IVANJE

Mekan je suton pao ko svila
I noćcu doziva crnu,
Svud lepet ptičjih čuje se krila
I gavran s jablana pr'nu.

Gle! tamo vatre na brdu gore,
Komu se krijes to pali,
Dok bašćom trešnje i višnje zore
Iz lišća đul mali?

I sve to više krijesova biva
Sutra je Ivanje sveto, -
Sve u veselju milome pliva,
Jer ljeto stiglo je eto -

Prošli su dani studeni dani,
Ne treba grijat se više...
Na cvijetne gaje i usjev rani
Tihane padnut će kiše.

Po mekoj travi pasti će voli
I naše ovčice bijele,
Po brdu gore, dolje po doli
Pjesme će brujiti vrele.

Antun Branko Šimić

Zagreb

MOMU DOMU I RODU

Bijedna zemljo! stânu strásti rata,
Za kom tuđin tako rado grabi,
Premda nemaš blaga niti zlata,
Nit što ruke il um k sebi vabi!

Bijedna zemljo, kojoj suđeno je,
Od početka naseljenja svoga
Trpit muke, svađe, krivnje, boje,
Kô da nema neba pravednoga!

Bijedni rode, slugo ljudske sile,
Kog domaćin i tuđin proganja,
Premda ruke višnje su usadile
U te sjeme čovječanskog zvanja!

Bijedni rode, koji vijek ljute zmije
Rodio si iz tvoje utrobe,
Kojih ždrijelo krv ti djece pije,
Kojih otrov pređâ truje grobe!

O ti zemljo, moja domovino,
Koju tuđin morem krvi omasti,
O moj rode! biće kom nevino
Uzrok poda sve dubljoj propasti!

Nosite još malo tuge vaše
Koje dugo trpite nekrivi;
Znane muke nek vas već ne plaše,
Dok još višnji bog i pravda živi.

Ivan Kukuljević 

Zagreb- Zrinjevac- spomeniik Ivanu kukuljeviću Sakcinskom (1818.1889)

POBJEDNICI NA LIVADI

Mi ubili smo noćas staru

od vjekova mrsku

Smrt

Pred nama noć je pobjegla sa zemlje

Još samo zvijezde u oči nam sjaju

Zelenilo livada se ogleda u bijelim oblacima

Na livadama ječi naša slava

Vrč težak ide od ruke do ruke

Na licima se duša radošću crveni

U oči tonu dublje...već su nevidljive...zvijezde

Iz pjanih srca podiže se

kroz čisto svijetlo jutro

pod nebo visok pobjednički smijeh

U jutru ljuljaju se bijeli oblaci

Prolom!

Iz plavog svoda ponad naših glava

iskrslo

crveno silno

                                                         stoji sunce


Antun Branko Šimić

Zagreb - Studentska livada

TESARI

Vrijeme je za razapinjanje.

Svi su uzvanici već na svojim mjestima.

Ali, tesari još nemaju mjeru za križ.


Delimir Rešicki 

Zagreb

O MOSTU SLOBODE

taj most ima krivo ime najmanje s tri razloga
promrsi stanislav šimić, staniolski loman, sjedajući
za okrugli stol uz prvi prozor u cavani corso i repetirajući
prstom; ako je sloboda put, a nije stanje, kako tvrde

oni što kumuju/umuju, onda se ne može dio puta
nazvati imenom cijeloga puta – bolje bi bilo: most
gdje se sloboda napila vode, ili most gdje je sloboda
uganula nogu, ili, pak, most gdje je sloboda odlučila

duže ostati pa zauzela mjesto; ako je sloboda stanje,
a nije put, onda prilaz tom stanju još nije i stanje, pa se
slobodom, i nehotice, proglašuje ono što je, očito, manje od
nje; a, k tomu, tko neupućen mogao bi, zaveden imenom,

pomisliti kako je sloboda s onu stranu save, u novom gradu
bez pamćenja i ploti, da je stari odveć griješan za to; ako je,
pak, sloboda i stanje i put, što je, nesumnjivo, teško
pojmiti, i još teže preživjeti, onda je i plodnim

mjestom i majstorijom mijene, na mostovima je nema, naprotiv,
tamo je oduvijek/zauvijek coktala carina; ili je to ime zbog
dubljih i tek nadolazećih nakana? između dva nadljudska
vrutka sile i svjetlosti sava nije više nego curak zemljina

