ZA SVE SU KRIVA DJETINJSTVA NAŠA

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti
našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce
u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela
zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjem u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi.
Oteščale i tužne.

Vesna Parun 

Solin

RIJEKA I MORE

On je rijeka, a ja sam more.
Njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. Ja ih slušam
kako huče u tijesnom koritu
probijajuć se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.

Ja sam nestrpljivo more. On je rijeka.
Njegove lađe nisu moje lađe.
Njegove ptice nisu moje ptice.
Ali njegovim lađama ja sam sidrište
gdje je dopušteno sjesti uz vatru
i smiješiti se jednoj priči
zbog koje se gubi smionost.
Njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleći da ih otimlje oceanu.

On je prispjela rijeka. Ja sam more.
Moje obale postaju njegove obale.
Moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
Moja beskrajnost postaje njegov mir.

Vesna Parun 

Krka

ZAVJET

Ako mi srce ne prestigne ptice
ako mi oči budu siromasi
ako mi ruke budu udovice
koje prisustvo ljubavi ne krasi,

i ako noću ne čeznem u snima
i ako danju ne žudim na javi
i ako venem u močvarnim dnima
i u tjesnoći duša mi boravi,

i ako ulje nalijevam u svijeću
uhodi tamno da pomognem djelo
i krivom ako vjerujem umijeću
i laži svoj pozajmljujem čelo,

neka mi jutro na prag ne pristizava
neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim k'o jalova trava
neka me sunce i ne grije više.

Vesna Parun

Dolina Neretve

TUŽNO MORE

Planina moru kliče:
- Ej more prostrano,
probudi vale hučne,
što ležiš pospano?

Al' more tihim šumom
planini uzvrati:
- Jutros ti, draga sestro,
ne mogu ustati.

Svu noć me vihor bio,
svu noć orio grom.
Velika tuga danas
leži na srcu mom.

Tri lađe pošle sinoć
sa mojih obala.
Dvije su natrag došle,
jedna je ostala.

Sada je galeb traži,
sunce je doziva,
al' nju zelena alga
i biser pokriva.

Vesna Parun 

Trogir

OBZORJA

Obzorja su prazna.
Ona pjevaju hvalu daljini
nijemim jezikom prostiranja.

Pod njihovim uzglavljem je brdo.
Pod njihovim uzglavljem je noć.
Ona su izvan sadašnjosti.

Kako je daljina nepomična.

Sjećanja su njezine sjenke.
Zaboravljanje je njezin sjaj.

Obzorja su o vječnost naslonjena.

 Vesna Parun 

Makarska