petak, 18. svibnja 2018.

PJESMA STAROM PROFESORU

Sjećam se, trajao je uvijek dugo
kratki ti povratak do stana tvoga.
Jer si, a i šta bi, šta bi drugo,
polako išo od izloga do izloga.

Čini mi se i sad se još skitam.
I prati me tvoj pogled i srdžba stara.
-Gle ti njega, ne zna ni kako se vadi logaritam,
a po svu noć kojekud se vucara.

-Gle drskosti, pa on još i puši.
Tog drskog derana tužit ću školskom vijeću.
Čekaj samo, sutra ću da ti izvućem uši.
I otjerat ću te u klupu magareću.

O dobri učitelju, koliko puta si od tada
izišao i opet ušao u svoj stan.
Dok su se izlozi, ulice i kuće grada
mijenjale brzo, iz dana u dan.

Najzad si, od zadocnjelosti i bijede,
izgubio put koji te vodi kući.
Jedan je tvoj đak morao da te odvede.
Mislio sam, bol će te utući.

U sluhu tvome kao da još riječi šume.
I gledaš u onaj izlog tupo,
kad si prvi put spazio crnca od gume,
gdje ti se klanja: Molim, ovdje nije skupo.

Nikola Šop 

Zadar

GALEBOVI SNOVI

Kad ih more u cik zore
na veseli ples pozove,
gdje skrivaju preko dana
galebovi svoje snove?

Nad pučinom žustro kruže,
sa suncem se bratski druže,
malo plove, ribu love;
zar trebaju za to snove?

Al' kada ih mjesec žuti,
u kasnije neke sate,
kao stražar sna pozove
na počinak da se vrate,
da l' potraže stare snove,
il' pronađu neke nove,
pa sanjaju iz početka
svaki san u dva tri retka?

Ratko Zvrko

Zadar

  

srijeda, 16. svibnja 2018.

EREMIT

Da se jednom skrasim u uvali nekoj
Ko u jezik jasni, razumljiv još samo
Meni i ponekom (jer se dobro znamo)
Namjerniku Božjem, da se u dalekoj

Osami očistim, da se u duboku
Pećinu povučem, da pričam sa svakim
Stvorom koji ne zna zavarati lakim
Osmijehom i imat opak sjaj u oku;

Da se, kažem, skrasim i travama mažem,
Možda bih tek tada posve bio blažen
Uz najbolje riječi pri toplom kompotu;

Sva bih svoja dobra spravljao za druge,
Brodić, sat, sva znanja, sve čisto od tuge,
I znao da živim samo za dobrotu!

Jakša Fiamengo

Vodice


utorak, 15. svibnja 2018.

BOG JE REKAO: U REDU

Jednog dana Bog je rekao: U redu!
Neka bude zemlja, odijeljena morem.
Odasvud! A sjever nek odvoji gorjem!
I nek joj se dani nanižu u slijedu

Čestitosti, duha..._Žmireći na bijedu,
Bog je blagoslovi. Tu zemlju - stol,
                                                   stvoren
Da primi hljeb posni, u tijelo pretvoren,
I krv gdje bi vino. Bog je bradu sijedu

Gladio ko starci što u krugu sjede
Kraj ognjišta drevnog i, da ne ozebu
Griju se uz spomen na djela što vrijede.

Tako nasta Istra. Ko milost u hljebu.
A nad njom i sad je, kad su noći blijede,
Pun Mjesec ko oko Svevišnjeg na nebu.

Jakša Fiamengo



Opatija

.

nedjelja, 13. svibnja 2018.

ZRNEVLJE OD ZVONA

Zvuci od svih znanja, ptice što zrak pasu
Nadlijeću naš kamen i trava ih gleda.
Krug Šarenog meštra i ovdje zasjeda
U mrežastom bdijenju. I sve se već rasu.

Ostale su, kažeš, ptice što iz stijene
Samostanske s braćom svetog Benedikta
Kljucaju ko nekad svjetlost, što je čitka
Mjera za blaženstvo, za svjetlost iz sjene.

Božje Polje! Kamen samostanskih dvora
(Gdje isto je nizat molitvu i biti)
Koju svetost čuva kad vrijeme ko kora

Oblaže nas, ruši, nestaje u jeci?
Ostat će tek zavjet, splet nestalnih niti,
Zrnevlje od zvona, zvijezde kao meci,

Molitva i bdijenje, fratri trećoredci!

Jakša Fiamengo

Opatija- Crkva Sv Jakova

  

petak, 11. svibnja 2018.

OTETO IZ TMINE

Ova jutra s pjesmom ptica
ovaj život što nas nosi
blage crte tvoga lica
i taj sjaj u tvojoj kosi
sve te drage, nježne boje
vedra čela i sjedine
sve je ovo za nas dvoje
oteto iz tmine

Isti grad i isti ljudi
cvjetna korza i reklame
sve je ovo što te budi
tek ostatak neke drame
Čista suza, kaplja znoja
dobri lovci i lovine
sve je ovo, lijepa moja,
oteto iz tmine

Kad poželiš nešto više
vidiš: poljem teče potok
i zaljulja val svoj tiše
izgubljeni neki otok
Sve su ovo panorame
uvijek iste i jedine
sve su vatre što nas mame
otete iz tmine

Kad te noću izda snaga
ja ću čuvat tvoje snove
skupa ćemo s našeg praga
otjerati pustolove
Sve ću blagim tokom reći
ovi dani i godine
sve je to što služi sreći
oteto iz tmine

Vatra spava u vulkanu
voda čuva zrak u česmi
a ti živiš na mom dlanu
kao riječ u vedroj pjesmi
Sve je ovo što nas krijepi
dio snova i istine
svi su ovi dani lijepi
oteti iz tmine

I u tminu će se vratit
jednog dana, jedne zime
sve što nismo mogli pratit:
ovaj san i časno ime
Spržena će prekrit trava
svečanosti i užine
sve je to što s nama spava
oteto iz tmine


Jakša Fiamengo
Opatija - Djevojka s galebom




nedjelja, 6. svibnja 2018.

AH, EVO OPET

Ah, evo opet dođoh u naš kraj,
U naše mile, bregovite strane,
Gdje žarko sunce jače siplje sjaj
Na njive, vode i usjeve rane.

Gdje dom moj stoji uz široki drum
I pred njim stara murva, što je davno
Slušala bijesnih turskih konja šum
I zveket mača u sumračje tavno...

Dođoh...i moja smirila se duša,
Što plakala je u jesenji dan,
Kad svuda bješe - vjetar, kiša - tmuša...

Što snivo sam ga jedne noći zlate.
A sada?...Ljupki pogledi me prate
I čini mi se ovo sve ko san.

Antun Branko Šimić 

Krka