad vira
u vlastitome srcu sav vijek svoj ševa leti
za otkinutu čašku potopom grana prijeti
nagnuto nebo licem usnulu goru dira:
zaklopio sam oči pa u toj dragoj tmici
zajedno s lišćem slušam evanđelje po ptici

Luko Paljetak

Kaštela - Biblijski vrt - zasijano za ptice

SAD POZNAJEM SVOJ PUT

Sada poznajem svoj put, unatrag i unaprijed.
U mom začetku već su bila mrtva tkiva,
širila su se u živomu ustrojstvu,
uskoro će prevladati.
A kad umrem,
ostat će u meni živih predjela,
u meni mrtvom nešto živog tkiva.
I dugo još ono će tinjati,
dok sasvim ne ugine,
dok ne strunem,
dok se prometnem u što sam bio,
od čega jesam,
da od mojeg gnoja bude tmurna zemlja,
klasje ili loza.
Sada poznajem svoj put, unatrag i unaprijed:
u mijeni tvari uvijek drugi oblik.

Dubravko Horvatić

Kaštela. Biblijski vrt - Jabuka Kažimira Hraste

PUTOVANJE

Napokon smo sami u tom dvorcu praznom.
Umorna od puta ostala si sa mnom.

Bijela si i mirna kada sklapaš oči,
predjelima sjajnim sada ćemo poći.

Nema na tvom licu nemira, ni sjene -
zauvijek si draga zaspala kraj mene.

Tonemo u mraku, ali tu gdje ležiš
probija se svjetlo, ili mi se smiješiš.

Sigurni smo sada, nježna si i plaha,
ali ovdje nema života ni straha.

Sad nas more čuva, sad nas kriju kiše.
Jedno zvono zvoni - ne čujem ga više.

Arsen Dedić 

Kaštel Novi

PODARI MIR

Podari mir rahlim poljima
i izranjenoj zemlji povij ranu!
Ispruži ruku nad olujno more
i vrati spokoj razbješnjelu valu!

Saberi sve raspršene k domovima
i potištene (pogažene) podigni iz kala!
Pruži ruku svim ranjenima
i napoji usta što žeđaju pravde!

Budi s nama,
budi sa svima,
jer mrači se!

Obnovi nas i  obrati sve!
Ne skrivaj lica svoga!
Podari pokoj svima mrtvima!

Ivan Golub

Kaštel Novi

BIJELA NEVJESTA, GENIUS LOCI

Bura nema gospodara. Ona je vladarica proljetnih ptica i latica.
Jednom rukom otima, drugom dariva. Lice joj nevidljivo,                
                                                                               škura bura,
ludi znaci. Kad zadimi, ne vidiš ni buru ni more, ni klasje ni trsje.
Sve svoje znakove, sve plamence, sve konopce, svako jedro, slama,
krši, vitla, nosi. sad crna, sad zelena, pa plamena, pa crvena, pa
srebrena, modra... Bura zviždi, krši, kida, potapa, jauče, plače
                                                                                            kriči,
maše rukama, pa govori, pa kune, pa zaklinje...Kida jarbole, nosi
krovove, udara u zvona, u orgulje, u pećine, u grobove, buca, valja
kamenje, vitla prašinu, u dubini, u širini, u visini, žedna pijavica.
kad se umije pa se umiri, zovu je reduša, bijela nevjesta.
Zlo, ako te skobi nad urvinom, a još gore: na moru. Ona kida
i obnavlja, vraća zdravlje. Bura stvara i razara.
kaže se: Daj bože malu buru, a veliko sunce.

Jure Kaštelan

Kaštel Stari

DALMATINSKE MADONE

Dalmatinske madone imaju male ribe
u očima i češalj od riblje kosti bijele
u kosi, grudi sitne, i kao da se libe
pokazat da su dijete rodile, premda žele.

Imaju srce kao kapulu malu ljutu
i smokvu što se suši na suncu, drže dijete
na koljenu i more gledaju, dok u kutu
u mreži poput sipa anđeli božji lete.

U sumrak tihim glasom pjevaju kao cure:
u krilu mome, dušo, najlipše cvitje cvate,
a srce kuca za te, a srce kuca za te....

Naglo zadrhte malo kao da im je zima,
zatim u južne zvijezde očima lijepim zure,
oseka im u tijelo nadolazi i plima.

Luko Paljetak

Kaštel Novi - pogled na Kaštel Štafilić

MNOGO JE MRAKA U ČOVJEKU

Mnogo je mraka u čovjeku, duge su
njegove noći, i što bi kad ne bi mogao
iz hladne tmine iznijeti svoje ruke,
katkada, pred lice sunca?Kad ne bi
mogao naći obranu svoju na nekom kamenu
pod mirnim i prostranim nebom?
Svoj san rastvoren, jasan i živ
u dnu bez sjena i međa? I sebe
čitava na jednom mjestu, u jednom
jedinom plamenu? Da zasja beznadno
i slatko, u smirenoj bistrini viđenja.

Nikola Milićević

Kaštel Sućurac - Crkva Sv Jurja - Spomenik žrtvama Savezničkog bombardiranja 05.12.1943.