NI JEDAN JAVNI TRG

Imenom mog oca nikad se neće zvati

ni jedan javni trg, ja to znam, on je samo

parkete postavljao, u sobe, kuće, vile,

i sale, ondje gdje bi pozvali ga, a zbilja

svugdje su pozivali baš njega da on to

učini jer je bio odličan majstor; neće,

ja to znam, nikad nitko imenom moga oca

ni jedan javni trg nazvati, ali kad bi

spojili sve te sobe i hodnike i sale

koje parketima je obložio, taj trg

bio bi veći nego Crveni trg i Trg

nebeskog mira skupa, i Žrtava fašizma

i Stradun, ipak nitko ni jedan javni trg

nikada neće nazvat imenom moga oca,

a ja sam njegov sin

Luko Paljetak

Dubrovnik - Stradun

HVALA NEPRIJATELJU

Katkad neizmjerno zaželim da se pomirim s neprijateljem,
samo da mu zahvalim za dar bola kojim me je ranio.
Sve dotle sam se opajala slatkom varkom
da je sve dobro što imam i što mi još valja steći.

Al dođe on.
Podlo me ismije. Prevrta i porazbaca sve moje blago,
ne znajući ni sam koliko mi ga je otkrio,
te sam sabrala i s još većom ljubavi pohranila
ono što je najdragocjenije.

O, hvala ti, neprijatelju,
za taj dar bola.
Bez tebe nikad ne bih znala kolika je vrijednost onoga što imam
i što mi još valja steći.

Sida Košutić 

Dubrovnik - Minčeta

MI

Tko bi od nas mogo ispjevati pjesmu našeg života
i tko bi mogo naći riječi u koje bi taj život stao?

Od djetinjstva već mi trgasmo veze
s roditeljima, s rodom, s domovinom, s Bogom
i ostadosmo posve sami

Najsamiji od svega što živi na zemlji

Antun Branko Šimić

Dubrovnik

KONDICIONALI LJUBAVI

Mogao bih te ljubit na vrhu svakog lista
i latice što pada od svoga cvijeta teža,
na rubovima bijelih oblaka i na rijeci
što tiho ime nosi, na mjesecu što blista
na zemlji kao tanjur svjetlosti (da bi djeci
koja od želje nebo postaju bio svježa

igračka), ljubit bih te mogao na vrh krova,
visoko na planini, u magli gdje je tijelo
i samo magla, medu ribama koje hrupe
uzvodno, na dnu mora na galiji, uz jelo,
u ponoć u zvoniku, na rubu mokre klupe,
na čavlima, u knjizi između tijesnih slova

i oštrih kao staklo, mogao bih te zbilja
ljubiti usred kuće što gori i na rubu
ponora i u zraku dok letiš kao pljeva,
u rudniku i usred mesoždernoga bilja
prašumskog i na devi dvogrboj i na zubu
tvrđave s koje ljude bacaju i dok lijeva

kiša što nikad neće prestati, i na zvijezdi
da i to kažem, koju izaberemo kockom
slučaja bacajući novčić na kartu neba
i sjevernog i južnog, na križu i u mračnoj
ulici mogao bih ljubiti te, a ja te
ljubim na ovoj staroj postelji, koja škripi

i, vjeruj, nema bolje


Luko Paljetak 

Dubrovnik

MAČKA ICA

Jednu su mačku zvali Ica.
Bila je prava gospođica
i to se nadaleko znalo
jer njoj je samo bilo stalo
da bude uvijek lijepa
od glave pa do repa,
da ima viatk hod
da živi à la mode

Neprestano se puderirala
neprestano se parfimirala
pratila svaki modni šiz
pratila svaki TV-kviz
pratila svaki modni krik
bila je vrlo, vrlo šik.

Ta mačka jednog je dana
izišla iz svog stana
i otišla iz čista mira
k frizeru da se nafrizira,
da bude cijela lijepa
od glave pa do repa.

A taj je frizer bio miš
i zvao se gospodin Riš,
i držao je "Salon za dame"
u aveniji Polutame,
i imao je malu bradu
i jedini je bio u gradu.

Bio je prepun mašte,
bio je majstor pravi
i znao je na glavi
praviti prave bašte.

Tako je vješto strickao
tako je vješto lickao
tako je vješto packao
tako je vješto mackao.

Kad je ta mačka stigla
u ovaj salon gala,
rekla je da bi se strigla
i da bi kosu prala.

Miš se na posao stavio
i kad je sve to spravio,
mačka je rekla: - Hvala!
- i poljubac mu dala:
- Oh, gospon Riš,
premda ste miš,
pojest ću vas drugi put!

Luko Paljetak 

Dubrovnik

MAČKA KOJA JE MNOGO JELA

Jedna je mačka mnogo jela
i postala je strašno debela,
užasno troma,
užasno spora,
i da stvar bude mnogo gora,
jednog je dana srela miša.

Taj miš je strašno mršav bio
jer ništa nije jesti htio:
ni hranu grublju,
ni hravu finiju,
taj miš je čuvao liniju;
jeo je samo iz nekih bočica
bio je tanak kao pločica.

Kad je ta mačka tog miša srela
i kad ga je pojesti htjela
trčati nije mogla-
skočiti nije mogla-
pomaknuti ni brk;
bila je na rubu živčanog sloma
onako debela i troma.

