BAR SE NADAM

Bar se nadam kako ćete neku
zapjevati moju kad mi bude poći
kad mi bude da slušam kroz jeku
zadnju pjesmu zrikavaca u noći
kad mi bude da me se objesi
kad mi bude: što sam bio - jesi

Bar se nadam da će neko more
izliti iz stiha kojim tjera vale
neke moje večeri i zore
štap prosjački, knjige i sandale
kad mi bude kruh užitka prijesan
kad mi bude: što ćeš biti - jesam

Bar se nadam: uzet će u ruku
netko moje rime i zapis intime
gonetati, razdijeliti puku
kada skončam u progonstvu zime
i bespućem kad nastave ceste
kad mi bude: što će biti - jeste

Bar se nadam: uzet će u usta
netko moje ime, izreći što treba
kad mi tijelo posrne i susta
i u kamen urežu se neba
kad izlijem svoje zadnje piće
i kad bude: što će biti - bit će

Jakša Fiamengo 

Split - Prokurative

  

BOG NAD PJACOM

Ko da tuče posred mene tako tuče
Sat nad pjacom i u njemu, svom podnevu,
Ko da skuplja cijeli grad, sav muk i vrevu
Da podijeli s nama vrijeme svemoguće.

Ko da cijeli grad izbija, ko da zbraja
Za navijek sve svoje prisutnosti bijele,
A i nas nadasve; od svjetlosti cijele
To što jest i jesmo u zvonu svom spaja.

Još i sad sjenom na pločnik izlizan
Po dnevno pričešće sred uvale rodne
Dolazim pred njegov vječni mehanizam.

I dok skuplja ure što u suncu bježe,
Sa svakom pomnožen (da se ne razvodne),
Tuče on i sve nas u zagrljaj steže

U podne na trgu, u trgu na podne.

Jakša Fiamengo

Trogir

BLISTANJE

Malo moje more, zasićeno Bogom,
Sliko sa zvonika, lelujavi brode,
Što sa neba nježne preslikavaš vode
I mekoću daješ mom životu strogom.

Malo moje more, pamćena tišino,
Usječena u me ko u živu stijenu,
Što mi život pružaš i kad nudiš pjenu,
Što sjaš iz plićina i pališ ko vino.

Malo moje more, nasukano u me,
Maslinasta krvi, tirkizni kristalu,
Što si odjek plime i glasanje šume.

Malo moje more, prostro po žalu,
Nevažno je s vjetrom plesti naše niti,
Važno je samo blistati i biti.

Jakša Fiamengo

Trogir

ŽARA

od početka 

godinama tisućljeća

pretvaramo

JEZIK U PISMO

je                smo

    je        smo

JESMO

ssssssssssssss

Jakša Fiamengo

Trogir

PRSTEN

Zamisli me malo i u onome što nisam
gdje sam samo riječ od koje i ne mora sve početi
gdje sam izabran da me vidi i tvoja dobrota
učini me da raspolažem izmjenom sustava
onih od dvije vrste bdijenja, od trajanja i od stajanja,
u kojima sam srastao sa svim poznatim znacima
učini da se raspečate sve šutnje
najposlije pomiješaj me s dječjim cvrkutom
jasnim na mjestima gdje samo misliš da jesam
i gdje ti se čini da mi navijek valja biti


Jakša Fiamengo

Split

  

SIESTA

Pod odrinom knjiga, lelujavi zmorac,
Popodnevne misli i ljeto u svemu
- Valja nam se pustit danovnome drijemu
Ko Marul i ini. I uživat dvorac.

Vlastelinski, skladni. I ribnjak, da mogu
Ulovitu kakvu metaforu čitku
I uz pah s gradela vinskom se užitku
prepustiti posve. Reći: Hvala Bogu.

Ljeto je baš posvud, zagrlilo polja,
Dok pod nogom more s plićakom glagolja
Pjesmotvore drevne, bez vjetra i ćuha.

Pod odrinom knjiga, veleumni versi.
I šetnje. I riječi: Knjigo moja, zvijer si,
Puknut će mi glava od tvog rajskog kruha!

