TAPISERIJA

Stojim usred riječi kao da je to negdje

i kažem neću temu. Kažem nekome kao da znam kome

neću temu. Što je zamišljeno a nije došlo

neka je okruglo i nevidljivo. Pripravan za

nepravilnosti, nesretan slučaj: njegovom rukom,

svojim slovima. Pustim li brod da klizi linijom

koju je stvorio, slijedim li put njegovog

kratkog daha, na mene će dim veći od svake riječi.

Oblikuj se, sudbino, kao koraci u snu!

A u blizini pučina samoglasnika, suglasnički

vjetar nečistiji od razuma, bistriji od izlaza,

duga rečenica za one koji umiru.

Pozadina, skitnice, lice u vrču, zemljotres,

veselje obližnjeg nereda. Srce, crna granica,

zateže nit: korake kao stvari, stvari kao zrak.

Zanos. Mjesta na mjestu više nema. Nenađeno.

Ja smo, ti smo, mi smo? Nismo. Oni smo, ono smo?

Nestalo je mjesto. Izgorilo.

Danijel Dragojević

Dubrovnik

TAMA

Nakon nekog Hamleta na Lovrjencu

pitala me Melita Roko jeste li primijetili

kako neki za vrijeme predstave ne gledaju

drugo nego mrak oko sebe.

Nisam rekao ništa, pomislio sam sreća

što je sjedila daleko od mene,

inače bi doznala da sam jedan od tih.

Ah, gospođo začuđena, možda uvrijeđena,

kada se svjetla ugase i tišina pokaže

dotle nevidljivu tamu oko nas, među nama,

kako da je čovjek ne sluša i ne gleda?

Jedan tajni jezik s mora, okolnih brda,

dalekih otoka, bliskih zvijezda, iz grada,

jezik prije govora, kao dječji strah

dolazi, moglo bi se reći plavi,

i mi ne znamo što hoće,

stajati na ramenu, ustima, razumu,

biti donji i gornji glas, slika,

priča prije i nakon priče,

ili samo tama, tama, gušiteljica mjere,

svekoliki profil slijepog oka,

tišina nakon nekoliko milijardi pucnjeva.

O, tama, tama. Približio bih je

da mi bude ogrtač za večernju hladnoću,

udaljio bih je da me ne zaguši,

udvarao bih joj, vikao: čija si, támo?

Luda i mudra hvata me s visinskog tornja.

Gdje smo? Kada budem mogao i budem znao

svrnut ću je na sitan kvadrat ispred,

to nesretno mjesto gdje se bez

prestanka obnavljaju porazi.

Tu budimo, ti moćna, ti svevideća,

tu časak budi svjetlo,

reci ja sam svjetlo.

Danijel Dragojević

Dubrovnik

BILO JE LAKŠE VOLJETI TE IZ DALJINE

                                                Pour Bernadette

Bilo je lakše voljeti te iz daljine,
Biti s tobom u noćima beskrajnih književnih rasprava
Dok se magla dizala na moru i odmah ruke otklanjao
Ona pamćenja što se nisu uklapala
U rečenične nizove čežnje:
Ništa nije moglo narušiti predodžbu o tebi.
Sad izbliza siliš me da te osjećam kao truli zub
Otvorenu ranu, čekićanje živca, živo meso besmisla
Bolest pred kojom smo bespomoćni i ti i ja
Kao pred kakvim istinskim proglasom
Propasti.
A nekad je ljubav bila čist i doslovan
Doživljaj samoće.
Osobe i krajobrazi koje je dozivalo sjećanje
Kao morska trava pokretana valovima.
Dani daleko od tebe, beskrajne literarne noći
Svijet bez zbilje ali svoj i konačan
Poput dobre pjesme čvrsto zatvoren sa svih strana
I ja u dimu lule za šankom dalekih mora
Što nas dijele u svakom času admiral
Svojih priviđenja.

