KOLAJNA XXX

Zelenu granu s tugom žuta voća
U kakvom starom spljetskom perivoju
Sanjarim s mirom dok se duša noća
I vlaga snova hvata dušu moju

Al čežnja dršće kao ptiče golo
K'o plava pjesma naglo prekinuta
K'o neko blijedo i beznadno kolo
K'o bosi prosjak na po' pusta puta

Sva ljubav moja usred ceste kisne
Moje je srce od sedam komada
Pod svakim mačem jedan plam da vrisne
Nad mojim dahom mramorna gromada

Tmurne se misli reska svjetla boje
Krv u moždane, mozak van da skoči
Nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje
Tuđinska ženo, samilosne oči

Tin Ujević

Split

MISTIČKI PROSTOR NOĆI

Nepraktični, za život nesposobni, osjećati se

za mir u licu Gospoda, izvan buke i napora.

Zrako nevidljivih zvijezda,

željo za blaženstvom,

izvan tijela,

izvan tvari,

u duhu.

U plavoj blagoj magli,

u Gospodnjem spokojstvu.

To nije pjesma, ni umjetnost:

ljubav,

blaženstvo,

tišina.

Nemoguć sebe iskazati,

nemoguć sebe isplakati,

sam, neznan i dubok,

sanjareći.

Đerdan zvijezda,

jamatvo luna,

kakva milošta sa vas struji i teče.

O blagosti, o svetinjo čistog duha,

tamjane,

dok sam još duhom u svijetu, ja sebi utvaram

da ću se ubiti ili oženiti;

ali ovdje neću ni braka a ni svoje krvi,

jer sam ovdje za vječnost vječan,

i jer sam beskrajno mrtav.

Moj je san izabrao kao uzglavlje dlane

jednoga Boga,

moja se ljubav rastapa i krvari od ljubavi

Krista,

i ja se vraćam u ono Ništa koje je Sve,

u ovaj mir koji je život.

Ta kako je slavno reći: ja nisam ja, ja sam On,

i ja očekujem da budem pravi i čisti

u čistome duhu.

Ja donosim ovamo dvije čiste usne,

dvije čiste ruke

i čisto srce

neoskvrnjeno,

u stanja bez riječi,

u molitve bez žamora;

duša je tiša nego tiha voda,

ško kaplje u spilji

u mekoći zagrljaja noći.

Slaboćo milja,

slatkoćo draganja,

radosni pogrebe,

ja silazim u naručje Onoga

kojega niko ne zove

pravim imenom,

moji grijesi se penju na svoju tezulju

u ruke Boga.

I tu ću zaspati.

Kao u krvi ruža,

kao u snijegu lijera,

kao u vinu vrta,

savladan od dobra,

do umora pijanstva

u san bez svijesti

daleki, ljubičasti,

san boja i slika;

u zvuku,

u mirisu,

prelesti.

Ako se ikada prenem

iz naručja svetog,

i potarem oči od magle Boga,

bit ću iznenađen (tajno sve dobrote)

što moja ćelija golih zidova

ne lebdi u lazuru

no pripada zemlji.

Tin Ujević 

Bol na Braču

  

PROZOR

Ja sam prozor uredan i bio,
izgled kuće na ljepotu dna.
ja sam vidik svijetao i mio
na vrt, put i zelen polet grana.

Ja sam plavo zeleno oko,
crven pogled u zemaljsku tečnost.
ja sam metar za nebo visoko,
sitan aršin za golemu vječnost.

Ja sam vrata što raduju djecu.
ja sam ljubav leptira i ptica.
pčele zujeć o me glavu tresu.
ja sam čitak, vedar susjed žica.

Toplomjer sam za ugodno vrijeme
i za sunce koje obzor širi.
s mene kuća čita retke nijeme,
žuta kukma s mene u svijet viri.

Ja sam prozor koji svjetlost gleda,
ja sam vidik koji boju traži-
putovanje starice i čeda,
vaš pomoćnik što zdravlje važi.

Uzdah sreće, ja sam osmijeh kuće.
ja upravljam riječima i duhom.
na me zadnjeg osvrće se vruće
mladić kada otiđe za kruhom.


