ZEMLJOVID

Toliko sam vode izazvao

toliko toga spremio u riječi

sad smo pod prstom Božjim

umočeni u beskraj kao u božićni kolač

sačuvaj me od tih krugova koji se šire

drži me dalje od prostiranja

nemoj me više umnožavati

ne mjeri me valovima

ne daj mi baš sve doznati

nalik je na igru iz djetinjstva

ovo kruženje

ova uporna zakrivljenost

što se imalo doznati već je došlo od sebe

kao izvor iz zabranjena zida

od kojeg gotovo da smo nevidljivi

oprani

u mjerenju beskraja

Jakša Fiamengo

Rab

  

UVEO CVIJET

Moj crveni cvijet je mrtav zauvijek.
Sudbina tužna, kao svakog cvijeta,
i sveg’ što živi kratki, smrtni vijek.
Al’ ja ga volim. Ona mi ga ubra
u rano jutro, tek svitaše dan;
i znam: u duši on još uvek cvjeta-
moj crveni cvijet, lijep i radostan.
I volim što ga sada gledam tako
gdje leži suv i žut na jednoj knjizi,
na jednom odru mojih radosti.
Sudbina je ista. Svako smrću plaća
crvenu raskoš svoje mladosti.

Gustav Krklec

Mak

ZANOS

Zar nisi, noćas, čula šum,
šum mjesečine plave;
zar nisi čula moj korak niz drum,
kroz žita i kroz trave?
Javio mi se tajni glas
u sjeti pastirskih frula
i osjetih da je posljednji spas
nebeski zanos čula.
Zanijeti se bilo čim
što nije u grešnom tijelu,
vijugavo, kao modri dim
nad rodnom kućom u selu.
Rastat se prije vječnog sna
sa sjajem i uspomenom,
rasuti ljubav i svoje ja
i strast za lutanjem, ženom.
Dati se vjetru kao list,
oblaku kao tuga
u zagrljaju blagom.
Nestati kao pjesma čist,
bez drage i bez druga,
tihim
mjesečevim tragom…..


Gustav Krklec

Rab

GRANA

Ta čista grana, svijetla i zelena,
što se nečujno ko lepeza njiše,
dok u njoj negdje drhti i izdiše
svjetlost i njena izgubljena sjena,
ta grana, dahom noći umivena
i sva zelena u tom jutru plavom,
blago se svija tu nad našom glavom,
nad našim danom i našim bezdanom,
nad nekom strepnjom znanom i neznanom
što zelenim se brani zaboravom.

Nikola Milićević 

Solin

  

ORANS

1.
Svime što si mi dao
morem lozom kućom
svime jutarnjim
nebom na tjemenu
mislima od svake volje
upućujem ti se
gdje si sav od krajobraza
od osjeta od zdrave zemlje
diši me oblikuj dahom
nek potečem kao tvoja riječ
kao vrijeme prejasno
poput smijeha suzi priličan
da sam i gdje potoci zamiru
gdje se zrak u zemlju utiskuje
gdje smo ti nedostojna prilika
daj me i onima koji ništa nemaju
koji oči svoje u mojima pitaju
koji siju i nisu posljednji
za onu veliku milost
kojom si me dotakao
učini da izrastem
u drvu od života
neprevaren
Oče Moj od svega mogućeg

2.
Evo
ustajem širim ruke
krila da nam budu
sletište za milost
da svjetlost siđe
u naše dlanove
da se prečistim
darovima ispunimo
vinom dobrim žitom
dahom posvemašnjim
tvoj blagdan da budemo
tvoj jastuk tvoj glas
da smo što i nebo
da sve nam bude
što i kruh
od prve jutarnje peći
po staroj knjizi
pečatu govora
da smo neranjivi
da se očistimo
Mati Naša

Jakša Fiamengo

Solin

PASAJU FUREŠTI

Pasaju furešti i kadikad fermaju
i čagod fotografaju
ma oni puno i ne haju
za ove svitlosti za ovo stinje
za ovo raslinje
jer oni ne možedu vidit
kar u korenju
pot u grumenju
muke niz učelke
i ne možedu čut
glase
iz dubine škoja
i ne znaju niti haju
ča smo mi ode ukorenjeni
kako sarca u parsima
kako stabla u karšima
nit znaju da je ode vajalo istočit
dva žmula pota za jedan žmul vina
i jednu žlicu uja
Oni dohodidu i olhodidu
i hmutodu priko škoja
kadikad fermaju
i čagod fotografaju


Jure Franičević Pločar

Split

USPAVANKA

Malo kamena i puno snova,
Bez kruha možda, bez ljubavi nikada
Naslijedio sam crnu plovidbu nebesa
Sablju gusara, hajdučiju i šiju
Koju zasjeda ne savija
Ove noge zelenim sagom sna
Ove ruke nevične za tjelesna milovanja
Piratski greben iz zvjezdana dna
Pozna prkosna zapljuskivanja
Zaplovi među ribe, među koralje
Perajo mojih tmina
Neka nas struje i zvučne strelice nose
U svjetlosne zdence dubina
Neka poplave vode iz svih izvora
Iz svih vrutaka i vrela
Neka provale neka šiknu i neka prskaju
Jednakosti plavetnila
Zipko ovih njihanja
Pod vodom i nad razinom isti je zakon jačega
Isto talasanje kolijevke i snivanja
Koliko sunaca i sva su unutarnja
I svako sunce sliku srca ima
U mrtvom moru sve je mrtvo
I sve je prozirna tišina
A san je sidro koje veže
Uz zemlju kamena i miris ružmarina.

Jure Kaštelan 

Dubrovnik