ČEKANJE U DRVOREDU

Jutro. Drvored prazan.
krošnje zelene.
Nema nikoga.
Gdje su ljudi koji su ovdje
Bili i koji će još biti?
U drvoredu nikoga. Samo ja
Na klupi sjedim, sam, i čekam:
Djevojko moja, gdje si?

Dragutin Tadijanović

Zagreb

ZA NOVIM VIDICIMA

Ah, tijesan mi je, tijesan grada kut,
jer duša želi vidjet slike nove
i želi vidjet oživljene snove
i nove želi, snažne pjesme čut.

Na velik, širok svijeta čeznem put
pod vedrim nebom kojim sanje plove,
jer mene mami dalj, i k sebi zove
na horizontu plava neba skut.

o tamo tamo, gdje je svijetu kraj,
gdje svjež je zrak i sunce slobodno je,
gdje duh i srce sile se ne boje —

o tamo hajdmo, u zemaljski raj.
O pjesme, čežnje! Vi ste duši hrana
i radost jeste, premda bol i rana!

Tin Ujević 

Zagreb

 

PRAZAN ŽIVOT

Sve ulice nas vrijeđaju
Uvijek istim licima,
A naše duše žeđaju
Za beskrajnim vidicima.

O mi smo toga presiti.
Pobjeć, pobjeć nekamo!
Mi čudo jedno čekamo,
A neće nam se desiti.

Ne kunemo u mukama,
A radosti ne dolaze;
I dani tako prolaze
Sa vječno praznim rukama.

Dobriša Cesarić

Zagreb

 

PJESMA O PJESMI

Dugo već, dugo, sunčana ptica oblijeće moju dušu.
Jučer sam čitav je dan ganjao umoran,
a kad je svibanjsko podne
ažurnim sjekirama cijepalo Zemlju,
i kada su krmaka krda rovala tihe hrastike,
o, ja sam tu sunčanu pticu,
ko bolesni Pan,
ganjao umoran
i nisam je zgodio, nisam,
strijelom podnevnog stiha.
A sada,
kad Mirozov ropski trube u dvoru žute kasarne,
i kada se luči pale
i pada kiša,
sada je ranjena pala goruća sunčana ptica
u ovu turobnu tminu
i ja je na grudima nosim, ranjenu, krvavu, toplu.
A onda?
O, jadan što ću?
Rotacije gdje laju i danju i noću,
tamo ću je ponijeti iz ove očajne tmine,
i tamo će krvavi cvrkut njen
da bolno u gine.
Smrt Rikarda Harlekinija
Stajati pred ženom ispružene ruke
i znati, da su sve te naše muke
na vjetru krpe, pokidane niti,
o, ljubavnik je takav tužno biti.
Čekati tako. Čekati ko dijete
i gledati, kako duga ljeta lete,
i htjeti reći riječ i htjeti naći ton
i htjeti, htjeti, uvijek nešto htjeti,
dok život tako gasne i žalosno svijeti…

Miroslav Krleža 

Zagreb

 

KRINOVI

U polju i u gori bijeli krinovi procvali
Po polju i gori krin kao da nešto zbori
Po gori i dolu svaki krin
Kao da gori
I kada tiho između procvalih cvjetova
Zamišljen tako
Prolaziš
Možda kao i ja pomisliš na one koji su
Prije tebe ovuda tiho
Prolazili
Između procvalih bijelih cvjetova
Pitajući se isto tako kao i ti
Šta li su ovi bijeli
Krinovi
Da li su to nečiji klikovi
Ili
Krikovi
Znaci onih koji su nekada prolazili
I u bespućima ovim
Beznadno
Gazili

U potrazi za bijelim cvijećem

Mak Dizdar 

Zagreb

SREBRNA CESTA

1

Ja ne znam tko si? Čuj me, dobri druže,
kad padne veče ponad tvoga krova,
kroz mrak se javi ćuk i hukne sova,
a oblaci ko jata ptica kruže
nad tornjevima sela i gradova -

izađi u noć... idi... Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.

Izađi... idi... Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom, kud te srce vodi.

2

Ti znadeš i sam da svjetove nosiš
u samom sebi, i da na dnu duše
sja jato zvijezda, ponori se ruše
i - ako hoćeš - oluji prkosiš
olujom, koja u tvom bilu huji.

Izađi u noć. Pjevat će slavuji
u crnom grmlju. Žuborit će vrutak.
Nad glavom će ti bijela zvijezda sjati.

I ako hoćeš, ti ćeš za trenutak
vidjeti boga što te cestom prati.

3

Ne vjeruj noći, čovjeku, ni buri
što kida greben tvoje volje. Gazi
na putu zmiju, guštera na stazi,
i budi kao putnik što se žuri
dalekom stepom zelenoj oazi.

