subota, 15. lipnja 2019.

TUŽNI JEZIK ESEJA

Uzimam knjigu i ne usuđujem se
pročitati nijedan redak. Možda je
tamo već otisnut moj tajni rukopis
o kojem govore kuloari
i razmažene djevice na obalama razdjevičenja.
Zašto se uvijek prepoznajem tek
u patetičnoj frazi,
koju namjerno nije zabilježila traka diskete,
a ipak djeluje tako neuvjerljivo
literarno, kao da sam je namjerno trošio
cijeloga života? Sve dosad izgledalo je
kao igra, a onda su predmeti postali tužni
i jezik se nemoćno objesio
o vlastitu grotesku,
poput aerodinamična uda patuljka
iz cirkusa na proputovanju kroz
moja neprispodobiva sjećanja, fragmente
fantazije i realnosti, fragmente kiča
i dekadente ozbiljnosti, kao u
znamenitu eseju Johna Bartha.
Smireno ustajem i pritišćem
označeno mjesto na tastaturi;
čini mi se da sam do krajnosti
zasićen: sve je sada istom tamna
i mrtva ploha ekrana
koja sadrži sva značenja.

Branko Čegec 


Zagreb - Bundek
 

petak, 14. lipnja 2019.

ZAŠTO JA NISAM KADAR ZAVRŠITI VEČERU KAKO BOG ZAPOVIJEDA

Ja od čitave Hrvatske pamtim neku malu bezimenu Zagorku

Kako leži gola među jaglacima u proljetnoj travi

I pamtim kako Krapina poput Ofelijinih vlasi teče odnoseći glinu

U Savu. I to je nakon godina zapravo sve,

Ali dok jedem večeru u jeftinu restoranu na drugom kraju svijeta

I mlada mi se konobarica smješka kao da mi nešto duguje

I njezine mi dojke i njezine mi noge

Šalju nekakve poruke


Koje više nikada neće stići na pravo mjesto

Ni na vrijeme

I vijesti me oblijeću sa svih strana

Iz Rusije iz Njemačke iz Poljske iz Madžarske iz Bugarske

I ja znam da me mala Zagorka još uvijek čeka

I da je i Hrvatska na neki način još uvijek tu

Ja jedem i mislim zašto ja nisam kao drugi ljudi

Odakle ova vrućica u glavi u želucu u rukama

Zašto ja nisam kadar završiti večeru kako Bog zapovijeda


Zašto ne završim večeru kako Bog zapovijeda

Zašto ne odem s osjećajem da bih mogao pojesti

Još jedan tanjur

Zašto ne prihvaćam poruke iz mog mozga onako kako stižu

Zašto ne mogu izvesti moje dijete na šetnju preko vikenda

Popiti konzervu piva spavati uredno ustati uredno

I uopće biti zadovoljan kao ljudsko čeljade.

I ja odgurnem tanjur ustranu platim

Nasmiješim se konobarici i odem kući

Sjednem i uključim kompjutor

I kad se preda mnom pojavi prazna ploha ekrana

Ja u vrućici krvlju i suzama (a što ste vi mislili?)

Napišem još jednu pjesmu.

I tako cijeloga života stojim nad malom Zagorkom

Kojoj sam odavna zaboravio ime a koja me ipak sveudilj čeka

Ležeći gola u travi rasutih vlasi

Među jaglacima nekoga dalekog dana moje mladosti.

I Krapina teče odnoseći polako Ivančicu u Savu

I Hrvatska je, usprkos svemu, još uvijek nekako tu

I ja znam da moja pjesma radi.

Ne može a da ne radi,

Ne može drukčije, merde!

Radi

La poésie c'est moi.



Boris Maruna 

Zagreb - Tkalčićeva

četvrtak, 13. lipnja 2019.

ODMORI DUŠO

Odmori, dušo.
Na mir se osloni.
Na obrazu ćuti dodir baršuna.
Sve što uteg ti bješe
i okov,
odloži draga,
skini i nju,
nek' malko odmara kruna.
Gle kako gori zapad,
udahni vatrene boje,
i krilo tanko na ljubičastom nebu
posudi od ptice,
nek danas bude tvoje.
Jedri na vjetru,
na struni zvuka,
zaustavi svijet,
pogladi mu uznemirenu, orošenu glavu,
utisni mu pogled dubok,
zagrli ga, stat će znam,
i on voli kada netko povije mu ranu.
I miruj ko voda,
ko travka pod kapljom svježine u zoru,
predaj se tišini,
il glazbi se predaj,
kamenu šutljivom il moru.
Izdahni dane koji su prošli,
tren neka danas bude rijeka.
Samo osmijeh uz se imaj
i dodir,
misao osloni na obzorja daleka.
Čak i pogled malko zaklopi,
dok trepavica vijenac polako se spušta,
osjeti kako se prošlost odvaja i topi.
Ostani tu,
diši i budi.
Zaslužila si dušo, odmori.
Ne brini se, sve doći će, bit će,
život uvijek novi list otvori.
A do tada, mir draga,
nek svijet ovih dana nekom drugome žubori.