pota u plutonijskom džepu, i mostom se slobode izlazi iz
njegove mišomorske dubine, u turopoljsku roplju, i dalje u
uropolj, gdje vladaju, ma tko vlada? i nije li onda
mudrost imena neposredno razvidna baš kao i karcinomsko

krvoliptanje ruže u nasmiješenim ružinim ustima, repetira
lomni šimić

Ivan Rogić Nehajev 

Zagreb - Većeslav Holjevac

UTORAK

Utorak je dan za učenje.
Iz mora zvukova nordijskih jezika
izranja glas mlade Norvežanke,
prigušen kao sirena broda
koji nečujno uplovljava u luku.
Dok umorni putnici radosno silaze,
pozdravljaju kopno i nepoznati grad,
ona na grlenom hrvatskom
pokušava iznova nastaniti svoju kuću:
Moja kuća ima dva kata,
u prizemlju stanuju penzioneri,
na prvome katu žive studenti
(tri cure i dva dečka),
na drugome katu laje pas,
u potkrovlju miriše cvijet.
Utorak je. Slušam je i pitam se
kako se na norveškom kaže stan,
Dubrava, visoko prizemlje, soba,
kuhinja, žena, djeca, cvijet.
Pristaju li brodovi i u Norveškoj
koristeći val, uzbrdicu i jezik
ili možda zauzimaju luke kao pjegice na licu
koje se muči s hrvatskim vokalima?
Otpivši gutljaj hladne vode,
zamišljam tog psa s drugog kata
kako laje na cvijet u potkrovlju:
u-to-rak u-to-rak.

Krešimir Bagić 

Zagreb

VERGLEC

 (pseudopoesia letteraria)

U Palmotićevoj, na šanku,
gdje kićeni su kao djever,
na rakiju i kratku stanku
stizali Falout, s njim i Sever,

ispaljujuć u svoja jetra
počasni plotun, onaj zadnji,
a sad su već kod Svetog Petra
ili u onoj drugoj radnji,

i s njima svi što nisu znali
ono što Ujević je znao:
odvojit pjesništvo od vina
da pritom nikad nije pao,
dok mnogi hrvatski su pali,

prekužujuć ko bistru bozu
propalo vrijeme, bitak, smrt,
smetnuvši s uma da uz lozu
treba obraditi još i vrt,

evo me, gdje se s trećim pićem,
uz prozor oblijepljen papirom,
poistovjećujem sa svojim bićem
i sastajem sa svojim mirom:

ulice nema tako jadne
po bljuzgi, ledu i po mraku,
birtije nigdje tako gadne
s kojom su svi u drugom braku,

pročelja nigdje tako sivih,
pijanih njuški tako krivih,
tu, gdje su svi zbog svojeg dvojstva
prešli već prag samoubojstva,

gdje nisam u Zagrebu, ni kući,
i ni u jednom znanom gradu,
nego me Dostojevski muči
u nekom mračnom Petrogradu

– mene je zgrabila modra sreća
i sredozemstvo moje krvi,
a gruba redovnička vreća
obvila dušu: tek sam prvi

i potonji od istog roda,
što prije posljednjeg si retka,
pod lukovima drevnog svoda
odjekuje ko odgonetka:

sve počinje se ispočetka.
Kraj nikad nije tek svršetak.

Tu, usred svakoga dočetka,
slijedi u krugu nov početak,

zaborav samo snaži stare rane,
nove se novim zborom mogu reći;
kad sviće – svane, a to što se svane,
nitko unaprijed ne zna još izreći.

Ali:

još uvijek šapće drevna mjesečina,
s borova kaplje starinska vedrina,
i taj što živi skučen u svom getu,
prići će opet jednom cijelom svijetu,

šaljući naprijed nadu, svoju slutnju,
ko prethodnicu prema nepoznatom,
prije no što se zavije u šutnju
pred nekim njemu nedohvatnim zlatom,

kroz strašno zlo, kroz vrijeme što se ruši,
ranjeno u srž svoje smrtne klice,
na koncu doba što se krvlju guši,
da sama spazi svoje pravo lice...

U Palmotićevoj, na istoj klupi,
nedopijenu, prolili smo treću,
s nježnošću dragi, ganuti i glupi,
prišli smo opet jednom cijelom smeću.

Nikica Petrak 

Zagreb - Zrinjevac