GOVOR I ŠAPAT

Odasvud govor i šapat, glasovi i riječi,
raznovrsna glazba i utihli napjevi.
Posvuda govor i mnogi čudni jezici
koji u pustoši traže izgubljeni smisao.

Kiše šapuću, lišće šumori, vjetar huji,
i kamen nešto zbori i trava mrmori,
i sve govori govorom svoje tajne,
i sve nam kazuje nešto i ne kaže ništa.

Sve govori iz svoje tmine, iz dubine,
govori iz svog rođenja, iz svoje smrti.
Vjetar donosi riječi, odjeci putuju
i sve se slijeva u neku sivu sonatu.

A mi sve to napeto slušamo, umorni,
udaramo čelom u zagonetene poruke.
Ruke nam dršću, oko nas bruje glasovi
od kojih smo katkada potpuno zbunjeni.

Nikola Milićević

Odmorište Zir

SMRT

Nešto je palo,
sa stola,
u tišini.

Dok je polako
silazio stepenicama
nije se sjetio djetinjstva,
nije upamtio ni jedan jedini dan,
nikakav film o tome
što je bilo,
sve se to desilo drugome.

Ali, kad mu je ruka
već gotovo dotakla nebo,
sjetio se:

Nije ispraznio pepeljaru,
nije namjestio jastuk na uzglavlju,
nije nahranio pticu,
nije ostavio vrata kaveza
otvorena.

Zvonimir Golob

Kaštel Sućurac

STARI GREBI

Stari grebi su kruto tajnovita mista
i zato ih raskopaju i pronoštikaju
kako je nikad bilo i ča se itilo
i ča se činilo i ča je čovik dilo
i izdilo
pri neg ga je vrime izilo


Jure Franičević Pločar

Solin - Salona - Manastirine

VJEROJATNO NEGDJE U HRVATSKOJ

Vjerojatno negdje u Hrvatskoj, na otocima,
prebiva drevna baba, koja još uvijek čeka
da se netko vrati iz rudnika preko mora,
jer su kukci pojeli vinograd i jer je to
naša povijest. Toliko je čekala,
da ni ona više nije doma, tkala ne tkala.
Povijest voli ljeporječivost.

Nikica Petrak

Korčula

  

PJESMA UMORNA ČOVJEKA

Težak sam kao zemlja, isušen kao pepeo.
Želio bih još trenutak slušati meku kišu, tihu i obazrivu.
Ali ne plači, ljubavi moja. Oprosti! Kriv sam.
Zaboravio sam i godišnjicu i ruže.
Zamrači, ipak molim te, i ne daj da se naslonim na tišinu.
Danijela, molim te. Danijela, vjeruj mi. Dabome, lijepa si.
Uvijek si lijepa, ljepotice moja, ti vječno mlada grlice.
Čemu suze? Rekao sam ti da nije ništa. Samo sam jako
                                                                             umoran.
Točno, perivoj, vodoskok, u njemu, kažeš zvijezde
modre i tople od naše sreće. Jasno, tko poriče zvijezde?!
Tko poriče vode?! I grane zanjihane.
Ta valjda je bilo i nešto lahora. Tko poriče tu klupu?!
Bila je zaista jedna klupa u sjeni i radosni grad.
Bila je barka i zvučno more.
Da, govorio sam ti da su ti oči dva mala bistra mora.
I plakao sam od ljubavi. Ta tko poriče plač, tko poriče
                                                                            more?!
Tko može poreći da su nas polijevale kiše
i da su nas ovijale trave i lišće, pokrivali snjezi
da sam ti govorio lijepe riječi, svijetla moja dušo!
Mogu ti reći: Srce moje! Samo zamrači sobu, molim te
i zamoli prolaznike i gvožđa da me ne bude.
Nešto suviše sja ovo nagnuto nebo
i nešto suviše dršće u dubinama.
Svima reci da sam umoran, samo umoran, jako umoran
kao stara maslina, kao prag tamnice, kao stup vješala
i ne plači, Danijela, molim te.
Spusti zastore i budi moja dobra duša u mraku.



Jure Franičević Pločar

Kaštel Gomilica  

DANIJELA

Danijela je umrla jedne obične noći.
Danijela je živjela obične duge dane
i nikada nije dospjela da se zagleda
u zrcalo vode.
Na samrti je zaželjela malo ogledalo
i dugo je promatrala svoje umorno lice.
Zatim je odložila ogledalo kao da odlaže život
i tiho je rekla bez srdžbe i žalosti:
To sam dakle, ja, Danijela!
Ali nitko nije potvrdio njezine riječi.
A ona nije bila dospjela da svoj lik upamti.
Smrt nije dopustila da se još jednom pogleda.
I tako nitko ne zna kakva je bila Danijela.
Zaista, kakva je bila Danijela?

Jure Franičević Pločar

Prugovo - Crkva Sv Ante

SAMO STABLA STOJE

Hodamo
hodaju
hodam
gore
dolje
lijevo
desno
naprijed
natrag
sa svijećom
bez svijeće
s riječi
bez riječi
između stabala
između grobova
Samo stabla stoje
(Vjetar dodnosi odnekud
miris pečenih kestena)

Ivan Golub

Mirlović Zagora