Noćas ćemo opet
pomjeriti kazaljke na satu.
U dva, bit će, zapravo, tri.
Točno u tri, devet će baklji
osvijetliti izvor ove ledene rijeke
što noću krala je staro srebro iz tvojih bedara.
Jutro stiže sat ranije, večer isto tako.
Više je vremena za oblake, silicij i polusan.
Četiri košute koje sam vidio
par kilometara prije Osijeka
putujući iz Baranje
rasplinut će se u magličasto mlijeko
svaki puta kada ti poželim
kao nekada, prešutjeti ime.
Moji mrtvi na starome seoskome groblju
šaptali su mi večer prije na četiri jezika
posve jednostavne riječi.
Kao da me, bez usana
iznova i iznova uče govoriti o sebi
mlade cure moga prezimena
koje su završile kao obudovjele sluškinje
i stari momci koji su pješice stigli
natrag iz rata i ponekad pijani
pričali o Rusiji, Kavkazu i Taškentu
posve već nevidljivi u zrcalu.
Kao na lancu zaspalo pseto
čelično uže držalo je splav
da ne otplovi niz rijeku.
Prošle su stotine godina.
U vreću žitnoga zrnja
skrio sam cvrčka
da ti otvori ledena vrata.
Zaključaj ih kada još jednom
stigne ljeto.
Tko otplovi nizvodno
rodit će djevojčicu tišu od mjesečine
pred jesenje jutro.
Tko uzvodno vratiti se svemu
što ne čeka ga više.
Ta polja što pokrila su te
smrznutom zemljom veo su
iza vela uljanica
u uljanici pramaljeće
pramaljeće broji tvoje vrijeme
prvi si od zaspalih
u njezinome plamenu.
Delimir Rešicki
pomjeriti kazaljke na satu.
U dva, bit će, zapravo, tri.
Točno u tri, devet će baklji
osvijetliti izvor ove ledene rijeke
što noću krala je staro srebro iz tvojih bedara.
Jutro stiže sat ranije, večer isto tako.
Više je vremena za oblake, silicij i polusan.
Četiri košute koje sam vidio
par kilometara prije Osijeka
putujući iz Baranje
rasplinut će se u magličasto mlijeko
svaki puta kada ti poželim
kao nekada, prešutjeti ime.
Moji mrtvi na starome seoskome groblju
šaptali su mi večer prije na četiri jezika
posve jednostavne riječi.
Kao da me, bez usana
iznova i iznova uče govoriti o sebi
mlade cure moga prezimena
koje su završile kao obudovjele sluškinje
i stari momci koji su pješice stigli
natrag iz rata i ponekad pijani
pričali o Rusiji, Kavkazu i Taškentu
posve već nevidljivi u zrcalu.
Kao na lancu zaspalo pseto
čelično uže držalo je splav
da ne otplovi niz rijeku.
Prošle su stotine godina.
U vreću žitnoga zrnja
skrio sam cvrčka
da ti otvori ledena vrata.
Zaključaj ih kada još jednom
stigne ljeto.
Tko otplovi nizvodno
rodit će djevojčicu tišu od mjesečine
pred jesenje jutro.
Tko uzvodno vratiti se svemu
što ne čeka ga više.
Ta polja što pokrila su te
smrznutom zemljom veo su
iza vela uljanica
u uljanici pramaljeće
pramaljeće broji tvoje vrijeme
prvi si od zaspalih
u njezinome plamenu.
Delimir Rešicki
 |
| Zagreb |
