četvrtak, 19. studenoga 2015.

MOLITVA DA NE BUDEM VIŠE PJESNIK


O Bože, daj da budem ko i svi drugi ljudi.
Da idem tiho, sličan svagdanjem prolazniku.
Za najobičnijim da srce moje uvijek žudi.
Riječ mi oduzmi, koja zvoni isprazno u sliku.

Oduzmi mi i moć, kojom drugome dočaram
sve, što on jadnik nije mogao izreći.
Ugasi moje bdjenje noćno, u kome skrušen stvaram
radost i bol, od koje sam već klonuo pri svijeći.

Kakav to šum sad čujem oko svoga čela?
Zar vijenac lovorov već pletu tajni prsti.
O pusti, neka iz mog siromašnog sela
gladno stado koza slatko ga pobrsti.


Nikola Šop 
Makarska - pogled na Vepric


srijeda, 18. studenoga 2015.

NIŠTA SE NE MIJENJA

To je svjetlost petrolejke koja noću pretvara ovo mjesto
U vinski podrum nekakvog zamka u brdima
— kroz mutno staklo
Zaobilazi stupove i zatvara zrak u paukovu prašinu
— i zahrđali noževi čine se srebrnima.
Ugljeni plamenovi šaraju naša lica
Bakreno zelenim maskama mira
I zaborava.

I to je svjetlost dana koji dolazi
I dubi ovaj porozni strop u dno bunara, u stupove
Od katrana — ovo mjesto postaje vučja pećina.

Blijeskovi eksplozija buše zrak težak od ulja pušaka
I zasipaju kredom sanduke na kojima sjedeći
Spavamo s čizmama utonulim u glib.
Kroz otvor u kamenu
Vidim vani prostrt kostur naše zemlje.
Ništa se ne mijenja.

Tomica Bajsić 
Knin - Kninska Tvrđava

TRAŽENJE RIJEČI ZA VUKOVAR

Tražiš riječ za Vukovar
Ne riječ koju pamtiš
koja se sklanja i spreže
ili mijenja
s poslušnošću
nego onu riječ
koju su mrtvi ostavili u ruševini

koja ima svoju sjenu
u tebi
i ne možeš je sahraniti
jer kazuje
i ono što već je zaborav.

Tražiš riječ za Vukovar
koja te ne može prevariti.

Mate Ganza 
Split - Vukovarska ulica

ZRAKOPLOVI-UBOJICE

Zrakoplovi-ubojice kradu sirotinjski ručak. Provale u podrum
gdje se u tmini skrivaju užasnute glave i raznesu svaku treću, na
ostale uruše zid.
Uvlače svoje hladno metalno tijelo u postelje ljubavnika.
Majci koja rađa gađaju novorođenče među nogama.
Lete vrlo nisko da im kompjutori točno izračunaju što još ljudsko
svijetli u opustjelim Ćelijama.
Kako samo točno raketiraju zrnce pšenice.
Ovdje će biti nacionalni park smrti, govori onaj što ih šalje.
Raduje se vašoj bespomoćnosti. Trga vam sablasnim zrakoplovima
odijela s tijela. Trga meso s kostiju.
Sve se znade o njegovu pomračenom umu.
Sada je vrijeme da skinemo krinke onima u zrakoplovima.
Kad slete, iz njih izlaze štakori, crne udovice, ulaze u gostionice,
naručuju piće.
U čašama krv.

Slavko Mihalić
 
Split


utorak, 17. studenoga 2015.

JA SAM ZRCALO (1991.)

(Kada svjetlost pada na tijelo, dio svjetlosti se reflektira, dio se upija, a jedan dio emitira kroz tijelo. Da bi površina postupila kao zrcalo, mora reflektirati što je više moguće svjetlosti, a što manje upijati i odašiljati. Da bi se svjetlosne zrake odbijale bez difuzije ili raspršivanja, zrcalo mora biti potpuno glatko ili neregularnosti površine moraju biti manje od dužine svjetlosne zrake koja se reflektira.)

Deset dana magle i onda
Uvečer puknuće u nebu,
Brončano dno sunca
Pod pjenastim rubom oblaka.
Stojim nepomičan u sjeni i pratim
Sunčevu vatru

Koja te hvata za lakat
I za koljena i plovi ti preko lica i kose
Tražeći zaklon i sidrište u mirnom
Zaljevu tvojih očiju —
Laganost tvog sna uvreda je
Nastupajućem svjetskom poretku.

Dok ti spavaš televizori već emitiraju blijede katodne
sjene vlastodržaca koji razmišljaju o životu načinom
na koji se pčele sudaraju na ulazu u košnicu
i mravi neumorno grade na komadiću bačenog mesa
baš kao što električna jegulja hoće požar na dnu rijeke
i kao što balzamirani vjetar preokreće travu u slamu

Gledajući te na takav način otvorenu
Nadolazećim povijesnim sudbama
Želim sići zračnim tunelima tvog srca
I unaprijed potopiti sve tvoje strahove
Prije nego ih stigneš upoznati.

