srijeda, 15. veljače 2017.

BAŠ MI NEDOSTAJEŠ

Ako ti kažem da mi nedostaješ
Možda ćeš biti ponosna na sebe
Jer eto jednoj budali nedostaješ
Jednoj budali koji se uvijek pred sobom hvali
Kako je po tvom srcu šetao
I sve neke lijepe oblake sretao
I znat ćeš jednom kad sve to prestaje
Kako je to kad ti netko nedostaje
Baš onako nedostaje
Da te sve zaboli
I tako ti meni putovati kroz vene ne prestaješ
Tako ti meni samim pod nebom
Ono baš mi nedostaješ


Željko Krznarić 
Split

utorak, 14. veljače 2017.

AKVARELKO MOJA


Sasvim si me fino zamislila
Kao bolesno jutro
Naslonjeno na zatvorene oči
Kao izlog neke prodavaone kraj koje ćeš proći
U nedogled a u najmanju ruku do mosta
Ti si zaista neko nadareno dijete
S pojačanim nagonima slutnje
Ko tebe u mirisnoj glavi
I bijeloj kragni
Ako uopće nešto i znaš o ljubavi
Ne postoji happy end
I volim te istinski i vodeno
Akvarelko moja
Moja filozofijo mudra
Ka ćeš već jednom
Malo dublje posegnuti u život
Da popraviš prosjek
Generaciji svoji zaljubljenih ljubavorezaca



Željko Krznarić



Makarska



CRTEŽ


Ovdje bih nacrtao stablo
ovdje kolibu
ali me suviše obuzima pučina.
U oko mi stavlja bijelo jedro.
Moram slušati šum valova.
A ovdje bih s tobom
nacrtan
dugo u noć svemira
sanjao u tišini.
Ali sve vode uvijek idu
samo jednom središtu.
Sve zrake sunčeve.
I svi povici ribara koji se
svijaju u očaju.
Ovdje bi lepršala tvoja haljina
a ovdje
u sjeni razgranata stabla
blistao se krčag s vinom.
I samo to besmisleno bijelo jedro
koje sobom donosi vjetar
i svjetlo jedinoga preostalog dana.


Slavko Mihalić

Makarska



ponedjeljak, 13. veljače 2017.

POSTOJIŠ, DAKLE JESAM

Postojim, dakle jesi u jednom kutu mene,
izgubljena i sama na rubu neke šume
ko ruka pružena u bilo uspomene
koje kuca i pjeva i tiho se vraća u me.

Postojiš, dakle jesam na rubu neke tame,
u ptici, vodi, pijesku, u raju gole djece,
u vatri što se gasi, u srcu vatre same,
u smrti neke ruže koja se ruši u me

I oboje smo ovdje, jedno u drugome snovi
kao jedino more, i kao galebovi.


Zvonimir Golob


Makarska




nedjelja, 12. veljače 2017.

SJENA KRIŽA

Onaj koji će zatvoriti vrata odlazeći.
Ona koja je prostor zatvoren vratima.
Onaj koji više ne govori.
Ona koja to ne primjećuje.
Onaj koji se ne sjeća da je zaboravio.
Ona koja zaboravlja da mu to kaže.
Onaj koji će odbaciti
koljena, šaku i prste
i naviku da ih ima.
Ona koja će skupiti sve to da bi ponovo
sastavila sjenu križa.
Onaj koji umjesto kamena kleše vlastito srce.
Ona koja je nož, čekić i dlijeto.
Onaj koji će zajedno s košuljom
skinuti dio ramena, zglobove, slijepe oči.
Ona koja je postelja neke druge sobe.
Onaj kome studen zatvara usta.
Ona koja će zbuniti lastavice pokazajući sjever
kao da je jug.


Zvonimir Golob

Makarska - predvorje Malakološkog muzeja

  

petak, 10. veljače 2017.

OBIČNE STVARI

Ponekad mi se čini da sam umoran,
umoran od života,
od tolikih stvari kojih nema,
jer tebe nema.

Ponekad mi se čini da je tamno
i hladno oko mene
i da samo ti čuvaš nešto
nalik toplini.

Toliko sam zbunjen i ne razlikujem više
šećer od soli, i smijem se kad ne treba.
Čudnovato je kako čovjek može biti bespomoćan,
ako je ostavljen.

Neki dan hodao sam ulicom,
ali nisam stigao kamo sam pošao.
Pozdravljao sam nepoznate ljude
i govorio gluposti kojih se stidim.

Ponekad mi se čini da te nalazim
pošto sam izgubio
gotovo sve što je bilo važno,
mislim, za mene.

To su obične stvari, ali one,
te obične stvari,
ja živim s njima svakoga dana
i one me nalaze.

Mogu da budem neobrijan i bez kravate,
i da šutim satima, kao drvo.
O čemu? Ne znam. Djetinjaste misli
o ljubavi. I o tome da me ti voliš.

To će proći, znam. Uvijek prolazi!
rekao je prijatelj, i zaplakao.
I on ima svoju nevolju, jednako običnu,
ni on ne razlikuje više šećer od soli.

Zvonimir Golob

Split

četvrtak, 9. veljače 2017.

ZRCALO

Možda upravo sada
na drugom kraju zemlje
žena jednaka tebi
dolazi u suret muškarcu
koji se ne razlikuje
od mene,
možda je njihova ljubav
kao i naša ljubav,
možda i oni vjeruju
da su sami na svijetu
i da smo nas dvoje
izrasli iz njihova očaja.
Možda i oni sanjaju nas,
ali ja ipak o tebi razmišljam
kao da si stvarna,
kao da zaista postojiš
i boli me
za tebe koja si ovdje
i za tebe
koja na drugom kraju zemlje
dolaziš u susret onome
koji se od mene
više ne razlikuje...


Zvonimir Golob


Makarska