Tin Ujević

Split - Poljana Tina Ujevića

 

PTIĆI

Kad im u gaju sviju
vijence zvučnih gnijezda,
u njima golići sniju
o malom putu - do zvijezda.

Pa makar kiša lila,
i može snijeg pršati,
kad im porastu krila,
ptići će odlepršati.

Za zvijezdom? Kamo se kreće
njihov čeznutljiv let?
Tek rođeno krilo im ulijeće
u nepoznati svijet.

Tin Ujević

Solin

OPROŠTAJ

Ovdi usrid luke naša mlada plavca
Uzdvigla je jidra voljna, smina i nova.
I hoteća pojti putom svojeg plova
Gre prez kog vojvode al zakonodavca.

Budi da smo virni krivovirna pravca,
Ništar manje čtimo (koko i zemlja ova)
- Ki va versih libar množ harvatcki skova -
Marulića Marka, splitskog začinjavca.

U lipom jaziku, gdi "č a" slaje zvoni,
Mi dobročasimo garb slovućeg greba
I tokoj ti napis dijački i stari.

Zbogom, o Marule! Pojti ćemo, poni
Žaju imimo velu sunčenoga neba:
Korugva nam ćuhta; gremo, mi puntari!

Tin Ujević

Split - Marko  Marulić

STABLA PO ZIMI

Ta stabla pod snijegom, sva ogoljela,
jednom je moja duša voljela,
dok se nisu razboljela.
A sada, možda, manje im se divi,
ali ih više ljubi i grli
i poklonički časti.

Ta ipak, kako su divni ti kosturi!
Mili su nam kao uzvišene starosti mudraca
ili prolazne nedaće drugih, mlađih bića.
Onaj studeni, ledeni srh što njih zebe
steže i muči sve nas, mene, tebe.

Prutići tako vješto nacrtani,
tankoćutne i točne grančice drva
bez jednoga lista
još su ures grada, oslon živaca,
zanimljivosti ceste.
Kada ih vjetrić dirne,
s grane će prahati snijeg.

Mi tugujemo s njima.
Te gole grane
osjećamo kao svoje rane.
Samcu prave društvo na ulici,
brate se s beskućnikom.
Studen ih grči, vjetar pahuljice stresa,
studen i vjetar, strepnje našeg mesa.

Žalosna su bez jarkoga sunca
i bez bujne prizme dana.
Počitanja ih barem bratska prate.
Čekati ćemo, da se sunca vrate.
Eto mrznu u nadi razvigora.
Tako imamo bolnih drugova i braće,
što tuguje bez spektra i bez ptica.
No imati će opet svojih vedrih dana
Uskrsa, kada šuma prolista
i nadživjeti mnogi crni čas.

Ta stabla pod snijegom znak su korota
kao katarke na brodu razlupanom.
I nepomična duša drva strada
kao božanstvo, što skriva glatku golotu
u divljoj kori.
Pa ipak, svojom čistoćom linija
taj pusti crtež debla, grane, grančica, šiba,
kako zatravljuje zjenu!
Svejedno, ti crni križevi znak su nada:
bolno drvo još pred sobom čeka spas.

Kada snijeg
kipovima pjesnika i mudraca na šetalištu
nače kukuljicu kao mali brijeg
vrh glave,
hladni kipovi su čudovišno ljepši
u perspektivi zime;
ali bijelo deblo strada,
no duboko pod korom i u žilju
svim sokovima i svim vlakancima
još se životu nada.

Stablo želi, stablo žudi, ono strepi,
ono hlepi, ono čezne, ono hoće, ono čeka;
pati strasti, želje, čuva volju u patnji,
vjeruje u udes tmasti i u vrijeme tajno.
I uzda se u trajno.

Dušo, zavoli ta stabla po zimi,
tu neoskvrnjenu sliku sloma,
i u vlastitu toplinu kao uz vatru u kutu doma
Njih primi!

