MOJ GROB

Moj grob će biti sunčan, tih
  i krcat bogatoga sjaja,
beskrajan prostor gdje oluje mru
 nad stijenjem zavičaja.

   Na njemu neće gorjeti svijeća
  niti će naricat žene.
     Ja živ ću ostat da smijehom sna
   raspršim uspomene.

   Uskrsnut neću, i čemu to
  živjet ću ljepše neg prije,
     a ono sto ljudi smrću su zvali
   za mene smrt i nije.

To će tek biti slobodan život
  od patnji i veriga svijeta,
   taj prostor gdje mi polože tijelo
 bit će samo vinjeta.

   Rasut ću sebe u srca mnoga,

i živjet u bezbroj života,

jer od sadašnjeg mračnog mene

    ostat će samo ljepota.

   

"Ništa nije tako veliko i ljudsko kao tuga spojena s ljubavlju.
I ništa tako sveto kao život."

Josip Pupačić

Krka, Visovac

   

KAO KRUG NA VODI

Kao krug na vodi jedini koji prkosiš
svojom lomnošću konačno odasvud vidljiv
ako ima čuda ono je u tebi
ako ima nevremena to je sve ovo u čemu trajemo

oblik koji tražim nije neponovljiv, život koji živim
bit će istinit
kad budem svuda i bez putovanja
opominjem te danas jer u zlu nije potrebno opominjati:

tama bit će zagonetna takvo je sve što imamo
djeca će rađati djecu bit će svake osvete napretek
jer smo i nebu i paklu opet jednako podložni
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
od danas do sutra nitko se ne kreće sigurno
a htio bih duboko rasti ostati u moćnom tlu
u kome nema soka što hranjiv ne bi bio

Željko Sabol

Visovac

  

BDIJENJE

Odjednom,
u suzi umirućeg, spazih
samoga sebe.

(Napeto motrim:
diše li?)

Kada se otkine,
ova će
suza
ponijeti
i mene
na dalek
put.

Igor Zidić

Visovac

O suhe kosti, žilama ću vas ispreplesti, mesom obložiti, kožom vas obaviti i duh svoj udahnuti u vas, i oživjet ćete! (Ezekiel 37.6)

  

NA SVE SVETE

Kad se upale svijeće
Na dan kad te moje misli traže
Miruj dušo moja
Kao da mi tvoja duša kaže........
Ja sam ti lagan vjetar
Koji ti prođe kroz zjene
Miruj miruj dušo moja
Znam da si uvijek uz mene
Kad se upale svijeće
Kad se upale na Sve Svete
Moje se misli s tvojima spletu
I svega me lijepog sa tobom sjete

Željko Krznarić 

Visovac

  

GMIZAVCIMA

Dosta mi je vašeg  mrtvog smijeha
prazne ledine vašeg lica
vaših rukovanja
          što izlučuju sram
vaših gledanja
ugasnutih nebosklona
          vaših ljubaznih riječi
omekšanih na smetlištima.

Dosta mi je nagovještaja vašeg koraka
vaše sjene
          oživotvorene u zamci -
vašeg kroja krpe boja
golotinja.

Dosta mi je vaše šutnje
pritajene kao zaraza -
vašeg daha
koji ubija.

Stanislava Adamić

Plitvice - Daždevnjak

NEKOLIKO NAS

                                     Antunu Šoljanu
                      I
Uz nas struji oštra brzica mrtvaca
A netko glavni sve to mirno promatra
Nas nekoliko od zlata s osmijehom pred
                  puškama
Tko zna možemo li umrijeti

Vjetar bi da uresi našu kosu suhim lišćem
Sunce, naprotiv, kuša da nas razjari

Ništa ne razumijemo i sve krivo činimo
Što ćete vi kad-tad blagoslivljati

                     II
Kušali su nas kupiti ljubavima, ali se nismo
                mogli prodati
Premda su očito naše ruke bile pružene
Išli smo u sjajne ratove po blistave ordene
Ali kad su se dijelili mi smo usnuli

Da, htjeli bismo da nam netko kaže kome
                pripadamo
(Kad već svoji nismo)

Onaj koji znade - šuti, kao da još razmišlja
Premda je odluka po svoj prilici donijeta

Slavko Mihalić 

Plitvice

EPITAF BEZ TROFEJA

                    Tu leži Div,
                    Naš stid i sram,
                    Što bješe kriv,
                    Jer bješe Sâm.

                    Taj sokô siv,
                    Svog doma plam,
                    I sad je živ
                    I Vođa nam.

U jarku trune, poput crkle strvi
 - On, što nekim bješe Eugen Prvi,
 Kraljevina i Sloboda naša.

A kraj njega cvili ljuta rana,
Buntovnička, zla, neoplakana,
Na surci Bacha, đaka Grabancijaša.

Antun Gustav Matoš

Rakovica