Jakša Fiamengo

Split

RADOST, RADOST

Donosim ti radost, za okrijepu i za
bol - donosim ti posuđe koje spava,
cvijeće koje će te poljubiti - donosim ti
razgovor o lijepom danu, o šetnji i o
razgledanju lijepih mjesta, donosim ti
radost naprosto - radost je najveći
darovatelj koji me poklanja i čuva
I ako se u osmjehu zadovoljnih skriješ,
ako se u suznoj postelji budeš osvrtala,
radost će te pronaći i ukrasiti tvoje
usne, počastiti tvoje ruke, usnuti
tvoje oči - radost  je najveća radost
kojom te mogu uznemiriti, donosim ti je
i budi lijepa s njom


Jakša Fiamengo

Split

  

POPODNEVNI INTERMEZZO

Dosadi tako u takvim tišinama
ta tupa obamrlost najbližih mojih
zaspalo popodne sa svojim zracima
to jedva čujno pomicanje sata
i ona po svemu nejasna nemoć dirke
da u rasporedu glasovira sama od sebe
                                                       izvuče
jedan makar nesiguran glas
ta nemoć koja je nad svime i koja priječi
da u nekoj cijevi voda slobodno poteče
da se razgrne težina zavjese nad danom
da se bar neki posve slučajni pokret
                                                    nasluti
u svemu ovome

Ništa
bonaca u čaši vode
cvijet u antičkoj vazi do daljnjega
izvan svoje moći i potpuno
odsječen od svoga rasta
Ah te blizine, blizine
gotovo da ih se rukom može doseći
gotovo da ih se sluhom može obuhvatiti
gotovo da i ne znaju kamo uzmiču

Ovdje
među ovim tišinama
koje po sebi i nisu toliko strašne
koliko je nesnosno ono što iza sebe
                                                 ostavljaju
opet smo puni praštanja, opet na samom početku
kao da se pitamo zbog i radi čega u ovom
                                                               času
sve stvari oko sebe u vlastitu nemoć
                                                     okupljamo
namjesto da se sami već jednom odlučimo
čitavo to prokleto ustrojstvo umočiti u
                                                     umivaonik
oživit ga s one strane svježine i drugdje
gdje se za to nađe dobra prilika
jer prokleto je mnogo važno upravo to:
učiniti konačno taj pokret nakon kojeg
drugim ćemo se očima gledati
i u prvu razmetljivost koja nam se poda
slobodno se moći uputiti

Jakša Fiamengo

Split

KORABLJICA

Domaćim je ognjem rastjerana zima,
Versima haruacchim Marula i družbe,
Gjore, Marin, Gjivo od iste su službe
- O sretan je jezik što ih takve ima!

Sve što sklad je svijeta tim se glasom rubi,
Korabljica morske utvrđuje pute;
Hanibal i Petar istu vjeru ćute
- O sretan je jezik što ih slovom ljubi!

K istoj luci jedra Kačićeva stižu,
Botić s vilom pjeva sred baštinskog plova
- O sretan je jezik što mu slavu nižu!

Sve od glagoljaša zemljom hode oni
Što jezikom svijetlim ispuniše slova
- O sretan je jezik što u njima zvoni!

Jakša Fiamengo

Split

USNULO MORE

to more što je panoramu čitave jedne
                                                   zvijezde usnulo
što se stalno premješta iz jednog mora u
                                                               drugo
iz jednog kraja šutnje u drugu vlast nad
                                                          sobom
udaljeno od sebe i preblizu glasu kojim se
                                                          dozivlje
to umorno more kad usne svoju izrečenost
što se stalno premješta iz vida svog mora
                                                          u neki viši vid
koje spava koje ni samo ne zna kako je
                                          dospjelo u svoj san
kad porijeklo svoje ispituje kad se o
                                          njemu još manje zna
to more što je panoramu čitave jedne
                                          zvijezde naselilo
što je čitavo jedno more čitavu jednu
                                          epohu prouzrokovalo
da bude da šuti da ima svoju zvijezdu
nebo i more se motre i sve stvari na
                                            svijetu se motre
i nikad neće biti dovoljno svijeta za
                                                  motrenje
i nikad neće biti dovoljno vida da se sve
                                                   uoči
ulazimo u oko i izlazimo iz oka
i nikad nam dosta oka nikada naše
                                                 radoznalosti
nebo i more se motre i jedno od drugog
posuđuju boju posuđuju oči
nebo i more uporno se motre