Boris Maruna

Dubrovnik

RUĐER BOŠKOVIĆ STUDIRA PLIMU I OSEKU

Mrzovoljan i frustriran isusovac muževne dobi
(A što vi očekujete od njega?)
Gleda u prvi sumrak sa svog prozora
Ne bez svake metode
Neku ženu tridesetih godina
Već pomalo ukvasanu i obrađenu po rubovima
– Nešto kao Euklidova geometrija –
Očito majku dvoje ili troje djece
Najvjerojatnije srednji stalež
S laganim izazovnim njihanjem u bokovima
Iz čega naš Ruđer pravilno zaključuje da je gospodin suprug
Već stekao određena radne navike i društvenu potrebu
Da uz briškulu i trešetu petkom i subotom
Popije čašu više –
Kako izlazi iz supermarketa
S dvije plastične vrećice živežnih namirnica
I jednom vrećicom u kojoj se, sudeći po obliku
Nalazi velika kutija tampaxa
Super
I naš Ruđer mijenja temu i razmišlja o tome
Je li mjesečno čišćenje kod žena prirodno
Ili dolazi izravno iz spisa sv. Pavla kao potreba
Da žensko prekrije glavu, nosi pantyhose
I stanoviti make-up
I onda se zbog nekog tajanstvenog razloga
Ili pod utjecajem asocijativnih procesa iz svog djetinjstva
Sjeti mora pred Dubrovnikom i brodova što dovoze led i pamuk
S uzdahom pogleda na pun mjesec što se dizao nad krovovima
I u trenutku nadahnuća spozna da postoji stroga
Međusobna ovisnost između tijela na nebu i zemlje
Te da su plima i oseka vječne pojave kako u mora tako i u žene
I bje mu znatno lakše što nikad
Neće vidjeti Kaliforniju.

Boris Maruna

Dubrovnik

HRVATI

u parizu ima šest hrvata
sve ih znam
i neobično sam radostan zbog toga

svakog dana poslije pet
tri hrvata šetaju lijevom stranom seine
i žučno raspravljaju o situaciji u domovini

prvi je diplomat drugi soboslikar treći portir

svakog dana poslije pet
tri hrvatice šetaju desnom stranom seine

razmjenjuju ženske časopise recepte
i kude francusko brašno za kolače
prva je kućepaziteljica druga domaćica treća tajnica

hrvati i hrvatice se susretnu oko šest
na mostu ruskog cara aleksandra trećeg gdje
– nakon što se pošteno izljube –

odmah počnu pričati viceve o srbima
i ogovarati francuze

u parizu ima šest hrvata
sve ih znam
i neobično sam radostan zbog toga

Krešimir Bagić

Pariz

PJESMA O BISERU

Čovječe, što nijesi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati bogaljima sva blaga svoje duše.

Sjeti se da na dnu dubokih okeana čami bezbrojno biserje u školjkama. Niko ga ne viđa, niko ga neće vidjeti, možda ni trak zvijezde što se ogleda nad vodom, pa ipak ljepota vasione dobiva od njegove ljepote.

Neće ono blistati izloženo na grudima žene, niti će ikada da resi sjajne prstenove. Naše ga smrtne oči neće ugledati, ali mi slutimo da postoji.

I radujemo mu se više što ga naslućujemo nego što bismo uživali kada bismo ga imali pred sobom. Pa zato, čovječe, koji nijesi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati prostoti svih blaga svoje duše.

Tin Ujević

Makarska

SAT KASNIH SPOZNAJA

Tko ima hrabrosti još danas da kaže: morat ćete se kajati kada doznate, da ste se varali i druge
varali, jer ste bili prevareni i radili krivo; morat ćete žaliti svoje riječi i djela kao zazor i sramotu?
Danas više nema Savonarole ni Jana Husa. Propao je ugled propovjedničke nauke i isposničkoga
pepela. Svejedno, kajat ćete se i bit će vam žao onda kada doznate i spoznate, dvadeset ili trideset
godina kasnije. Pobjede spoznaje polagane su i kasne; za njih je kratak i čitav ljudski život, a u
njima je grozno što obično ne dolaze na vrijeme.
Jer ima pozne mudrosti, krvave osvete vremena kada čovjek providi svoju šupljinu i svoje bivše
neznanje. Treba čekati deset i dvadeset i daleko više godina da se uzmogne kazati: Bili smo u
zabludi. Nas su prevarili. Ta će daleka mudrost stići jednoga dana da nas kazni prije same smrti za
čitav jedan život zabluda i propusta.
Ima kasnih spoznaja kada su gole riječi moćne bez nakita, i kada se sni proziru, ili će se prozreti.
Koji poživimo, doći ćemo k njima. One će doći k nama. Ja ih ne pozivam, jer su kasne i zato
žalosne. Ja bih želio ranijih, boljih spoznaja, otkrića o podlozi stvari, dok još sat nije minuo, dok je
na vrijeme. Ja vas opominjem.
Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao
pjesnik koji je upozorio svoju draganu: "Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću..." Ura istine i kazne
će doći. Sve će bito golo, sve će biti jasno, ali kasno.

Tin Ujević

Solin