Izađi u noć... idi... Divlje ruže
opijat će te putem. Trn će cvasti,
otvorit oči lopoči na vodi.

Izađi, druže... Srebrn plašt će pasti
dalekom cestom kud te srce vodi!


Gustav Krklec

Zagreb

GODIŠNJA DOBA

Noćas ćemo opet
pomjeriti kazaljke na satu.
U dva, bit će, zapravo, tri.
Točno u tri, devet će baklji
osvijetliti izvor ove ledene rijeke
što noću krala je staro srebro iz tvojih bedara.
Jutro stiže sat ranije, večer isto tako.
Više je vremena za oblake, silicij i polusan.

Četiri košute koje sam vidio
par kilometara prije Osijeka
putujući iz Baranje
rasplinut će se u magličasto mlijeko
svaki puta kada  ti poželim
kao nekada, prešutjeti ime.

Moji mrtvi na starome seoskome groblju
šaptali su mi večer prije na četiri jezika
posve jednostavne riječi.

Kao da me, bez usana
iznova i iznova uče govoriti o sebi
mlade cure moga prezimena
koje su završile kao obudovjele sluškinje
i stari momci koji su pješice stigli
natrag iz rata i ponekad pijani
pričali o Rusiji, Kavkazu i Taškentu
posve već nevidljivi u zrcalu.

Kao na lancu zaspalo pseto
čelično uže držalo je splav
da ne otplovi niz rijeku.

Prošle su stotine godina.

U vreću žitnoga zrnja
skrio sam cvrčka
da ti otvori ledena vrata.

Zaključaj ih kada još jednom
stigne ljeto.

Tko otplovi nizvodno
rodit će djevojčicu tišu od mjesečine
pred jesenje jutro.

Tko uzvodno vratiti se svemu
što ne čeka ga više.

Ta polja što pokrila su te
smrznutom zemljom veo su
iza vela uljanica
u uljanici pramaljeće
pramaljeće broji tvoje vrijeme
prvi si od zaspalih
u njezinome plamenu.

Delimir Rešicki 

Zagreb

 

JUTRO

Ružna je ptica sletjela
na ružno stablo
jednog jutra,
suvišnog i bolnog
koje će kao i ono jučer
stajati pred vratima sobe
i ostaviti bez nade onoga
koji zapisuje ove riječi
na rastanku.

Zvonimir Golob

Zagreb

BRODETO I KRAVATA

Neki dan dok sam smireno
griskao Albert kekse,
ustanovih da mi to što sam Hrvat
nabija komplekse.

Što su Hrvati dali svijetu
da mi je samo znati?
Topi se, Hrvo, u brodetu,
visi o kravati.

Ivan Slamnig

Zagreb - Kralj Tomislav

LAKRDIJAŠ

Teško je kad imaš mnogo duha,
Još je teže kada nemaš kruha;
Teško sluhu kada je bez uha,
Teško uhu kada je bez sluha.

Teško onom koga muči muha,
Teže onom koga grize buha:
Teško biću kojemu se kuha
Vječan ručak — samo posna juha.

Teško onom koji poput puha
Vonja pored dame fina njuha!
Teško i onom što na rimu "ruha"

Mora sricat "ćuha", "stuha", "gluha",
Svršivši sonet u počast potepuha,
Princa Karnevala, Petra Kerempuha.

Antun Gustav Matoš 

Zagreb- Dolac

 

ČETVRTAK

Kada sam bio živ, bilo je lijepo čekati četvrtak,
moj najdraži dan. Tri dana s jedne, tri s druge
strane, vrijedilo je prelaziti šest postaja
do pouzdane sredine i obradovati se: četvrtak,
četvrtak, malo sunce na bilo čemu, na svačemu.
Obično, dani su negdje tamo, takva im je narav;
on je tu, brani oblik svega do čega mu je stalo,
ne dopušta da oteče. Pjeva žuto, tuče sa zvonika,
hoda, čita Superviellea, gleda djecu što se igraju
u parku: on nabraja i zbraja. Kada uz mene hoda
i šuti, znam da se meni obraća, a ja mu kažem:
kada mene više ne bude, tebe će biti kao i
do sada, to smo se dogovorili.

Danijel Dragojević

Zagreb

PJESMA NAŠIH DANA

O, Ulico, kad ćeš iskesiti zube?
O, Ulico, kad ćeš polomiti spone?
O, Ulico, kad će zaječati trube
i zvona trijumfu tvom kad će da zvone
da si oborila krune i trone!

