EREMIT

Da se jednom skrasim u uvali nekoj
Ko u jezik jasni, razumljiv još samo
Meni i ponekom (jer se dobro znamo)
Namjerniku Božjem, da se u dalekoj

Osami očistim, da se u duboku
Pećinu povučem, da pričam sa svakim
Stvorom koji ne zna zavarati lakim
Osmijehom i imat opak sjaj u oku;

Da se, kažem, skrasim i travama mažem,
Možda bih tek tada posve bio blažen
Uz najbolje riječi pri toplom kompotu;

Sva bih svoja dobra spravljao za druge,
Brodić, sat, sva znanja, sve čisto od tuge,
I znao da živim samo za dobrotu!

Jakša Fiamengo

Vodice

BOG JE REKAO: U REDU

Jednog dana Bog je rekao: U redu!
Neka bude zemlja, odijeljena morem.
Odasvud! A sjever nek odvoji gorjem!
I nek joj se dani nanižu u slijedu

Čestitosti, duha..._Žmireći na bijedu,
Bog je blagoslovi. Tu zemlju - stol,
                                                   stvoren
Da primi hljeb posni, u tijelo pretvoren,
I krv gdje bi vino. Bog je bradu sijedu

Gladio ko starci što u krugu sjede
Kraj ognjišta drevnog i, da ne ozebu
Griju se uz spomen na djela što vrijede.

Tako nasta Istra. Ko milost u hljebu.
A nad njom i sad je, kad su noći blijede,
Pun Mjesec ko oko Svevišnjeg na nebu.

Jakša Fiamengo

Opatija

.

ZRNEVLJE OD ZVONA

Zvuci od svih znanja, ptice što zrak pasu
Nadlijeću naš kamen i trava ih gleda.
Krug Šarenog meštra i ovdje zasjeda
U mrežastom bdijenju. I sve se već rasu.

Ostale su, kažeš, ptice što iz stijene
Samostanske s braćom svetog Benedikta
Kljucaju ko nekad svjetlost, što je čitka
Mjera za blaženstvo, za svjetlost iz sjene.

Božje Polje! Kamen samostanskih dvora
(Gdje isto je nizat molitvu i biti)
Koju svetost čuva kad vrijeme ko kora

Oblaže nas, ruši, nestaje u jeci?
Ostat će tek zavjet, splet nestalnih niti,
Zrnevlje od zvona, zvijezde kao meci,

Molitva i bdijenje, fratri trećoredci!

Jakša Fiamengo

Opatija- Crkva Sv Jakova

  

OTETO IZ TMINE

Ova jutra s pjesmom ptica
ovaj život što nas nosi
blage crte tvoga lica
i taj sjaj u tvojoj kosi
sve te drage, nježne boje
vedra čela i sjedine
sve je ovo za nas dvoje
oteto iz tmine

Isti grad i isti ljudi
cvjetna korza i reklame
sve je ovo što te budi
tek ostatak neke drame
Čista suza, kaplja znoja
dobri lovci i lovine
sve je ovo, lijepa moja,
oteto iz tmine

Kad poželiš nešto više
vidiš: poljem teče potok
i zaljulja val svoj tiše
izgubljeni neki otok
Sve su ovo panorame
uvijek iste i jedine
sve su vatre što nas mame
otete iz tmine

Kad te noću izda snaga
ja ću čuvat tvoje snove
skupa ćemo s našeg praga
otjerati pustolove
Sve ću blagim tokom reći
ovi dani i godine
sve je to što služi sreći
oteto iz tmine

Vatra spava u vulkanu
voda čuva zrak u česmi
a ti živiš na mom dlanu
kao riječ u vedroj pjesmi
Sve je ovo što nas krijepi
dio snova i istine
svi su ovi dani lijepi
oteti iz tmine

I u tminu će se vratit
jednog dana, jedne zime
sve što nismo mogli pratit:
ovaj san i časno ime
Spržena će prekrit trava
svečanosti i užine
sve je to što s nama spava
oteto iz tmine


Jakša Fiamengo

Opatija - Djevojka s galebom

AH, EVO OPET

Ah, evo opet dođoh u naš kraj,
U naše mile, bregovite strane,
Gdje žarko sunce jače siplje sjaj
Na njive, vode i usjeve rane.

Gdje dom moj stoji uz široki drum
I pred njim stara murva, što je davno
Slušala bijesnih turskih konja šum
I zveket mača u sumračje tavno...

Dođoh...i moja smirila se duša,
Što plakala je u jesenji dan,
Kad svuda bješe - vjetar, kiša - tmuša...

Što snivo sam ga jedne noći zlate.
A sada?...Ljupki pogledi me prate
I čini mi se ovo sve ko san.

Antun Branko Šimić 

Krka

ZEMLJOVID

Toliko sam vode izazvao

toliko toga spremio u riječi

sad smo pod prstom Božjim

umočeni u beskraj kao u božićni kolač

sačuvaj me od tih krugova koji se šire

drži me dalje od prostiranja

nemoj me više umnožavati

ne mjeri me valovima

ne daj mi baš sve doznati

nalik je na igru iz djetinjstva

ovo kruženje

ova uporna zakrivljenost

što se imalo doznati već je došlo od sebe

kao izvor iz zabranjena zida

od kojeg gotovo da smo nevidljivi

oprani

u mjerenju beskraja

Jakša Fiamengo

Rab

  

UVEO CVIJET

Moj crveni cvijet je mrtav zauvijek.
Sudbina tužna, kao svakog cvijeta,
i sveg’ što živi kratki, smrtni vijek.
Al’ ja ga volim. Ona mi ga ubra
u rano jutro, tek svitaše dan;
i znam: u duši on još uvek cvjeta-
moj crveni cvijet, lijep i radostan.
I volim što ga sada gledam tako
gdje leži suv i žut na jednoj knjizi,
na jednom odru mojih radosti.
Sudbina je ista. Svako smrću plaća
crvenu raskoš svoje mladosti.

Gustav Krklec

Mak