IZLAZI SUNCE

Gle, izlazi sunce i budi se grad
U očima jutro svoj ostavlja trag
Gle, izlazi sunce, čuj valove te
Još jednom bih htjela da zagrlim sve
Kraj mora smo sami ti i ja
Hladno nam nije
Al' ipak kad vidim cvijeta dva
Ja zadrhtim sva
Kraj mora smo sami ja i ti
Sunce nas grije
Pred nama su sretni sati svi
K'o djeca smo mi
Gle, izlazi sunce k'o utjeha, spas
Mi bit ćemo jedno kad obasja nas
Kraj mora smo sami ti i ja
Hladno nam nije
Gle, kako su lijepa cvijeta dva
K'o slike iz sna
Kraj mora smo sami ja i ti
Sunce nas grije
Pred nama su sretni sati svi
K'o djeca smo mi
Gle, izlazi sunce i počinje dan
Još uvijek me voliš, po svemu to znam
Gle, izlazi sunce i prolazi brod
Daljine ga zovu i beskrajni svod
Kraj mora smo sami ti i ja
Hladno nam nije
Gle, kako su lijepa cvijeta dva
K'o slika iz sna
Kraj mora smo sami ja i ti
Sunce nas grije
Pred nama su sretni sati svi
K'o djeca smo mi
Gle, izlazi sunce, k'o utjeha, spas
Mi bit ćemo jedno, kad obasja nas

Željko Sabol

Makarska

VOLIO BIH DA TE NISAM SREO

Volio bih da te nisam sreo

Da te nisam ljubio u noći

Da ti nisam upamtio oči

I na dugu vjernost ti se kleo.

Sve bi ljepše bilo tad

Ja sam drugi čovjek sad

Ne vraćaj se, reći sam ti htio

Volio bih da te nisam sreo.

Volio bih da te nisam sreo

Da mi nisi pričala o sebi

Nikad ne bih maštao o tebi

Nikad ne bi cvijet u polju sveo.

Sve bi ljepše bilo tad

Ja sam drugi čovjek sad

Ne vraćaj se, zbog tebe sam bdjeo

Volio bih da te nisam sreo.

Volio bih da te nisam sreo

Kad smo dugo šutjeli u tami

Za sve ovo mi smo krivi sami

Kao putnik na tvoj prag bi sjeo.

Sve bi ljepše bilo tad

Ja sam drugi čovjek sad

Ne vraćaj se, reći sam ti htio

Volio bih da te nisam sreo.

Željko Sabol

Makarska

NAJBOLJE JE BITI STABLO UZ RIJEKU

Takve ja ljude volim
koji svakodnevno gube svoje brodovlje
i svoj posao
te izmoždene svećenike rada
na koje se spustila mrkla noć
i koji se okreću na kraju ulice
s opšivenim obodom tuge
Nagluhi je njihov Bog
ispustio držak suncobrana
iznad njihove glave
te ih vuče na put
duboke zamišljenosti
Tako je zla kob htjela
smaknuti s glave
dječje lice mjeseca
a puzavi život
tu je, namiguje, iako je već otišao
zaklonjen sumornom tišinom
napipava put do tvoga pogleda
punog jada
Da, mnogi životi iskaču iz tijela
kao sićušne nemani
i prije nego što svaki od njih
zaboravi svoju nazočnost
došulja se starost kojoj je
najbolje biti stablo uz rijeku

Sead Begović

Solin

VOLIM KRAJEVE GDJE IMA MNOGO VLAGE

Volim krajeve gdje ima mnogo vlage
gdje rastu travnjaci, lukovice i gomolji
I sve kiselkasto vonja po stajskom gnoju

ali podivljam u kraju gdje se
slana voda i stijenje biju jedno o drugo
(zalijevaj cvijeće morem a posadi ga u kamen)

Tu žive oni koji umiju
ne umrijeti, već se pretvoriti u živu mumiju.

Ivan Slamnig

Makarska

MRAK

U njegovom potkrovnom ateljeu u Martićevoj ulici pitam mudrog

i šutljivog Oskara Hermana što misli da će biti poslije. Mrak, mrak

odgovara bez kolebanja. I doista, neke tamne boje na njegovim slikama

čine mi se dojmljivijima od drugih, kao da se upravo u njima nakon svega

nastanio. Međutim tu ga, budući da sam u galerijama malo a na drugim

mjestima slike mu ne vidim, rijetko susrećem. Češće ga se sjetim kada u

krevetu pospan dignem ruku iznad glave da ugasim svjetlo. Mrače, mrače,

kažem tada, budi blag njemu, meni, budi blag svima nama.

Danijel Dragojević

Zagreb

TAPISERIJA

Stojim usred riječi kao da je to negdje

i kažem neću temu. Kažem nekome kao da znam kome

neću temu. Što je zamišljeno a nije došlo

neka je okruglo i nevidljivo. Pripravan za

nepravilnosti, nesretan slučaj: njegovom rukom,

svojim slovima. Pustim li brod da klizi linijom

koju je stvorio, slijedim li put njegovog

kratkog daha, na mene će dim veći od svake riječi.

Oblikuj se, sudbino, kao koraci u snu!

A u blizini pučina samoglasnika, suglasnički

vjetar nečistiji od razuma, bistriji od izlaza,

duga rečenica za one koji umiru.

Pozadina, skitnice, lice u vrču, zemljotres,

veselje obližnjeg nereda. Srce, crna granica,

zateže nit: korake kao stvari, stvari kao zrak.

Zanos. Mjesta na mjestu više nema. Nenađeno.

Ja smo, ti smo, mi smo? Nismo. Oni smo, ono smo?

Nestalo je mjesto. Izgorilo.

Danijel Dragojević

Dubrovnik

TAMA

Nakon nekog Hamleta na Lovrjencu

pitala me Melita Roko jeste li primijetili

kako neki za vrijeme predstave ne gledaju

drugo nego mrak oko sebe.

Nisam rekao ništa, pomislio sam sreća

što je sjedila daleko od mene,

inače bi doznala da sam jedan od tih.

Ah, gospođo začuđena, možda uvrijeđena,

kada se svjetla ugase i tišina pokaže

dotle nevidljivu tamu oko nas, među nama,

kako da je čovjek ne sluša i ne gleda?

Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda,

dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada,

jezik prije govora, kao dječji strah

dolazi, moglo bi se reći plavi,

i mi ne znamo što hoće,

stajati na ramenu, ustima, razumu,

biti donji i gornji glas, slika,

priča prije i nakon priče,

ili samo tama, tama, gušiteljica mjere,

svekoliki profil slijepog oka,

tišina nakon nekoliko milijardi pucnjeva.

O, tama, tama. Približio bih je

da mi bude ogrtač za večernju hladnoću,

udaljio bih je da me ne zaguši,

udvarao bih joj, vikao: čija si, támo?

Luda i mudra hvata me s visinskog tornja.

Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao

svrnut ću je na sitan kvadrat ispred,

to nesretno mjesto gdje se bez

prestanka obnavljaju porazi.

Tu budimo, ti moćna, ti svevideća,

tu časak budi svjetlo,

reci ja sam svjetlo.

Danijel Dragojević

Dubrovnik