Jakša Fiamengo

Galešnjak

TRAG U PISMU

Neke manje, neke više

riječi ostavljaju trag u pismu

katkad je sasvim običan, katkad nejasno nov

ostavljaju velika i mala slova, znakove, zapise

neobično svagdašnje, obično izuzetne

pokrivene prahom da ih na miru gonetamo

teže od nemjerljivog, dublje od svih značenja

neke čak i nisu riječi već samo trag

izvorska voda, vrč kuhanog vina

prolazi se preko njih kao preko kućnog praga

izlizanog od tako česte uporabe

neke se raspadaju, neke su kosti govora

kitnjasti paunov rep, rastopljeno zlato

tihe kao galeb u visini, kao zora nekrunjena

pune glasova, otežale od umora

neke su kao zanavijek zaključana vrata

s nekima ne  znam što ću, neke me zbilja

ne podnose

Jakša Fiamengo

Arheološki muzej Narona - Vid

SAN U ROZETI

Ima li ljepše ruže od svjetlosti
koju propuštaš i tako imenuješ
podneblje, oblikuješ i u nama
ploču mora, grivu broda, usta luke

Imaš svoje ptice, ušit u njihov glas
slušam što nas to okuplja: maestral
u tamarisima i dah predvečerja
kad obgrli zvonik, uznemiri uzduh

Mudra ružo, tvoja smo usta, otvor
u govor koji o kamenu i njegovoj
toplini ne prestaje zboriti, o tvome
pečatu na čelu ovog bijelog pročelja

Što nas to pomiče, ružo, kuda
putuje tvoj kotač, tko to postavlja
zaručnički prsten na bijeli stolnjak
tko to spava u našim svjetlostima

Zvonite nebesa, otvorite se zdenci
poteci pitka vodo, osvijetli me krvi
zalazećeg sunca - recite sa mnom ruži:
Ti sve znaš, ti si moja mudra ruža

Jakša Fiamengo

Šibenik

EREMIT

Da se jednom skrasim u uvali nekoj
Ko u jezik jasni, razumljiv još samo
Meni i ponekom (jer se dobro znamo)
Namjerniku Božjem, da se u dalekoj

Osami očistim, da se u duboku
Pećinu povučem, da pričam sa svakim
Stvorom koji ne zna zavarati lakim
Osmijehom i imat opak sjaj u oku;

Da se, kažem, skrasim i travama mažem,
Možda bih tek tada posve bio blažen
Uz najbolje riječi pri toplom kompotu;

Sva bih svoja dobra spravljao za druge,
Brodić, sat, sva znanja, sve čisto od tuge,
I znao da živim samo za dobrotu!

Jakša Fiamengo

Vodice

BOG JE REKAO: U REDU

Jednog dana Bog je rekao: U redu!
Neka bude zemlja, odijeljena morem.
Odasvud! A sjever nek odvoji gorjem!
I nek joj se dani nanižu u slijedu

Čestitosti, duha..._Žmireći na bijedu,
Bog je blagoslovi. Tu zemlju - stol,
                                                   stvoren
Da primi hljeb posni, u tijelo pretvoren,
I krv gdje bi vino. Bog je bradu sijedu

Gladio ko starci što u krugu sjede
Kraj ognjišta drevnog i, da ne ozebu
Griju se uz spomen na djela što vrijede.

Tako nasta Istra. Ko milost u hljebu.
A nad njom i sad je, kad su noći blijede,
Pun Mjesec ko oko Svevišnjeg na nebu.

Jakša Fiamengo

Opatija

.

ZRNEVLJE OD ZVONA

Zvuci od svih znanja, ptice što zrak pasu
Nadlijeću naš kamen i trava ih gleda.
Krug Šarenog meštra i ovdje zasjeda
U mrežastom bdijenju. I sve se već rasu.

Ostale su, kažeš, ptice što iz stijene
Samostanske s braćom svetog Benedikta
Kljucaju ko nekad svjetlost, što je čitka
Mjera za blaženstvo, za svjetlost iz sjene.

Božje Polje! Kamen samostanskih dvora
(Gdje isto je nizat molitvu i biti)
Koju svetost čuva kad vrijeme ko kora

Oblaže nas, ruši, nestaje u jeci?
Ostat će tek zavjet, splet nestalnih niti,
Zrnevlje od zvona, zvijezde kao meci,

Molitva i bdijenje, fratri trećoredci!