O, kad ćeš Ulico mamutskom rikom
ruknuti: danas je svega dosta!
Krvavom svojom kada ćeš šapom
udariti temelj kristalnog mosta
što vodi prijeko?

Kad ćeš pobješnjeti
o, Ulico, o Počelo, o Rijeko!?

Miroslav Krleža 

Zagreb

 

MLADIĆ

Ja poznam bol mladića

koji pobjednički pjev iz svoga izmučenog srca

u jutro pjeva

sa željom da sva srca s njegovim zatrepte

i da se osluškujući glave prignu

u ćutanje i slatki zaborav

Al pjev mladića nečuven od ljudi

padne natrag

u njegovu ćutljivu samoću

Ja poznam očaj blijed i bolesno zelenkast

s pogledom u prazna lica ljudi u sivomu zraku

i sa strahom ispred crnog bezdana u duši

Ja poznam ponos mrk i tvrd

sa smjelim uspravljenim korakom što gazi

i s uhom koje iznutra

glas svoga Boga sluša

Antun Branko Šimić

Zagreb

PJESNIK

On o svemu dvoji. Ali u slobodi
U koju sumnja, crkva mu je sveta,
Pa u nju gleda žarom suncokreta,
Gusarskom kad brazdom samac brod mu brodi.

On je lik u mutnoj, uzburkanoj vodi
I traži tamjan neviđenog cvijeta
Što samo u srcu raste i vječno cvjeta:
On za tobom, Dušo, lijepa i slijepa, hodi.

A kad padne, umre, bogzna gdje i kako,
On što nije nikad sebe radi plako
Ostavit će tražen cvijet u suzama.

Uzmi ovo duše, rode, bratskom rukom,
Nek ti kao zvijezda pjeva za klobukom,
Žrtvovo kad budeš našim muzama.

Antun Gustav Matoš 

Zagreb

PRODUŽENI SVIJET

Stvari su oko mene duboko sadržajne.
Cvijeće ima značenja i riječi na rubu puta.
Vode šapću u noći neiskazane tajne,
i vjetar na mahove čudne maštanije šaputa.

Oči životinja krijese se s voljom izraza.
Kamen u brdu nasumce lik i smisao prima.
Nesvijesna savjest pita se: zbilja, ima li izlaza
iz začarana kruga u pravilniku rima?

Java je, jošte jednom, preobražena snima
kao da ide u susret najdubljim jesenima,
ko da će Isukrste da sa raspela snima,
kao da priroda sprema posljednji krevet - svima.

Zemljom idu sanjari (mogli bi biti pijani)
i ti su od tihih riječi potajno razdragani,
kao da misle: evo, već se polako dani,
sad je svejedno jesmo li u prošlom vijeku, ili lani

Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu
ali, svejedno: mogli bi biti pijani.
Ko da idu na doček vrlo starom otkriću
da su već bili, da žive u drugome biću,
i da su drugi i treći, kao već ljudi pri piću.

Stara se zemlja buni što je ovako mala,
mala se zemlja u prostor nečujno dalje miče.
Stara je zemlja još jednom zavičaj ideala,
i basna zemlje u oprane skute nebesa tiče.

Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu
primaju zvukove svijeta do ruba svojih usta
i onda, besvijesno, nikom, u šaptu obrazlažu
kako je vasiona duboka i strasno vrlo gusta.

Tin Ujević 

Zagreb

 

POZNATA NEZNANKA

Za jablanima, punim zimzelena,
U hrvatskom su kraju bijeli dvorovi;
Tu sama snatri plemenita žena,
Kad cvatu lipe i dišu borovi.

Uz pali oltar grčkih uspomena
U njenoj duši plaču sveti horovi,
A mjesec misli da je zaljubljena,
Jer čezne kako čeznu viši stvorovi.

Od malijeh je vazda gledam nogu
I klanjam joj se, kao drugi Bogu,
No naslikat je nikad znao ne bih.

Tek slutnjom glasa i slatkog profila
Ja primih od nje labudova krila
Što nose pean, zvijezdo Venus, k tebi!

Antun Gustav Matoš 

Zagreb - I.Meštrović: "Žena"

 

USAMLJENOST

Kakvo je to samo bilje
nesanica posadila na tvome licu!

Usamljenost je tama što se polako kupi
oko svijeće koja će skoro dogorijeti.

Ona razmiče sjene posred pamćenja:

one vidljive čini nevidljivima
one nevidljive sada već posve vidljivima.

Usamljenost je zlato
kaži plivao sam kroz med i mahovinu
a ti si mi na rubac
iglom od paučine
bila vezla noćno nebo
ah Nibelunzi, Nibelunzi
usamljenost je svjetlost.

Usamljenost je miris
na sjeveru
za kratkih svijetlih ljeta
u tamnoj šumi borova pred kišu.

