Ovdje bih nacrtao stablo
ovdje kolibu
ali me suviše obuzima pučina.
U oko mi stavlja bijelo jedro.
Moram slušati šum valova.
A ovdje bih s tobom
nacrtan
dugo u noć svemira
sanjao u tišini.
Ali sve vode uvijek idu
samo jednom središtu.
Sve zrake sunčeve.
I svi povici ribara koji se
svijaju u očaju.
Ovdje bi lepršala tvoja haljina
a ovdje
u sjeni razgranata stabla
blistao se krčag s vinom.
I samo to besmisleno bijelo jedro
koje sobom donosi vjetar
i svjetlo jedinoga preostalog dana.
Slavko Mihalić
 |
| Makarska |