Daniela Bobinski 

Baška Voda

srijeda, 12. lipnja 2019.

KROŠNJA

ispočetka bila točka
mijenjala boje
ljubavnike
šumila u ptici
krošnja

bila slijepa
da je nitko ne ugleda
da je nitko ne poleti
kad joj se silazi
krošnja

kasnije točku napustila
i kristal i nebo i misao
postalo joj tijesno
pa se smanjila
krošnja

onda došli mnogi
(s njima i ja)
otkinuli po list
kazali to je krošnja

a ona lebdjela u zraku
bijelila sunce
zlatila snijeg
ponavljala

krošnja
krošnja

Krešimir Bagić 

Zagreb - Bundek
 

ponedjeljak, 10. lipnja 2019.

KAD SAM BIO NA 3 MJESTA

trebao sam nešto
odmah i
cijelo
pa mi je ono što
teče
rijeka vrijeme jezik
bilo
presporo
predugačko
predaleko
za moje odjednom!
brzo! sada!
uglavnom se ne zna
što sam radio u
egiptu kini indiji
a bio sam na 3
odjednom i
učim sebe o
svemu
što čujem vidim
jedem
odmah i na prazan
želudac!
meso ne valja
ali to svi znaju
jer s njime
ne možeš biti nigdje!
a nigdje je dobro!
volim nigdje ništa
nitko
jer su fer i
jedan sjajan početak!
uglavnom
otvorio sam kanale
u glavu
kombinirao mirise
ljude u svakom poslu
i ulogu krave
na bilo kojem mjestu!
vol je prevelik
pa mi smeta u glavi!
ali krava?!
to je dobra stvar!
u egiptu ore
pa ne čekam njeno
mlijeko
koje stoljećima radi
tajanstveno i zdravo!
u indiji je
bog prometa
luta sporim ulicama
i često zaspi
u samoj sredini!
u kini je slabo
hrane
pa je krava riža
na 4 noge
ako je dovoljno vode!
u Sibiru
kad je sav bio zelen
kad sam sav bio
usmena brada
naroda bez pisma
i sveti hrast
krava je bila
40 vrsta naših zora!
žena koja ima
puno imena!

Split

nedjelja, 9. lipnja 2019.

PANIKA PROSTORA

U mojoj se glavi
neprestano roje krajolici.
Gorski, ravničarski,
ljetni, zimski...
Izranjaju u snu,
prate me u šetnji,
zaskaču s leđa dok razgovaram.

Htio bih zaustaviti
to zujanje u ušima,
tu paniku prostora,
od silnih krajolika načiniti kuću,
ispred nje drvo,
na drvetu pticu
koja pjeva vjetar i oblake.

Svašta sam već pokušavao.
Bio sam gore i dolje,
gorio sa suncem, padao sa snijegom.
(Ništa nisam prepuštao slučaju.)
No, u mojoj glavi kao u košnici
samo su nicali novi prizori
– dubina je precrtavala površinu.

Nedavno sam prestao putovati.
Na zidu u spavaćoj sobi
nacrtao sam kuću, drvo i pticu.

Krešimir Bagić 

Kaštel Gomilica - Kaštilac
 

subota, 8. lipnja 2019.

PISANJE I MOĆ

dva dana nisam napisao ništa
i uhvatila me panika.
inače godinama ne pišem ništa
bez panike.
zasule su me poznate rečenice:
zašto ne mogu?
što mi je danas?
ne događa mi se svaki dan!
onda pokušavaš, petljaš,
što više želiš, to više ne možeš!
pa događa se, eto, kažeš rezignirano,
jer svi obično tako kažu,
ali nemir se ne da ugasiti,
iskra tinja pa provali
kao lava na islandu
svakih pet minuta.
onda zađeš u nove rečenice,
u labirint bez poznatoga smjera
sve dok ne priznaš:
izgubio sam se!
izgubio sam se!
lijepo je biti izgubljen,
bez gps-a i drugih dizajniranih gadgeta,
između sebe koji hoće
i sebe koji ne može.
uzmeš olovku i mali notes,
a riječi krenu kao da su samo čekale
da im otvoriš nehotice zatvorena vrata.

Branko Čegec

Kaštel Gomilica - Kaštilac