Nikad joj zalud ti ne kaži ime.

Delimir Rešicki

Zagreb

STANJE STVARI

suteren, 22 kvadrata: soba, kupaonica, kuhinja.
emilija, bernarda & branko.
prihod: 32.000 stanarina i režije: 21.000.
emilija ima šest mjeseci.
vani pada kiša.
za godinu dana uštedjeli smo 250 maraka,
otišli u trst i emiliji kupili čizmice
ski-odijelo, majicu, kapu i rukavice.
i jednu čokoladu milka.
danas je 25. listopada.
nemamo za mlijeko.
vani pada kiša.
bernarda i branko nemaju zimskih cipela.
za šest dana bit će vjerojatno plaća.
kupit ćemo mlijeko i platiti stanarinu.
dugujemo samo 3.000.
preko vikenda branko će otići
kod djeda i bake i donijeti krumpir, jaja i piletinu.
vani pada kiša.
gadi mi se čitati hugoa.
cibona igra u beču.
tamo ima čokolade.
emilija voli čokoladu.

vani pada kiša.
istrošila mi se traka na pisaćem stroju.
bernarda nema deterdženta za pelene.
ne žele je primiti na posao.
u zagrebu sviraju exploited.
vidio sam izgladnjelu ženu na praznoj traci ilice.

kiša nije prestala.
sava jedva teče.
branko nije otišao u sisak
jer nije imao lovu za bus.
zalijepili su mu politikanstvo.
tri tjedna ne kupujem novine.
emilija je dobila dva zuba.
branko ne voli linije.
edo je donio dvije čokolade.
rekao sam mu: pojest će te mrak iz emilijinih očiju!
zatim je pao mrak.
vani pada kiša.

Branko Čegec 

Zagreb

TOMISLAV

Oružje zveči. Bijesne mrke čete.
I Mađar bježi na brzim konjima,
Za njim Hrvati ko zmajevi lete.

Gone ga preko ravni i bregova,
Šumama gustim, gudurama tamnim,
Tamo do sivih Dravinih valova.

Kagan je rijeku prošo, mrk je stao.
"Junače, tko si?" - Na drugome brijegu
Pobjednik mladi gromko zavikao:

"Arpade, ti si vjetrina što hara,
Ja sam ti hrašće jedro i stoljetno
Na koje zalud vihor se obara.

Ti bijesan rušiš, ja sveđ vedar zidam;
Ti ko zvijer banu da moriš i kolješ,
Ja od zla branim, ljute rane vidam.

Za ime što me pitaš, varvarine?
Čuvar sam vjerni ognjišta otaca,
Lav stražar rodne rijeke i doline.

Susjede, dom si na svojemu gradi,
Zovi me zid mjedeni, plot krvavi;
Prohtjel' se tebi jednom natrag, znadi:

Tu ćeš me naći. Čekam te na Dravi.

Vladimir Nazor

Zagreb - Kralj Tomislav

HRVATSKA PJESMA

Glasna, jasna od pameti
Preko dola, preko gora
Hrvatska nam pjesma leti
Sve do sinjeg tamo mora,
Časak meka.
Čas kô grom:
Vječna jeka
Za naš dom
Davor oj,
Brate moj!
Nek se slože grla bratska:
Živila Hrvatska!

Gromorna se orijaše,
Zator slaveć Tatar-kana;
Uz nju vječnom slavom sjaše
Zastava od sto nam bana;
Turad splesa
Bakač ban,
Svijet potresa
Frankapan,
Pojuć: oj!
Brate moj!
Nek nam bljesne sablja bratska,
Živila Hrvatska!

Širom vala pjesma zvoni,
Naša pjesma iz sto grla,
Kada u svijet lađu goni
Od mornara četa vrla.
Talas vrije,
Gine brijeg;
Slavno vije,
Naš se stijeg;
Mornar moj
Pjeva: oj!
Složite se grla bratska,
Živila Hrvatska!

Nojcom blagom tih se ljulja
Ljupke pjesme odziv sladak,
Kao milen pijev slavulja,
Što kroz zelen cvili hladak,
Kad doziva
Vojno drag
Milka živa
Uzor blag:
Dođi oj,
Raju moj!
Mladim pjeva četa bratska:
Živila Hrvatska!

Davor, braćo, s duše pune,
K zvijezdam nek se pjesma vine,
Kada klikće, plače, dune,
Kao vjetar sred pučine.
Svako doba
Svaki čas
Sve do groba
Diži glas,
Pjevaj oj,
Brate moj!
Nek se čuju grla bratska:
Živila Hrvatska!

August Šenoa 

Zagreb