BOG I MOJE TIJELO

Put moga tijela kroza svijet

O što da pjevam o svom tijelu i o sebi?
Bog baca moje tijelo
iz svijetlih jutara u ponor tamnih noći
Bog baca moje tijelo
kroz muke i radosti i strasti dana
u plavo nebo noćnoga sna

O što da pjevam o svom tijelu i o sebi?
Ja sam rijeka
tečem
i negdje preko dana ili možda sati (ne znam)
stoji moje more
O kad ću stići?
i kad će moja trudna glava počinuti u njegovu krilu?

Ne!
Ja ne idem
Stojim
I k meni besprekidno dani dolaze
I k meni
preko zemlje, polja stabla kuća brda
stiže more
nesavladivo i neizmjerno, teško more

Da nije blizu?
Slušaj: da to već njegov teški šum ne udara
o obale moga sluha?

Antun Branko Šimić

Solin

JEDINI PUT

Evo
idem pred tobom,
dijete moje,
svakom stopom tvojega puta
pomna srca prolazim
po raskrižjima ti ostavljam svjetiljke
da ti kažu kamo ti valja poći
o, da ih prolaznici i vjetrovi ne pogase…
Idem pred tobom, dijete moje,
svaku bol i svaku radost
što na tebe čeka
svom dušom proničem
i svaki osmijeh, svaki muk, suzu, pjesmu
svako odmorište i čežnju cjelivam,
kako bi s tobom bili mudri, kako bi ti bili krilati…

Kad bih te i samo stope tvojega puta poštedio
kad bih te i samo jedne rane oslobodio,
dijete moje,
to ne bi bila ljubav
ta time bih te onemogućio
da dorasteš do sebe
da ispuniš svoj život
i uđeš u svijetlo…
Nije malo što se od tebe traži,
dijete moje,
a ja ti nemam što dati do svoje ljubavi
i ne umijem ti reći
koliko će te ona grijati
u odveć studenim noćima
koliko jačati među odveć tvrdim rukama
koliko krijepiti posred bešćutna vremena…
Ali kamo god išao
i ma što ti se zbilo,
dijete moje
htio bih da znaš
da ja idem pred tobom
i da je sve kroza što prolaziš
povijest i mojega života
i da je ljubav,
premda je kadkad bolna,
jedini put…

Stjepan Lice 

Solin

VELIKI SJAJNI MJESEC

Večeras mi se odjednom ukaza
veliki, sjajni mjesec, uzdignut visoko
posred čiste i bistre noći.
Nisam ga odavna takva vidio
niti sam vodio kakav razgovor
s njegovom tajnovitom svjetlošću.
I sad je bila prilika
da mu mnogo toga kažem, ali
bio sam posve zbunjen njegovim sjajem
i jedino sam uspio reći:
Moj stari, dobri mjeseče,
mi smo ti ovdje stalno nespokojni
i svakog dana drugačiji
nego smo jučer bili,
a ti si uvijek postojan
u svojoj visini,
hladan i mudar kao vječnost.

Nikola Milićević

Solin

MUČENIK

Iz gomile istupih

sam

i pozvah vas u zemlju

Novi Život

Smijeh ruga samo jeknu

iz gomile

k mojem uhu

Pođoh sam

Al za mnom ravno uputiše Smrt

Umrijeh

Iz moga srca izniknuše

sva modra cvijeta ljubavi

u svijet

Antun Branko Šimić

Solin- Spomenik hrvatskim braniteljima

AMNEZIJE

Potpuni zaborav je stanje sreće, blaženstva koje se trude da stignu sanjari; tabula rasa, utapanje u
ništavilu, kupelj ljudskoga duha i nerava. Amnezija je poratna bolest, kao i srcobolja, odjek velikih
kriza. Nisu sve amnezije jednake, jer nismo svi jednaki mjesečari.
Paramnezija je jedna žena na igalu, u svijetloj haljini, koja nam maše maramom čim je parobrod
prestao da zviždi. Naš je pravac: Srećna Ostrva, blagoslovljena Orionom, Andromedom. Putovanje
vodi u nepoznatu plavet, plavet se raspršava u bjelinu, pjene talasa i prestanak neba. Putujemo, bez
sjećanja, bez uspomena, bez pamćenja. Putujemo, bez sebe. U istom ovom prizoru kao da smo već
jedanput bili.
No ima raznih zaborava, raznih načina da se gubi veza. Opijum, filmovi. Prošlost postaje sve više
mrtva gruda zemlje, okovi; bježimo od prošlosti. Svijet je velik, a ništavilo i praznina još veći.
Evazija je u smjeru nirvane. Gdje god je hvataljka popustila, zaborav nastaje i širi se. Zaborav hvata
sve stvari koje ostaju bez oslona i uporišta. Jer se toliko zaborava širi, raspoznajemo da mnoge
stvari nisu čvrste. Ne drže se, ne odolijevaju.
Zaborav... Kliješta popuštaju. Iza zaborava nije mir... Iz zaborava se izvija nemir, kao što biva sa
stanarom iza zaključanih vrata koji ne može da iziđe. Zaborav je odnio ključe. U sobi osamljenik je
nemiran, on se trza, traži izlaz, traži ključeve i u zidove, u vrata lupa, lupa.
Lupaju samotari u izbi zaborava, ali do njih ne dolazi odgovor. Teško je povezati pređu na mjestu
gdje se prekinula, a pamet bolesnika nije nit magioničara koja se svejedno nastavlja kao da se nije
prekinula.
Novi ljudi... Vidite ih po perivojima. Zaboravljeni, zabravljeni. Poneki od njih vraća se s izleta,
smiješi i čini mu se da je žrtva duge, duge hipnoze.


Tin Ujević 

Split

GNIJEZDO BEZ SOKOLA

                                              Mom ocu

Ja vučem čemer magle tvojih gorah,
Očajnost zvijezdah, što nad tobom niču,
U meni jeca sjena tvojih dvorah,
Moj otrcani, kraljski, banski Griču!

Ja nosim Gospe staromodnu priču,
Na kuli Vrata, Svijeću gorkih Morah,
Pa pjesmu, što pod starcem tramom kliču Dijaci,
zvona preporodnih zorah.

Za orlom, strofo! Tu je odžak Zrinjskih,
U gradu tom je vilovo Lisinski,
U gradu tom je susto Vraz i Gaj.

Dijetenklasnih pokraj ovih uzah
Bje krv Ilirah, Mate Gupca suza:
Ta žuhka suza, slatka kao kaj.



Antun Gustav Matoš 

Zagreb - Grič - kula Lotršćak

POBOŽNA PJESMA

Tebi cvijeće moga vrta i moga života,
Tebi moja svaka bol i svaka radost,
Tebi moja duša, tijelo i sva mladost!
Sve, o sve Ti dariva samotni sirota.

Jutrom i večerom na šetnji u gaju
Kroz granje mi tvoje oči ko zvijezde sjaju,
A metulji, vjetar, stabla, rosa s lista,
O tebi mi tajno zbore, Djevo Čista.

I kad noću cvijeće otvara usta plava,
Otvara se i duša moja ko cvijet ubavi,
Pa kroz purpur noći i miris molitava
Mre za Tobom. divna Ružo! Bijela Ljubavi!


Antun Branko Šimić

Solin - Crkva Gospe od Otoka