I miš se htio dati u trk,
ali da budu veći jadi,
trčati nije mogo od gladi
onako jadan
onako gladan;
i tako nije bilo ništa.

Mačka je vidjela što je na stvari
da joj debljina posao kvari
a to joj nije bilo milo
pa je zaključila
pa je odlučila
da skine koje kilo.

Pršuta više nije jela,
slanine više nije htjela,
salame više nije smjela;
jela je samo iz malih bočica,
postala je tanka kao pločica:
tako je bila tršava
tako je bila mršava.

I miš se odmah sjetio bijede
pa je odlučio da više jede,
jeo je mnogo
jeo je strašno
sve što je mog´o:
grašak i brašno,
sarme i čvarke,
punjene paprike,
goveđe juhe,
debele muhe,
nogice suhe,
suha rebarca,
trista trapista,
francuski sir,
pa čak i žir;

tako se strašno širio
tako se strašno žirio
i postao je najdeblji miš.

Mačka je opet tog miša srela
i opet ga je pojesti htjela,
ali ovako jadna
ali ovako gladna
trčati nije mogla
skočiti nije mogla
ovako tršava
ovako mršava….

I miš je opet pobjeći htio,
ali to nije mogao
jer nije snage smogao
ovako debel kakav je bio:

i tako nije bilo ništa.

Luko Paljetak 

Dubrovnik

S DRUKČIJOM NAMJEROM SI DOŠAO

S drukčijom namjerom si došao ovdje, kratkom,
opipljivom i točnom, odatle počni, prije
napravi nacrt, čvrsto ogradu stisni, cvijeće
ne kupuj, beri usput, nemoj se služit slatkom
izlikom da će mjesec izići, nitko prije
izgubio se nije na takav način, neće

ni poslije se, to je prednost za kojom žudiš
od samoga početka, ono što misliš reći
prevedi prije nego progovoriš, nek traži
onaj te tko te želi naći jer to i nudiš,
tu svoju izgubljenost, samoću koju veći

nego si daruje ti ne zato da te tâži
nego da tebe čuje napokon, kao sebe


Luko Paljetak

Dubrovnik

  

WAITING LIST

Napisao bih pjesmu, ona neće
mene za svoga, ona sada traži
nekoga tko će nešto puno veće
moći joj dati za sve njene draži
nego ja, jezik otmjeniji hoće
nego je ovaj što joj lomi zube
kao da jede kamen a ne voće
iz vrta gdje se drugi lijepo ljube
francuski, filmski, hoće bolji rating
i tiraž, želi vidjet svijeta,
poći na kružno putovanje, mlada
ona je, ja sam još na istoj waiting
listi, ovakav kakav jesam sada
pisao bih je, ona neće: šteta!

Luko Paljetak

Dubrovnik

NARODNA PJESMA

Sve što je sloboda, sad su samo uze:
noću, u Zagrebu, ostat će samo žudnja
za dnom zemlje, dubokim krajnjim jugom,
za strmim pljuskom zore niz sunovrat planina,
kad se i zadnja zvijezda ruši prema moru;

tamo zauvijek stojim poput odbjeglog hajduka,
ispod kojeg je sve sitno: otoci i pučina do čela,
devet lanaca brda u Balkan, prema sjeveru,
iznad je samo Bog;

a ispod,
od maternice Boke pa do Biokova,
dva orla što kruže povrh Konavala,
vile što još u kolo hrle ponad Dubrovnika,
galije što u svitanje niz modru buru bježe.

Nikica Petrak

Dubrovnik- Tvrđava Lovrijenac

MOJ BOG U ČETRDEST I TREĆOJ

Moj Bog u četrdeset i trećoj
Jednako vedar i nasmijan
Kao i prije deset ljeta
Uživa u licu zemlje
U igri plavih nebeskih zavjesa
Možda su upravo
Od njegova osmijeha
One blage bore na bijelome svodu

Moj prijatelj vjerni
Vjeruje u čudesnu moć radosti
I raduje se sa mnom
Svako mi jutro na uho šapne
Iz lađe izađi
Na more stani
Suncem se umij
Vjetrom obriši

Haljinu ljubavi moje
Na žalu ćeš naći
Odjeni je
Da ne ozebeš

Moj prijatelj u četrdest i trećoj
Sve više me podsjeća
Na moju majku
Kad sam u njenoj blizini
Kao list na vjetru
Od sreće treperim

Anton Tamarut 

Dubrovnik

  

MOLITVA POKAJNIKA

Ja ne znam svoju molitvu
U zlatne riječi odjenuti,
I ne mogu na mrtav papir
Da prelijem oganj koji plamti
U mom srcu, oduvijek.

Ni žrtvenika nemam, ni tamjana,
A molim Ti se, Moj Gospodine.
I samo Ti si istina.
A šta je moje srce? Šta sam ja?

Satari grijeh u mojem tijelu uvelu;
Nek duša moja čezne za suncem.
Sažeži strasti moje u meni,
A srce nek mi izgara u ljubavi.
Nastani se u meni, Gospodine.

Dragutin Tadijanović

Dubrovnik - Dominikanski samostan