četvrtak, 12. studenoga 2015.

GANUTLJIVE OPASKE


Prerano sam se rodio za ravnodušnosti zemlje.
S vijekom moje duše umrle su gatke.
Našao sam istinu po svom srcu, a to je da su slatke
i patnje, kad se u kutu doma drijemlje.

Naučio sam se ljubiti stvari sitne i nevažne.
I malenkost me o bitnom čaru uči.
Ja cijenim čašu vode i pogačice ražne,
a u dnu vode sna tek me oblak muči.

Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost
i nejasnoću, što je sunce od jasnoće.
Moja rijeka teče strujom zaboravnost,
daleko sam od kavge, tuče, zle riječi i sve zloće.

Od mene počinje era, koja još ne poče.
Biti daleko, to je moja bit, i sebe skriti
u klupku borbe, mrtvac bez grobišne ploče,
i bez potrebe, od milja, za se, na se suze liti.

Ima pod mojom kožom predragog Narcisa,
jer suviše je strastan naslijeđeni Adam.
I moja usna slasni eter sisa,
na crni usud nikad se ne jadam.

Još ću na kraju voljeti vrline
i pravi čovjek mene će da divi.
Jer gade mi se pljuvačka i sline
i shvaćam, kad se prijateljski živi.

Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu.
Prekužio sam gnjev na vjerolomstvo.
Prostosrdno se čudim vandalizmu.
Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo!

Tin Ujević

Solin - Salona

srijeda, 11. studenoga 2015.

U GOSTIONICI PIJEM VINO...

U gostionici pijem vino, i pjevam pomalo.
Razišle se krupne zvijezde po nebu, bez mjeseca.
u rijeci se vide dugi, tanki trakovi,
Od zvijezda.
Kao da su dugački, tanki štapovi
Zaronjeni
U vodu
Duboko.

Nepoznat mladić (kočijaš pjan?)
Pucketa preda mnom bičem:
Hoće da me preplaši.

Kad bi me i ošinuo bičem tim,
Što bih mu?...
U gostionici pijem vino, i pjevam.

Dragutin Tadijanović
Vranjic - Crkva Sv Martina - Skulptura Anđela Rafaela

utorak, 10. studenoga 2015.

ČOVJEK I PAS

Ovo je tužna priča i tužan konac ima.
Ovo je tužna priča o ljudima i psima.

Dane i tjedne sami, prošla je zima i ljeto,
u sobi nekog hotela živjehu čovjek i pseto.
Jeli su ista jela, pili su ista pića.
Čovjek je živio pseći, jer to je tužna priča.

Pas se je zvao Petar, čovjek se zvao Sava.
U svakome psu je čovjek, u čovjeku pseto spava.
Godine tako su prošle, postoje takve krize,
čovjek, uz narav pseću — dobije želju da grize.

Ista ih sudba prati, isto ih grije ljeto.
Ne zna se tko je čovjek, ne zna se tko je pseto.
Zajedno laju na mjesec — samoća, jad i bijeda.
Čovjeku dlaka je bijela, a psu kosa je sijeda.

No jednog jesenjeg dana (jer, u jesen lišće žuti,
u jesen svaka ljubav svoj tužni konac sluti),
gospodar hotela je spavao na svome radnome mjestu
i osmoro dlakavih nogu izišlo je na cestu.

Vratar je sanjao vrata, velika i od zlata,
i kitu krizantema, i ljubav koje nema.
No, četiri para nogu, dva podvijena repa,
osmoro dlakavih šapa i četiri oka slijepa
prošli su pored njega. (Čovjek i pseto skupa).
Napolju bijaše hladno, i kiša ulicu kupa.

Pošli su korakom složnim u susret psećoj sudbini.
Oboje vidješe nebo i zvijezde u daljini.

No odjednom, očajni jauk razbije grad na pola:
iz prvog ugla banu siva šinterska kola,
i Sivi razapne mrežu na četiri strane svijeta.
Uzdrhtala je zemlja k'o srce velikog pseta.

Čovjek il' pas — svejedno, oboje stanu da laju.
Sada u kolima istim voze se istome kraju.
Jer, ovo je tužna priča i tužan konac ima.
Ovo je tužna priča —
o psima i o psima.


Zvonimir Balog 

Makarska



ponedjeljak, 9. studenoga 2015.

BITI ČOVJEK

Da li je dobro biti čovjek, mati
između onih što su bili i onih što jesu
i ispred onih što će doći
ja ne znam zašto nisu u mom srcu
u mom tijelu u mojoj krvi u mome mesu
potonula ta pijana pitanja
da li je dobro biti čovjek, mati
u ovom vijeku u ovom urenbesu
osamljen ili lud ili bolestan
napamet naslonjen samo na tijelo
ili onaj koji čeka uzašašće svetih čuda
onaj strasni igrač bluda
dječak kome će nestati blagost u životu
mladić koji će obezglaviti smisao svemu
do onoga koji će prokleti rođenje
Da li je dobro biti čovjek, mati
i živjeti kao svi drugi ljudi
da li je dobro da čovjek misli pati
kad su putovi ludi

Miroslav Slavko Mađer
Knin - Crkva Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta

nedjelja, 8. studenoga 2015.

MOLITVA ZA POVRATAK RIJEČI

Tko će nam povratiti
u iskonskom ruhu
riječi ove svagdašnje naše,
koje mnogima ništa ne znače
kao ni sve rođeno u duhu?

Stvori, o Bože, ponovno čovjeka
da stvarima nadjene ime
koje će trajati dovijeka,
i da u izrazima
riječi budu prozirne kao voda
i ožive s njima
mir, pravda, ljubav i sloboda!

Rajmund Kupareo
Plitvička Jezera - Veliki Slap

subota, 7. studenoga 2015.

GLAS

Glasu moj u dubokom bunaru, izađi, dođi.
Ovdje je
uz rijeku i po brjegovima
veliki lijepi grad
s mnogo parkova, ulica, trgova,
golubova, ljudi,
tu ćemo šutjeti.


Danijel Dragojević 
Knin - Tvrđava

petak, 6. studenoga 2015.

KAK JE LEPA HRVATSKA

Da bi ja bil strajnski čovek,
pak bi došel v Hrvatsku,
bi rekel da je lepa
jer ima se kaj ti oči želiju:
takvu zemlu
reke
morje
brege
šume
nebo
ljude
i saki njen falaček je dragač lepi.

Ali ja nisem strajnski,
ja sem Hrvat,
i meni je Hrvatska lepa
jer je moja,
i bila bi mi lepa
i da je ne bi strajnski ljudi
tulko falili.

Milan Crnković
Plitvice - Jezero Kozjak