MOJEMU OCU

Ja tebe dajem ove pjesme moje,
To najlepši je i jedini dar,
Kaj znam i morem dati; primli bar
To zadnje cvetje domovine svoje.

Govoril jesi navek, da je samo
Vu goricaj živlenja pravi raj,
Koj nigdar već ne dojde nam nazaj;
Mi iščemo ga, – ali – kaj mi znamo?!

Spred naše kleti ovo cvetje za te
Ja nabral jesem i vu pesme zvil,
Tam gore dok sam s tebom samem bil
I gledel, kak so dalko zvezde zlate.

Ti razmel bodeš ove drage glase
I v srcu ti bo teško, ja to znam,
I ti si, kak i ja, tak strašno sâm,
Ti z menom skupa čakaš stare čase.

Fran Galović

Dalmatinska Zagora

LASTAVICE

Došle su denes. Videl sem dve.
Iščo si gnezdo okraj hiže.

Lete polako.
I pitam sako:
“Kaj ste nam donesle, male, drage ftice?
Vi z vetrom letite
Čez široko morje, gde me nigdar ne bo,
Gde je navek sonca i leta pono nebo.
Kaj niš ne velite?”

Onkraj kleti lečo mlade lastavice
I gnezda glede.

Kaj so nam donesle? Sonce, srečo, mladost,
Žito, vino, cvetje, pesme i staro radost!

Dok išle su čez tuđi nekod svet,
Tu čakala je na nje stara klet.
I zato čkome,
Samo lete,
Pone sreče,
I sonce i nebo i brege glede!

Fran Galović

Solin

NAJLJEPŠA BOJA

Najljepša je zelena boja -
                            - misli krava.
Sve bi trebalo da je zeleno,
Onda bi sve bilo lijepo,
Onda bi sve bilo lijepo
                            kao trava.

Još je ljepša bijela boja - 
                            - misli mačka.
Bijela boja mlijeka.
Da je bijela, da je bijela - 
Koliko bi ljepša bila rijeka!

Sve su boje lijepe:
I crvena i žuta i plava i bijela - 
                            - misli pčela,
Kad oko cvijeća lijeće.
Sve su boje lijepe
Kad su cvijeće.

Nije lijepa ni ova, ni ova -
                            - misli sova.
Svaka je ta boja ružna, svaka, svaka, svaka,
Jedino je lijepa boja mraka.

Grigor Vitez

NI SAN NI JAVA

Iz bijela se vratih svijeta.
Vidio sam zemlje mnoge.
Sretoh lava, gdje se šeta
ulicama, na dvije noge.
- Nisam - reče - više grub,
jer me strašno boli zub.

I medvjeda, starog znanca,
susretoh sred drevna grada.
- Pobjegao sam - reče - s lanca,
pa se svijetom skitam sada,
ali znadem šta je red:
Kradem samo tuđi med.

I kurjaka vidjeh stara,
gdje u bašti jare ljulja.
Ispod mutnih naočara
pogleda me stara hulja,
pa mi reče: - Nema kud!
Promijenit sam moro ćud!

U drugome opet gradu
sretoh jarca kod brijača.
Brije jarac sijedu bradu
i gotovim odmah plaća.
- Usred svijeta - reče- tog,
ponajviše vrijedi rog!

Sretoh, potom, lisca žuta
sred ulice neke uske,
gdje bezbrižno, tiho luta,
ispod ruke vodeć guske.
- Tu sam - reče - samo gost,
stoga držim strogi post.

Slona sretoh s kišobranom,
u kočiji zebru krasnu,
jastreba gdje pleše s vranom,
magarca što čita basnu.
- I-a! - reče tovar siv - 
čovjek uči dok je živ.

U večernjem, potom, mraku
gizdav mi se majmun javi
u blistavom noovom fraku
i s clindrom još na glavi.
 - Živim - reče - kao knez,
svako veče slušam džez.

I. da svršim priču ovu:
Ja sred zemlje nepoznate
susretoh, na kraju, sovu,
mudru pticu - ko što znate.
Huknu sova: - Um je moć!
Putuj kući! Laku noć!

Gustav Krklec

Dalmatinska Zagora

 

USPAVANKA

Večernja zvijezda mala
u dobok bunar je pala,
pa se od njena blijeska
voda srebrno lijeska.

Sumrak sve gušći pada
i selo u njemu tone.
Pastiri vraćaju stada,
i klepke brončane zvone.

Smiri se krijesta pijetla,
što nad bunjištem drijema.
Žmirkaju posljednja svjetla.
Svijet se na počinak sprema.

A negdje, sred tiha mraka,
smirena, sretna u duši,
dijete uspavljuje baka
i blagim mu glasom pjevuši:

- Puteljkom se seoskim vide
žute i plavkaste sjene.
To otac s rudarima ide
u povorci noćne smjene.

Gustav Krklec

Solin

KUHINJA U PREDGRAĐU

Kad iz bučnog stignem grada
nakon šetnje ili rada,
najljepše je tada za me
u kuhinji moje mame.

Bijelo suđe tu svjetluca,
stari sat na zidu kuca,
bakren kotlić na ormaru
u rumenom sja se žaru.

Pod njim, iza stabla čista,
niz se sjajnih čaša blista.
Vrč je zemljan među njima,
sa šarenim cvjetićima.

Na stolu je stolnjak bijeli
i jabuke tri u zdjeli,
a toploga hljeba pola
rumeni se nakraj stola.

Na prozoru, bez prestanka,
zavjesa treperi tanka.
Vjetrić pirka, pa se širi,
a kroz prozor nebo viri.

Pokraj peći moja mama
u starinskim papučama
nestrpljivo uvijek čeka
dok zavrije lončić mlijeka.

Ne pita me nikad ništa,
kada radi kraj ognjišta.
A čemu i  da me pita,
kad mi sve na licu čita.

Čita, da me život zove
na putove uvijek nove,
al' da nigdje naći neću
takav tihi mir i sreću.

Čita, da ću svijetom proći,
ali opet amo doći,
gdje svog sina čeka mama
u starinskim papučama.

Gustav Krklec

Solin

TI I JA

Osjećam živo srebro tvoje biti
žednu kap u svakom zrncu krvi
životno tkivo od drhtavih niti
koje se raskida, raspleće i mrvi.
Želja ti je žarka. Još nikad ne ostade
kap od mlaza koji dodirnuše usta.
Ne znam zašto nema među nama mosta
kao da nas dijeli provalija pusta.
Prsti što bi htjeli da se čvrsto spletu
u dva klupka vatre i srebrene slasti
u prostoru dršću – Sami su na svijetu
u samoći žudnje, u prokletstvu strasti.
Tijela što bi htjela da se tijesno združe
pretoče u jednu bujicu od milja
venu, usamljena, kao jesenje ruže
jer na istom putu imamo dva cilja .
Ti bi htjela vječno, čemu nema mjere
ja bi dao sve za zanos jednog časa.
Ti sumnjaš u trenutak, a ja imam vjere,
u vječnost trenutka u trenutak spasa.
Dođi sva od sunca, sva od vrele vatre
na moj pusti ležaj, daj mi svoje krvi
Bolje da nas munja jedne strasti satre
nego da nas mrtve (jednom) toče crvi.
Propadni u meni, pretoči se, daj se
raspleti kroz moje vijuge i tkiva,
sve je na tom svijetu samo kratka varka,
Raj se osjeti za trenutak – a vječnost je siva !!!

Gustav Krklec

Solin