srijeda, 30. ožujka 2016.

PUTOVANJE

Napokon smo sami u tom dvorcu praznom.
Umorna od puta ostala si sa mnom.

Bijela si i mirna kada sklapaš oči,
predjelima sjajnim sada ćemo poći.

Nema na tvom licu nemira, ni sjene -
zauvijek si draga zaspala kraj mene.

Tonemo u mraku, ali tu gdje ležiš
probija se svjetlo, ili mi se smiješiš.

Sigurni smo sada, nježna si i plaha,
ali ovdje nema života ni straha.

Sad nas more čuva, sad nas kriju kiše.
Jedno zvono zvoni - ne čujem ga više.

Arsen Dedić 
Kaštel Novi