Jakša Fiamengo

Opatija- Crkva Sv Jakova

  

OTETO IZ TMINE

Ova jutra s pjesmom ptica
ovaj život što nas nosi
blage crte tvoga lica
i taj sjaj u tvojoj kosi
sve te drage, nježne boje
vedra čela i sjedine
sve je ovo za nas dvoje
oteto iz tmine

Isti grad i isti ljudi
cvjetna korza i reklame
sve je ovo što te budi
tek ostatak neke drame
Čista suza, kaplja znoja
dobri lovci i lovine
sve je ovo, lijepa moja,
oteto iz tmine

Kad poželiš nešto više
vidiš: poljem teče potok
i zaljulja val svoj tiše
izgubljeni neki otok
Sve su ovo panorame
uvijek iste i jedine
sve su vatre što nas mame
otete iz tmine

Kad te noću izda snaga
ja ću čuvat tvoje snove
skupa ćemo s našeg praga
otjerati pustolove
Sve ću blagim tokom reći
ovi dani i godine
sve je to što služi sreći
oteto iz tmine

Vatra spava u vulkanu
voda čuva zrak u česmi
a ti živiš na mom dlanu
kao riječ u vedroj pjesmi
Sve je ovo što nas krijepi
dio snova i istine
svi su ovi dani lijepi
oteti iz tmine

I u tminu će se vratit
jednog dana, jedne zime
sve što nismo mogli pratit:
ovaj san i časno ime
Spržena će prekrit trava
svečanosti i užine
sve je to što s nama spava
oteto iz tmine


Jakša Fiamengo

Opatija - Djevojka s galebom

ZEMLJOVID

Toliko sam vode izazvao

toliko toga spremio u riječi

sad smo pod prstom Božjim

umočeni u beskraj kao u božićni kolač

sačuvaj me od tih krugova koji se šire

drži me dalje od prostiranja

nemoj me više umnožavati

ne mjeri me valovima

ne daj mi baš sve doznati

nalik je na igru iz djetinjstva

ovo kruženje

ova uporna zakrivljenost

što se imalo doznati već je došlo od sebe

kao izvor iz zabranjena zida

od kojeg gotovo da smo nevidljivi

oprani

u mjerenju beskraja

Jakša Fiamengo

Rab

  

ORANS

1.
Svime što si mi dao
morem lozom kućom
svime jutarnjim
nebom na tjemenu
mislima od svake volje
upućujem ti se
gdje si sav od krajobraza
od osjeta od zdrave zemlje
diši me oblikuj dahom
nek potečem kao tvoja riječ
kao vrijeme prejasno
poput smijeha suzi priličan
da sam i gdje potoci zamiru
gdje se zrak u zemlju utiskuje
gdje smo ti nedostojna prilika
daj me i onima koji ništa nemaju
koji oči svoje u mojima pitaju
koji siju i nisu posljednji
za onu veliku milost
kojom si me dotakao
učini da izrastem
u drvu od života
neprevaren
Oče Moj od svega mogućeg

2.
Evo
ustajem širim ruke
krila da nam budu
sletište za milost
da svjetlost siđe
u naše dlanove
da se prečistim
darovima ispunimo
vinom dobrim žitom
dahom posvemašnjim
tvoj blagdan da budemo
tvoj jastuk tvoj glas
da smo što i nebo
da sve nam bude
što i kruh
od prve jutarnje peći
po staroj knjizi
pečatu govora
da smo neranjivi
da se očistimo
Mati Naša

Jakša Fiamengo

Solin

LJESTVE JAKOVLJEVE

Ja ne brojim riječi. Moram samo pazit
Da me ne prerastu, da me ne povuku
Gdje mi više nitko neće pružit ruku,
Gdje ću i sam sebe prognat i izgazit.

Ja ne brojim riječi. Ja se samo plašim
Da one ne počnu brojit sve po redu
Da me preko ruba mene ne odvedu
U područje zmija, što ne sliče našim.

Ja ne brojim riječi. One broje mene.
I studen mi broje, i sve čine daljim.
spotiču mi misli i prevrću zjene...

Zar će me za vazda izdat i progutat,
A tako se plašim da ih ne zatajim
Dok se s njima spremam dragat i gugutat....

Jakša Fiamengo

Split

HEL

Ponovono zvona
ponovno prah svjetlosti
u zbiru povijesti
uzmak zemlje pred lopatom
pocrnjele krhotine
rasuti blagoslov
u tri gusta slova

i kraljevski Jadro
upravitelj voda
čuvar podzemlja
teče podnebljem
kao metaforom

i zvona opet zvona
uokolo Gospina otoka
put skida kape
usta sarkofaga govore
očituje se mati sirota
zaštitnica udovica
očituje se molitva

a don Frane ushićeno
briše znoj sa čela
eto pomaknula se povijest

iz obližnjeg šipražja
gleda li ga to Kraljica
ili su to samo suze
Riječ razmazana
po svim hrvatskim ustima

Jakša Fiamengo

Solin