KIŠOVITI DANI

Nebo zaogrnulo ogrtač mrk, jednolik, umoran.
Ujutro rano počela kiša srebrna,
I sipi, i sipi, uz lagan šum.
Neprestano.

U sobi mrak. Blijed, bolestan.
Bljesne,
Zagrmi,
Sijevne
Munja
Te malo
Zasvijetliv
Nestane
Zauvijek.
Nepoznat glas, uz posao, pjeva
Poznatu, staru ariju,
Neprestano.

Ovi dani kišoviti, mrakom oviti,
Rastužiše me;
Počeo sam čeznuti za plavom ljetnom večeri,
Kad bih dragoj djevojci dolazio nasmijan.

Dragutin Tadijanović

Splistski aerodrom

  

BALADA O ZAKLANIM OVCAMA

Pastirica blijedog lika, niz obronak, u svitanje,
Goni dvanaest ovaca, mekih runa,
U grad sneni na prodaju sitom mesaru.
Na čelu im ovan vitorog.

Eno ih, gle! bez bojazni uđoše,
Bezazleno, u povorci, jedna za drugom,
U dvorište gradske klaonice:
Tu stadoše u ugao, u hrpi, stisnute.

Mesarski ih pomoćnici, šutljivo,
Odvukoše kao kurjaci:
Nijedna se više natrag ne vrati.
Danas je svetkovina: stoka se kolje za gozbu.

Okrutne ruke snažno svaku obore:
Bez opiranja, pritisnuta koljenom,
Dočeka ona smrt od noža, u krvi.
Dvanaest ovaca visi o stupu gvozdenom.

Ugasle oči; runo krvlju polito; noge slomljene.
Javlja se sunce za obronkom... Na povratku,
Pastirici se čini da čuje, u daljini, muklo blejanje.
Pašnjak blista rosnom travom, u suncu.

Dragutin Tadijanović

Šibenska zagora

MOLITVA POKAJNIKA

Ja ne znam svoju molitvu
U zlatne riječi odjenuti,
I ne mogu na mrtav papir
Da prelijem oganj koji plamti
U mom srcu, oduvijek.

Ni žrtvenika nemam, ni tamjana,
A molim Ti se, Moj Gospodine.
I samo Ti si istina.
A šta je moje srce? Šta sam ja?

Satari grijeh u mojem tijelu uvelu;
Nek duša moja čezne za suncem.
Sažeži strasti moje u meni,
A srce nek mi izgara u ljubavi.
Nastani se u meni, Gospodine.

Dragutin Tadijanović

Dubrovnik - Dominikanski samostan

  

LIPANJSKA NOĆ NA GRIČU

Kamo se djela, kamo nestala

Noć, tajanstvena lipanjska noć,

Na Griču, tisuću devetsto trideset i treće,

Kad smo nas dvoje zaljubljenika

Sjedili na klupi, u kutu, zagrljeni,

Šuteći, a k nama dvoma prilazio

Laganim korakom Goran, sav

U zelenoj mjesečini: došavši

Blizu nas na deset koraka, 

Stao je - ugledao dvoje nepoznatih

(Nije nas prepoznao!), okrenuo se

I jednakim laganim korakom nestao

Za uglom kuće odakle je došao;

Još dugo smo slušali škripanje pijeska

Pod njegovim stopalima i gledali

Dugačku njegovu sjenu kako iščezava

U mraku. - Jače smo se stisnuli

Jedno k drugome i uhvatili za ruke:

Nikada Goran neće saznati da je

Vidio te noći nas dvoje, niti ćemo mi

Odati svoju tajnu ikome. Znate li,

Kamo se djela, kamo je nestala

Noć, tajanstvena lipanjska noć?

Dragutin Tadijanović 

Zagreb - Ljeto na Štrosu

 

MOJA BAKA BLAGOSILJA ŽITA

Tiha nedjelja. Sunce. Žita se u polju zelene.
Od kapele procesija ide na Lazine:
Treba žito blagoslovit, Bože pomozi!
Velečasnog boli noga... Mjesto njega moja baka,
U ime božje, vodi i moli. Ja nosim križ okićeni,
U sredini: zdesna mi baka, a slijeva Liza Šumareva.
Čuj moju baku:
                       - Isuse blaga i ponizna srca!
Svi: - Učini srce nače po srcu svojem!
Liza Šumareva svaku riječ kaže
Dva trenutka kasnije od svih.
Moje razmatranje:
                                  Dobro bi bilo da je sada s nama i Toma Blažev. Isus 
                                  bi se njemu smilovao i Toma ne bi morao psovati
                                  kao jučer, kad je u blatu zapao s drvima i tri 
                                  puta opsovao, oslobodi Bože, - Sveti Isusov Križ.
Tada me prekinu moja baka:
                      - Od kuge, glada i vojske!
Svi: - Oslobodi nas, Gospodine!
Moje drugo razmatranje:
                                   Zašto se baka nije molila Bogu da nas oslobodi vojske
                                   prije nego što je tata otišao u rat? Baš su želi žito
                                   na Lazinama kad se čulo: Mora se u rat! I on je 
                                   otišao sa srpom kući da se spremi. Bog i moja baka, oni
                                   se jako vole: On bi sigurno čuo baku, jer se ona njemu 
                                   uvijek moli, i napamet, i iz crnog molitvenika.
Sad ću baš da izbrojim korake,
Koliko treba da načinim s križem
Dok baka prevrne list u molitveniku.