Sunčeva vatra: refleksija zvjezdane
Sreće ili davno eksplodirale
Supernove? — odbijajući se od tebe

Prolazi kroz mene sjećajući me na
Užitke koje mi daje tvoje tijelo —

Svjetlost teče tvojim bedrima i
Strmi tereni tvoje puti postaju brza matica
Iverja dima metalnih lončića.
Htio bih te probuditi i reći ti: slušaj!
Tvoja ljepota je od mačeva i zrcala
Sve stvari koje žive u sjeni osvijetli iznutra.
Bog je u početku spustio čekić na nakovanj
I sve su duše oživjele
Zapaljene iskrama božanske ljubavi
I plamte u kovitu

Nošene centrifugom svojih tijela
Dok u konačnici ne padnu i utope se
U oceanima koji su pluća Boga
U oceanskim plućima Boga duše i dalje dišu nevidljive

Niti je svijet Heraklitova vatra niti se sve stvoreno u vatri
u njoj i uguši 


Ali gledaj! Kada ti sviraš klavir
Anđeli od voska lete preblizu suncu.
I tvoje su oči sasvim nalik smaragdnom dnu rijeke Chiringuiti

(Uvijek jedan ili dva
leptira nadlijeću tu crnu gustu tintu i nestaju
u grudama magle koje se kotrljaju površinom
a duboko ispod mahovine, algi i oštrih bridova
i prepletene vegetacije koja raste prema dolje i zatire
kolijevku rijeke Chiringuiti
— probijaju se zrake
mliječno zelenog svjetla, neočekivane, blage,
koje leptiri samo slute, ili ih se sjećaju.
)

Na tebi nema ničega što se ne može izbrojiti.

Kada sam te prvi puta vidio u travnju 1990.
Penjao sam se sjenama crnih crkvenih tornjeva
Bio je dan vjetra i prašine s okolnih brda
I anđeo brojeva se spustio do mene
Dotaknuo me silinom mraza a ipak
Govor mu je bio prijateljski:
“Ljubav, moj dragi brate, nasilna je,
nitko je ne odabire sam; izranja
iznenada poput željeznog pramca podmornice
Ili poput kapsule astronauta
iz dubine …”

Bio je dan vjetra i prašine
Sjedila si na trijemu stražnjeg ulaza
Kao da se zlatni novčić dokotrljao niz ulicu u moj dan

Mislila si da si sama
Ali za mene bila si mnoštvo stropova otvorenih
U nebo.

I pomislio sam: kako si lijepa!
Iznenađena, ugrizla si se za usnu i
Iz tvojih očiju horda konjanika
— komplet s barjacima
I crno sivobijelim oblacima zavrtloženim u sjajnoj površini njihovih oklopa —
Pušteno je na slobodu.

Odmah sam znao da bi tvoje srce moglo zamrznuti more.

I, poput Pavla, pomislio sam: bez ljubavi,
Što bih bio?
Onda sam čuo tvoj glas — proziran i neprohodan
Koji ide naprijed i povlači se i ide naprijed
Kao da broji korake svetaca kroz hodnike samostana.

Katkad su oblaci kao od stakla
I čini se kao da će puknuti i rasjeći nas
Koji put planeti kruže iznad zemlje
Poput grabljivica koje vrebaju plijen
I svake noći imam glavobolju koja dolazi od Boga
I koja mi nalaže da naslonim glavu na tvoj trbuh
Da bih osjetio zemljinu koru kako se razdvaja na dvoje

kamen koji kipti iz kamena i svjetlost koja poput brzo gorećeg fitilja izbija svoj put iz sjene i život koji nastaje.

ali postoji jedan vuk koji trči kroz moje srce
i emitira mojom krvlju zrake degradacije i
poniženja za ljudsku vrstu, opscene slike
o fuziji metala i plastike, o spaljenim gradovima i
o bezimenim grobnicama, koje za razliku od faraonskih,
neće biti zanimljive turistima;

I ta me spora terpentinska
Svjetlost koja svoju snagu crpi izravno iz mene
Spušta na tlo u ratom nastalim planinama

Iznad sela kojemu ne znam niti ime —
Ovog puta za mene nema povratka.
Privučen ovoj zemlji nečim težim i
Nedorečenijim od gravitacije,
Oklopljen u željezo, lica obojenog u crno;
Stišavam svoj puls na razinu zaleđene rijeke
I čekam da mjesec izađe iza oblaka
(A mjesec će sigurno izići iz oblaka)
Da bih mogao sa preciznošću izabrati metu —

I oči mi postaju dva kremena istrgnuta
Iz zemlje; postojane, kamenom educirane.
I ja vučem tvoje poteze, Bože, ali unatraške.

Tomica Bajsić

Knin - pločnik na Trgu Ante Starčevića

PJESMA O MUČENICIMA

Biograd N/M - Spomenik sa reljefom grada

Je li  ono tuži zelen-šuma
za lastama koje odletješe
il za suncem koje u brijegu zaspe?

Il za danom koji se smrknuo
i srećama koje odmagliše
i momama koje se udaše?

Je li ono tuže stara polja
za zelenim svojim maramama,
stara debla za svojim krošnjama?

Il pučine za svojim bonacama,
za igrama jata od jedara
i raskošem rumenih jutara?

Niti ono tuži zelen-šuma,
za lastama koje odletješe
ni za suncem koje u brijegu zaspe,

nit za danom koji se smrknuo
ni za srećam koje odmagliše,
ni za momam koje se udaše,

nit pučina za svojim bonacama,
ni za igrom jata od jedara,
ni raskošem rumenih jutara.

Nego ono tuže zelen-šume,
stara polja i ravne pučine,
za svojijem sinjim sinovima,
koje žbiri silom zatvoriše,
mučenički grozno izmučiše,

i satanski iznakaziše
i gospodski izlomiše.

Šime Vučetić



ponedjeljak, 16. studenoga 2015.

ŠTO ZNAČI JEDNA SUZA

Što znači jedna suza?
Da li će itko ikad znati
Što znači jedna mala suza?
Nijemo će oblaci proći
I stabla će dalje rasti
Rijeke će dalje teći
I more će zagušljivo šumit…
Što znači jedna suza?
Ceste će biti tihe,
Kuće će spavat.
Što znači jedna suza
Samo ću ja znati
I možda još netko
Samo će netko znati
I možda još ja.


Ivan Slamnig

Knin - Oluja '95