četvrtak, 10. prosinca 2015.

DOMOVINI I DRAGOJ

Jedina točko u kojoj se za me
Sabiru zrake, jezici i mora.
Premda, poklonik snježnih divljih gora,
Tumarah diljem svjetske panorame.

Jedina zvijezdo usred silne tame,
Moja si zora, šesna Aurora,
Konstanza lijepa, Krupićeva Dora,
A lišce gojiš i zlaćane prame.

Prezreli su vas ružna u vremena,
Zatamnili vam obzorja i pute,
Zatrli smisao, značenje, imena.

I baš vas zato, sin pustoši ljute,
U svakom času mojih sivih mijena,
Slavim ko staze koje se tek slute.

Ante Stamać
Knin- Tvrđava- Spomenik prvom hrvatskom predsjedniku DR Franji Tuđmanu

srijeda, 9. prosinca 2015.

O TOME DA ĆEMO ZAPAMTITI FRAGMENTE

Zapamtit ćemo jedni druge kao fragmente
Nismo se imali vremena upoznati
(u tih četrdeset-pedeset godina)

U međuvremenu: noć, neobična svježina (nakon naporna
                                                                   dana i razgovora)
što prožima ovu zagubljenu sobu sa zavješenim
                                                                            prozorom
Potom povodanj - i naokolo plivaju predmeti
imena, stari virovi, neotkrivene svijetle niti
a voda je mutna i sve je sjetno veselo
(kao cirkus na periferiji)

Milivoj Slaviček

Split

utorak, 8. prosinca 2015.

U HRVATSKOJ PONOVNO SVI PIŠU NOKTURNO

Između elipse vremena i elipse smrti
naprasno je podignut most jednakosti.
Otoci francuske revolucije iscurjeli su kroz nos,
Poslije se zbio zemljopis.
Kolona crne alegorije silazi
vatrenim stubištem u raskoš
podzemne željeznice
i baruta.
Iza ugla počinje bulevar sumraka,
s pčelama u klopci paučine
i bistrim okom kamere koja odlazi "u zauvijek".
Potom se jetko razlije šum
biblijskih stranica u gradu bez zidova
i putuje daleko, u more crno, najcrnje,
odakle se ne čuje jecaj ni krik.
Samo mirisi blijede na obrazima bez imena.
Tupi pogled opisuje jug.
Plaha luč, sama, titra na obzorju.

Branko Čegec

Split

ponedjeljak, 7. prosinca 2015.

LJUBAVNA PJESMA

Ljubavi i u snu uznemirena
Kad ćeš počinuti
Ni moj zagrljaj te ne smiruje
Dok spavaš tvoje lice gubi granicu
I ja o tebi više ništa ne znam
Slutim samo da je sve poznato iščezlo
Da se moj zagrljaj rastvorio tako
Da sam nestao
U tvome nepreglednom prostoru
Ja ne znam da li je to gubitak
Zbog kojeg trebam patiti
Ili to vječnost iskušava moju ljubav
I sve što smo u njoj sabrali

Ljubavi ja više ne vidim tvoje lice
Iščezlo je u snu nad kojim bdijem

Vlado Gotovac
 
Solin - Stara Salona


ULAZEĆI U RASTANAK

Vrata su moje kuće samo za mene napravljena.
I sve do moje sobe jedne su stepenice.
U cijeloj ovoj građevini izražena je pakost samoće.
Moja je kuća - kuća bez susreta.

Pod prozorom klecaju dani skromni i slabi.
Ni za jedan dan, koji se ponavlja
Ne treba čistiti cipele.
Za svaki dan, koji se ponavlja
Previše je par očiju.
Kad su mi misli počele gubiti sigurnost,
Praznina mi se popela na glavu u neugodnom društvu.
Zaključio sam bez imalo strave:
Ah, mi sasvim živimo bez čudaka.

Vlado Gotovac
Solin - Kuća Parać

nedjelja, 6. prosinca 2015.

PRELAZEĆI RIJEKU


Potreba da volim učinila je da te volim,
nalazim te u knjigama koje sam zatvorio
prije toliko godina, na starim ikonama
visoko iznad portala, na rubu kaleža
obojenog rumenilom. Uzimam te kao zlatnik
sa dna fontane, sa mog zvonika
javlja se tvoje zvono.
Izgubit ću se visokoj travi
jedne večeri bez tebe, izgorjet ću,
prelazeći rijeku, zapleten u šašje,
saznam li da sam imao i izgubio
to što me napušta, oslijepit ću
već bez očiju koje te ne vide, umrijet ću,
odbacit ću svoje srce među ostalo kamenje
i živjet ću samo budeš li me voljela
ljubavi moja...

Zvonimir Golob
Solin

subota, 5. prosinca 2015.

ODA MRTVIMA

Sada nije čas da se zaustavi vrijeme
sada nije čas da se sahrane mrtvi
koji borave u tijelu,
u kamenu što nas razdvaja
u prisutnosti mora,
u središtu vatre,
u plamenu koji gorimo,
u voću hladnom koje cvjeta,
koje se čini da cvjeta
u čaši
punoj drugoga svijetla.

Sada nije čas da se zaustavi vrijeme,
jer nitko nema takav san kao mrtvi
i nitko takvu želju za pustolovinom,
ni sposobnost da se uznemiri,
da bude drugačiji
da bude plašljiv i da plače
svojim najljepšim
plačem.
Nitko nema toliko snage
da bude miran
i druge želje
da se umara,
da govori ili da šuti,
da se sjeti ili da zaboravi,
da izabere od stotinu misli
onu koja ga ne privlači.

Sada nije čas da se sahrane mrtvi,
jer oni mijenjaju svoje oko
u zrcalu od voska
i svoje tijelo u igračke zemlje
i svoj sluh miran i prazan,
ali ne mijenjaju lice
u plamen koji ih čuva.
Vezani ovom tišinom,
nagovoreni da budu mirni,
mrtvi su skriveni od pretjerane ljubavi neba.

Zvonimir Golob
 
Kaštel Sućurac

Kaštel Sućurac - Spomen ploča žrtvama Savezničkog bombardiranja 05.12.1943. u 15.05