Dragutin Tadijanović

Kaštela

BUDUĆI PJESNIK

Miruju krošnje pinija, vjetar
Ne šumori, a sunce se naginje
K zapadu. U parku, na stazama, djeca
U igri viču. Ima li med njima, možda,
Budući koji pjesnik? Jednog će predvečerja
Doći za kameni stol, i pisati pjesme.
Kao ja sada.

Dragutin Tadijanović

Makarska

NEBO

Nebo je modro platno
Na kojem nevidljiva ruka
Bez prestanka nove oblike slika:

Pogledaj, u dnu neba slatko pase
Stado ovaca u bijelom runima.
Gdje im je pastir?

Rumeno cvijeće cvate
U mirisu
Do neba.

U nebeskim pašnjacima
Moja draga baka
Čuva goveda.

Dragutin Tadijanović

Makarska

PORUKA IZ DALJINE

Lastavice, mile moje lastavice,
Govorim vama. Čujete li
Moje riječi? Odletite;
Preko gora odletite na prozor kuće
Ispod brijega. I cvrkućite, cvrkućite,
Dokle se god ne pojavi Ona.

Dragutin Tadijanović

Solin

TRI STABLA

Tri stabla u polju

Uvijek čekaju nekog.

Ako sunce sja, govore:

Svrati se u hladovinu sjene.

Kad je srcu teško, šumore:

Isplači se pod lišćem dokraja.

I nitko, nitko neće znati

Za plač tvoj, i tugu, i jecaje.

Čut će ih samo crna zemlja

I nas tri stabla u polju.

Dragutin Tadijanović 
 

Solin

MOJE PJESME

Mnogi su, prije mene,
Pisali pjesme.
Zar je potrebno
Da i ja pišem?

Ne bi li ljepše bilo
Da gledam
Kako trešnje cvatu
I oblaci putuju?

Zar nisu tvoja usta
Slađa
Od mojih pjesama?

Nisu li pogledi tvoji
Ljepši
Od mojih pjesama?

Dragutin Tadijanović

Solin

JELENA VEZE

Pod kruškom u cvatu
Ona maramu veze.
Stara kruška na vjetru glavu sagiba.

Na mladoj, dragoj ruci
Prsten zeleni.
Jelena sluša: u daljini šume jaseni.

U vezenju, u mislima skrovitim,
Čini joj se da on dolazi.
Al ne! To vjetar ljulja granje zaspalo.

Ona veze
Ispod kruške zlatnu maramu.
Zar ne čuje, u daljini, žamor svatova?

Dragutin Tadijanović

Solin

GORANOV EPITAF SKRIVEN U PLANINSKOM LIŠĆU

                                                    Miruj, Sjeno Goranova. Oprosti, dragi Ivane,

                                                    Ako su koje riječi, u lišću, krivo čitane.

                                                    Riječi je splelo crno lišče, lišće krvavo:

                                                    Zaplakan, u sumrak ih je, sam, odgonetavao

                                                                                                      Tvoj prijatelj

Rodivši se u prvi dan proljeća,
Trinaeste dvadesetog stoljeća,
Ispijao sam vrč života, u mukama,
Trideset vedrih i čemernih ljeta,
Dok mi ga nije razbila u rukama
Krvnička ruka, okrutna, prokleta:
Za me sad nema vrča ni proljeća.
Moj grob leži u planini, nepoznat;
Ne znaju za nj prijatelji, mati, brat.
Vidite li, kako vam domahujem
Za svakim stablom. Više ne strahujem.
Jak sam kao zemlja koja me rodila,
Vječan kao zemlja koja me pokrila.

Dragutin Tadijanović

Plitvice

PADA SNIJEG

I tako ideš, prijatelju moj, ideš
Pa si odjednom na kraju zimskog dana,
Pa te zasipaju krupne pahulje snijega,
A ti pomišljaš na proljetno davno
Zelenilo, na vrt u cvijeću, na ruže
Rumene koje su u njenoj crnoj kosi
Mirisale onog predvečerja
Kad si je ljubio u sjeni stare lipe.

