ponedjeljak, 4. ožujka 2024.

MOLITVA

Noćas tišina bjesni svoju oluju
i kroz moje srce prolaze
oštri glasovi dalekog predjela
kuća
stvari –

Noćas tišina bjesni svoju oluju –

I moja duša u svetom času
pada na koljena kao očajnik
i pruža ruke,
moli –

Bože, koji ne daš da moje noći sjaju
od sjaja kakvih sitnih bijelih cvjetova
ili kakvih visokih zvijezda,
koji ne daš da moje noći mirišu aprilima
i snovima nevinih mladih djevojaka,
daj mi, daj mi, da pada noćas
jedna cijela oluja zvijezda i cvijeća
na me
na moje oči mračne i žalosne,
na sve moje
i na cijelu zemlju,
jedna cijela oluja zvijezda i cvijeća,
da sve bude jedna beskrajna radost od zvijezda i cvijeća cvijeća.

Antun Branko Šimić


Dalmatinska Zagora

subota, 2. ožujka 2024.

MOJEMU OCU

Ja tebe dajem ove pjesme moje,
To najlepši je i jedini dar,
Kaj znam i morem dati; primli bar
To zadnje cvetje domovine svoje.

Govoril jesi navek, da je samo
Vu goricaj živlenja pravi raj,
Koj nigdar već ne dojde nam nazaj;
Mi iščemo ga, – ali – kaj mi znamo?!

Spred naše kleti ovo cvetje za te
Ja nabral jesem i vu pesme zvil,
Tam gore dok sam s tebom samem bil
I gledel, kak so dalko zvezde zlate.

Ti razmel bodeš ove drage glase
I v srcu ti bo teško, ja to znam,
I ti si, kak i ja, tak strašno sâm,
Ti z menom skupa čakaš stare čase.

Fran Galović


Dalmatinska Zagora

petak, 1. ožujka 2024.

LASTAVICE

Došle su denes. Videl sem dve.
Iščo si gnezdo okraj hiže.

Lete polako.
I pitam sako:
“Kaj ste nam donesle, male, drage ftice?
Vi z vetrom letite
Čez široko morje, gde me nigdar ne bo,
Gde je navek sonca i leta pono nebo.
Kaj niš ne velite?”

Onkraj kleti lečo mlade lastavice
I gnezda glede.

Kaj so nam donesle? Sonce, srečo, mladost,
Žito, vino, cvetje, pesme i staro radost!

Dok išle su čez tuđi nekod svet,
Tu čakala je na nje stara klet.
I zato čkome,
Samo lete,
Pone sreče,
I sonce i nebo i brege glede!

Fran Galović


Solin

subota, 24. veljače 2024.

NAJLJEPŠA BOJA

Najljepša je zelena boja -
                            - misli krava.
Sve bi trebalo da je zeleno,
Onda bi sve bilo lijepo,
Onda bi sve bilo lijepo
                            kao trava.

Još je ljepša bijela boja - 
                            - misli mačka.
Bijela boja mlijeka.
Da je bijela, da je bijela - 
Koliko bi ljepša bila rijeka!

Sve su boje lijepe:
I crvena i žuta i plava i bijela - 
                            - misli pčela,
Kad oko cvijeća lijeće.
Sve su boje lijepe
Kad su cvijeće.

Nije lijepa ni ova, ni ova -
                            - misli sova.
Svaka je ta boja ružna, svaka, svaka, svaka,
Jedino je lijepa boja mraka.


Grigor Vitez


petak, 23. veljače 2024.

NI SAN NI JAVA

Iz bijela se vratih svijeta.
Vidio sam zemlje mnoge.
Sretoh lava, gdje se šeta
ulicama, na dvije noge.
- Nisam - reče - više grub,
jer me strašno boli zub.

I medvjeda, starog znanca,
susretoh sred drevna grada.
- Pobjegao sam - reče - s lanca,
pa se svijetom skitam sada,
ali znadem šta je red:
Kradem samo tuđi med.

I kurjaka vidjeh stara,
gdje u bašti jare ljulja.
Ispod mutnih naočara
pogleda me stara hulja,
pa mi reče: - Nema kud!
Promijenit sam moro ćud!

U drugome opet gradu
sretoh jarca kod brijača.
Brije jarac sijedu bradu
i gotovim odmah plaća.
- Usred svijeta - reče- tog,
ponajviše vrijedi rog!

Sretoh, potom, lisca žuta
sred ulice neke uske,
gdje bezbrižno, tiho luta,
ispod ruke vodeć guske.
- Tu sam - reče - samo gost,
stoga držim strogi post.

Slona sretoh s kišobranom,
u kočiji zebru krasnu,
jastreba gdje pleše s vranom,
magarca što čita basnu.
- I-a! - reče tovar siv - 
čovjek uči dok je živ.

U večernjem, potom, mraku
gizdav mi se majmun javi
u blistavom noovom fraku
i s clindrom još na glavi.
 - Živim - reče - kao knez,
svako veče slušam džez.

I. da svršim priču ovu:
Ja sred zemlje nepoznate
susretoh, na kraju, sovu,
mudru pticu - ko što znate.
Huknu sova: - Um je moć!
Putuj kući! Laku noć!


Gustav Krklec



Dalmatinska Zagora

 

četvrtak, 22. veljače 2024.

USPAVANKA

Večernja zvijezda mala
u dobok bunar je pala,
pa se od njena blijeska
voda srebrno lijeska.

Sumrak sve gušći pada
i selo u njemu tone.
Pastiri vraćaju stada,
i klepke brončane zvone.

Smiri se krijesta pijetla,
što nad bunjištem drijema.
Žmirkaju posljednja svjetla.
Svijet se na počinak sprema.

A negdje, sred tiha mraka,
smirena, sretna u duši,
dijete uspavljuje baka
i blagim mu glasom pjevuši:

- Puteljkom se seoskim vide
žute i plavkaste sjene.
To otac s rudarima ide
u povorci noćne smjene.


Gustav Krklec



Solin

srijeda, 21. veljače 2024.

KUHINJA U PREDGRAĐU

Kad iz bučnog stignem grada
nakon šetnje ili rada,
najljepše je tada za me
u kuhinji moje mame.

Bijelo suđe tu svjetluca,
stari sat na zidu kuca,
bakren kotlić na ormaru
u rumenom sja se žaru.

Pod njim, iza stabla čista,
niz se sjajnih čaša blista.
Vrč je zemljan među njima,
sa šarenim cvjetićima.

Na stolu je stolnjak bijeli
i jabuke tri u zdjeli,
a toploga hljeba pola
rumeni se nakraj stola.

Na prozoru, bez prestanka,
zavjesa treperi tanka.
Vjetrić pirka, pa se širi,
a kroz prozor nebo viri.

Pokraj peći moja mama
u starinskim papučama
nestrpljivo uvijek čeka
dok zavrije lončić mlijeka.

Ne pita me nikad ništa,
kada radi kraj ognjišta.
A čemu i  da me pita,
kad mi sve na licu čita.

Čita, da me život zove
na putove uvijek nove,
al' da nigdje naći neću
takav tihi mir i sreću.

Čita, da ću svijetom proći,
ali opet amo doći,
gdje svog sina čeka mama
u starinskim papučama.


Gustav Krklec


Solin