OPASKA

Zaista! bijah odveć mlad
kad jurnuh sam pod vodopad.
Mati me zvala, otac, brat.
Navijestih svima hrabro rat.
I kliznuh, malen kao klin,
da vidim stari bijeli mlin.

Josip Pupačić

Solin- Gašpina mlinica

DVOJE

Ljubeći se od postanja
Kroz maglu svijeta dvoje bludi,
Sa čudnom čežnjom, da se nađu
U metežu stranih ljudi.

Razmišljaju o sebi često
I prevarit će se kadikad,
Da su jedno drugo našli,
A neće se naći nikad.

Pa ipak, on će jednom doć
U sobu onoga hotela,
U kom je ona cijelu noć
Uz uzdisaje mora bdjela.

Pred zoru, kad u krevet legne,
Na onu misleć koju traži,
Ni slutit neće, da mu jorgan
Pokrivaše već njene draži.

I možda će u restoranu
Iz one čaše on da pije,
Na kojoj bjehu njena usta
Nekoliko dana prije.

Dobriša Cesarić 

Makarska

 

UTJEHA

Slatko ko krv iz prerezanih žila
Stihovi teku, život sobom noseći;
Uđu u srca puni tajnih sila,
Nadom ih tješeć i suzama roseći.

Spasavam sebe. U stihove stavljam
Sve svoje blago, da u njima zasja;
Svu svoju svjetlost u stihove stavljam.
Neka me jednoć klonula obasja.

Odmiču ljeta, i srce nam stari.
Al ovaj zanos, pohranjen u zvuke,
Sjat će u tmini dolazećih dana,
I žarit oči, dizati mi ruke.

Dobriša Cesarić 

Makarska

 

POPODNE, KADA PRESTA KIŠA

Popodne, kada presta kiša,
U časak siv i monoton,
Pjevaše neko u drugome katu
Pjesmu o lijepoj Manon.

Pjesma, pjevana uz klavir
U polumračnom jednom kutu
Nekoga starca obrva sijedih
Zaustavila je na putu.

Stajaše tako na ulici starac:
Bog bi ga znao što mišijaše on -
Pjevaše neko u drugome katu
Pjesmu o lijepoj Manon.

Dobriša Cesarić

Makarska

PROLJEĆE KOJE NIJE MOJE

Ja ne vidim od svoje sjene
Ni sunca, ni te mlade boje.
Proljeće svuda sja i cvate,
Al ono nigdje nije moje.

Ne živim u njem, već sa strane.
I kuda god mi noga krene
Na svim je putovima radost,
A sva je radost izvan mene.

Bez pokoja sam. Kakvom tugom
Kažnjava život svog bjegunca!
Nijedna zraka nije moja
Od ovog svima danog sunca.

Dobriša Cesarić 

Makarska

 

PRED JEDNOM STAROM NADGROBNOM PLOČOM

Kroz nekoliko stoljeća sve kiše
I mrazovi, i snijezi svake zime
Pomagali su vremenu da zbriše
Pismena, što su nekad bila ime
Na ovoj ploči. Nije više vidljiv
Ni gordi grb. Gle, postao je stidljiv
I sakrio se. Ime, roda znamen -
Oboje nesta. Sporo vrijeme hodi,
Al ono što je klesano u kamen
Za njeg je kao pisano na vodi.

Dobriša Cesarić 

Makarska

 

TIŠINA

Sjedim u travi.
Al ne sjedim sam.
Na različku, što se lako njiše
Do mojih nogu, sjedi jedan leptir,
I mirno med mu iz modrine siše.

Ne boji me se. Kao da se sviko
Već posve na me.
Ne smeta nas niko.

Dobriša Cesarić 

Makarska