A snijeg pada svejednako,
I polako tvoje stope zasiplje:
Nije ga briga, hoće li sutra itko
Tvoj prepoznati trag...Pada snijeg,
Bez prestanka pada, u pahuljama
mekanim kao krilo tvoje majke.

Dragutin Tadijanović

Solin - Salona - Tusculum

DUGO U NOĆ, U ZIMSKU BIJELU NOĆ

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.

Njen pognuti lik i prosijede njene kose
Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Moja mati bijelo platno tka.

O mati žalosna! kaži, što sja
U tvojim očima

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?

Dragutin Tadijanović 

Solin - Salona - Manastirine i Tusculum

U GOSTIONICI PIJEM VINO...

U gostionici pijem vino, i pjevam pomalo.
Razišle se krupne zvijezde po nebu, bez mjeseca.
u rijeci se vide dugi, tanki trakovi,
Od zvijezda.
Kao da su dugački, tanki štapovi
Zaronjeni
U vodu
Duboko.

Nepoznat mladić (kočijaš pjan?)
Pucketa preda mnom bičem:
Hoće da me preplaši.

Kad bi me i ošinuo bičem tim,
Što bih mu?...
U gostionici pijem vino, i pjevam.

Dragutin Tadijanović

Vranjic - Crkva Sv Martina - Skulptura Anđela Rafaela

PUSTOŠ

Nigdje nikog nema:
Ni čovjeka, ni ptice.

Prolazim kroz tišinu.

Pusto mi je srce.

I žalosno lice.


Dragutin Tadijanović

Sućuraj Hvar

JESENSKO PISMO

Prošla je berba, milo moje srce,
I nema na trsju grozdova.
Na lozama se lišće trese kao ruke staraca.

Boje se u zemlju vraćaju.
Boje se tope, i nestaju.

Nema više radosnog zalaženja sunca
Za plave planine.
Nema zlatnoga neba.

Jesen je kolibu sagradila u bregovima našim.
Srebrno grlo tvoje
Neće odzvanjati više zelenim dolinama

Niti će oči tvoje gledati blistavilo boja
Na nebu i na zemlji.

Jesen je pokopala svijetle boje:
Vinogradi i šume plaču
U tamnomu lišću.

Dragutin Tadijanović

Solin - Stara Salona

TUŽBALICA ZA VINOGRADOM

Vinograd je moj svenuo, neveseo.
Neveseo, i ja venem,
I ja za njim venem.

Za vinogradom svelim, neveselim,
Neopazice nestaje
Mladost moja, sjenka blistava.

U tišini iščezava sjenka mladosti,
U zaboravu,
U naborima žalosti.

O, zašto je vinograd moj uvenuo,
Neveseo,
Vinograd moj zeleni?

Dragutin Tadijanović 

Solin - Stara Salona

RASTANAK U JESEN

Zaboravi vedro ljeto: i sunce, i žito zrelo;
Zaboravi milovanja u večeri meke,
Sreću srdaca naših.

           Jesen je, Lelijo, jesen:
           Kišna i siva jesen,
           I treba da se mladi rastanemo.

           Lišće u tvom vinogradu
           Požutjelo, osušeno,
           I većinom popadalo
           Po umornoj crnoj zemlji.

          Jesen je, Lelijo, jesen:
          Kišna i siva jesen,
          I treba da se tiho rastanemo.

Zaboravi vedro ljeto: i sunce, i žito zrelo;
Zaboravi milovanja u večeri meke,
Sreću srdaca naših.

Dragutin Tadijanović
 

Plitvice

BACAM SRCE POD TUĐA STOPALA

                           1

Ti ležiš, oče, na groblju u Rastušju,
Iznad tebe noć je krila raskrilila,
Tavna noć, u kojoj kosti odmaraš;
Ne dižeš se rano pred zoru, ne odlaziš u štalu
Da konjima baciš sijena u jasle.

Polako trune hrastov križ
I vjetar lijeće nad grobljem
Ne dotičuć se lica tvog kao dok si bio živ.
Rosa pada po djetelini kraj potoka;
U kući je siromaštvo, mir i pljesnivost.

Ne brinem se da porodicu osnujem,

Nit lice da mi sja od sreće domaće:

Očinska kuća, daleko od mene, propada.

                         2
Da me nisi, oče, u školu poslao
Davno bih se bio već oženio:
Imao bih dva, tri sinčića.
U proljeće bih kopao, plužio, kosio;
S jeseni bih rakiju pekao i tukao se pjan sa susjedom.

Najposlije bi me sinovi moji sahranili,
U predvečerje kasno, blatnjavo,
Kraj ograde groblja, uza te,
Od davnine gdje leže naši djedovi.
I otišli bi zatim stoku napajati.

Ali ja bacam srce pod tuđa stopala:

Poznanici skreću glavom,

Govore da sam lud.

Dragutin Tadijanović

Muć Gornji - Crkva Sv Petra - zadužbina kneza Branimira