nedjelja, 12. srpnja 2015.

PJESANCA O MORU

Ulazeći u more možeš šutjeti
Možeš mrmljati kao i ono što mrmori
Možeš govoriti možeš vikati
I urlati kao što ponekad uhvati mene
Kad ulazim u more i možeš razmišljati
O tome što su davni pjesnici i državnici
Kazali o moru zapisali u stihovima
Kojih se danas malo tko sjeća
I nemoj se žalostiti ako ni tvoji stihovi
Ne uđu u buduća stoljeća zar ne znaš
Da samo ostaje more zauvijek
Zato o njemu i govoriš jer i ti moraš
Kazati koju riječ makar bila na vodi
Zapisana a kad si već ušao u more
Ugledat ćeš bogato njegovo blistavilo
Ribe će te pozdravljati bježanjem
Od tebe ne boj se more voli sve
I tebe pa kad se iz mora vratiš
Na sunce mokar sa stotinama kapi
Čitavim tijelom okreni se k moru
I punim glasom zapjevaj
Zahvalnicu moru
Evo i moje pjesance o moru!

Dragutin Tadijanović

Split - Bačvice

petak, 10. srpnja 2015.

TAKO BLIZU

Zna li Gospod za ovo nadanje
Da je sve ipak san
I da ćeš kad se probudiš ugledati maglu
Koju možda probija nevidljiv cvijet
Jutarnje grane
A nebo i noć su još vruća usta
Puna zvjezdanih zubi

Zna li Gospod da se u tvoju kožu utisnula zemlja
Klinasto pismo duše tvojih ruku
Da se hvataš za zemlju
A zemlja se hvata za božji prostor izvan tebe

Zna li Gospod da se svako jutro budiš
S grobljem na rukama
I da je svaki čovjek crkva s nebom
Gdje tako blizu vječnost lebdi nad kostima zemlje.

Viktor Vida

Brela - Gospa od Karmela


srijeda, 8. srpnja 2015.

POGREB

Svećenik je stari pjevao tiho
psalme o samrtnim mukama:
na lišću srca suze zanjiho,
kad lijes iznesoše rukama.

Na smrt je svoju mislio svako
sa suzom za drugog u očima
i kako će nemir odsad polako
ko školjka da šumi u noćima.

Uzalud, kad se umrijeti mora,
jer smrt je u srcu i venama.
S groblja se ide koraka spora
natrag i k vinu i k ženama.

Svećenik je stari pjevao tiho
psalme o samrtnim mukama,
a vjetar je jezike svijeća zanjiho
i rupčiće crne u rukama.

Vladimir Kovačić

Gornja Brela


četvrtak, 2. srpnja 2015.

KAD JE BOG IZDAO NALOG

kad je bog izdao nalog
da netko bude
ZVONIMIR BALOG
svi su zanijemjeli kao stijene
nitko se nije usudio prihvatiti takvu odgovornost
osim mene

Zvonimir Balog

Šibenik - Katedrala Sv Jakova




četvrtak, 25. lipnja 2015.

DOMOVINI!

Gori nebo visoko,
Dolje more duboko,
    A ja u sredini
    Noćnoj u tišini
Mislim na te ma jedina
Premilena domovina!

Slabe barke smjeli let
U daleki strani svijet;
    U njem strani ljudi,
    Jezik stran i ćudi;
A u tebi sve poznano,
Došo kasno ili rano.

Tko te ne bi ljubio,
U te doći žudio,
    Bio bi s kamena
    Srca nesmiljena!
Zalud sunce drugdje sija,
Moje srce ne razgrija!

Nemoj, buro, bjesniti,
Smjeli brod mi slomiti,
    Nu, ako se skrši
    I moj život svrši,
Tad dones'te, vi valovi,
Miloj zemlji cjelov ovi!

Antun Nemčić


Vodice


ponedjeljak, 22. lipnja 2015.

TVRĐAVA KOJA SE NE PREDAJE

Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.
Nevidljivi bedemi sazidani od rana.
Uspavankom
odolijevam najezdama.
Preobražen u oklopu sna.
Na svim kulama bdiju izvidnice, a na obali skrivene
brodice od trske i tamarisa.
Vjetrokazi gledaju gvozdene daleke vojske gdje bruse strelice,
uljem mažu bedra i mišice i propinju se na zlim konjima
od kositra i vatre.
Mostovi su dignuti i neodoljiva brzica
brani prilazi.
A u svitanju nestaje mjesec i javlja se nepomućeno sunce.
Ja sam tvrđava koja se ne predaje.
Ne predaju se mrtvi oslobođeni svojih čula.
Ne predaju se munje u brzom letu.
Ne predaju se živi sa draguljima očiju.
Utvrde se predaju, ali ne ove od sna.
Same se daju i same otimaju.
Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca. 

Jure Kaštelan 
Makarska



subota, 20. lipnja 2015.

OČI STJEPANA RADIĆA

One ne bijahu stvorene za obične vidike,-
Čvrsto su gledale daleko, daleko na kraj stoljeća:
Mutnu im zavjesu davahu bliske stvari i slike,
Jer su prejasno vidjele raskoš Velikog Proljeća.

One su nosile u sebi tihog smiješka bore,
Što se u zipci ljuljo, na ubitu živio tijelu:
Tada su gledale rasti i vreti golemo more,
A u njem svoju Misao ko ribu srebrnobijelu.

O blage zaklane oči, iskopane krvavom rukom,
(Za ljudsku smrt prejake, nedohvatno daleke) -
Sada stojite svagdje: nad selom, nad poljem, nad pukom;
Ko sunca ljulja vas more i nose ko bisere rijeke.

Pognute glave div malenom Hrvatskom kroči
Noseć na grubu dlanu blage zaklane oči.

Ivan Goran Kovačić

Solin - spomenik Stjepanu Radić