Tin Ujević 

Zagreb - Park Zrinjevac - Ivan Mažuranić

MRTVA DOMOVINA

Kroz noći bez sna, kroz sne o vampirima
mrtve duše lete dernim mirima.
Tu prošlost doma vide: ko na liri
da netko ljubav priča kavalirima
s deklicama, priču o turnirima
i gdje su pali kršni grenadiri.

A mjesečina sja nad manastirima
podornim, i srce u psaltirima
da nađe melem hoće, što ga širi
s nebesa plavi vrač. Zar u klavirima
plaču mrtve note? Zar leptirima
na krilima crn uzdah groba piri?

To plače kraj i plače tužno morje
pod mjesečevim sanjama, pod zlatima,
dvorovima vilinskim pred vratima,
gdje začarano sniva kraljsko dvorje

sa snom junaka, sa dragim Penatima
u krilu borja gdje ga skrilo gorje:
o otaca pusto šamatorje,
daj san još nama, posljednjim Hrvatima!

Tin Ujević 

Solin

PANORAME GRADOVA

Ima malih gradića što su dio slike
prirode: mora i brijega, dio mjesnoga gaja.
a katkada se upiru o sike
i o njih sitne more bije, val bez kraja.

Rodna su mjesta razglednice čitke,
s grobljem, crkvom, zdencem, gradskom česmom,
sa nekom starom dveri, s dvije-tri kule vitke,
pod zvonikom i zvonikovom pjesmom.

Ta mjesta stoje. Ne rastu godinama.
Školji vremena, trajni kao rijeke
ispružene u starim podinama
i svojom sviješću starinske, daleke.

Da se tu umire, ja bih jedva reko,
no život je tih i teče po kalendaru.
Na tijesan prostor živalj tu se steko
i vedro žive uz najmanju paru.

I sama stabla nose pečat ljeta,
a mrki kamen stoljeća se troši.
Oči su starica međa ovog svijeta,
a dječarci svi su redom loši.

I sve tu spava, bašte i dućani.
I ljetopisi pišu se na usta.
I svi su divno jednolični dani,
osim za dernek ulica je pusta.

Imaju mačke, i svoje pse čuvare,
i čemprese, čuvare zaborava.
I spomen čuva prag i klupe stare,
i po sezoni seže divlja trava.

Tako je prisno graditeljstvo malo,
i kućni bršljan ima dušu kuća.
I sve je naskroz u tišinu palo,
i s vatrom čovjek žali svježanj pruća.

Takvi gradići zrcaju kao dobra djeca
u uspomeni, naši, no za nas samo mijena
s pobožnošću se pred njin okvir kleca,
no oni traju isti, lik, i san, i sjena.

I dobro ih je vidjeti tek časak:
sada maleni, nekad tako dugi
za dječji korak; no naš je život prasak,
i vidjevši ih znamo: mi smo drugi.

Mi smo od onih koji u svijet idu.

Tin Ujević

Makarska

POGLEDI U PRASKOZORJU

Povedi me, glasu dobroga vrača, iz ovih mračnih zabiti
prama širini svijeta
da na dohvatu zlatnih ruđenja daljine sačekam dane,
kad će život biti sreća, a veliko zadovoljstvo bitisati.

Još se nisu rodili svi koji trebaju, niti je sva trava nikla.
Mnoge još oči neprobuđene spavaju kao obećana ljubav,
ni pružena ruka grčevito pokretom nije izvukla iz čovjeka
njegovo najbolje djelatno blago.

U svojoj zipci još spava vojska čovječanstva
i zadatak da krči i gradi, i da blagosilje.
Cijele su bašte cvijeća što se ne smiješi danu,
najdraže ptice nisu još ni zapjevale.
Bit će radosno sutra, kao juče što nije bilo sveto.

Moja grud udiše miris iz grudi budućnosti,
moje oči zure u obrise, dalje od granice stvari,
Oh, znade nada da me podraga i da me poljubi tiho,
neko sunce od lijepe slutnje čak ovamo utješno žari.

Neku svjetliju kob smo zaslužili kada smo lomili koplja
za lozinke vrline, časti, duha i prava.
Naš će usud da u meso čina pređe iz prediva misli,
iz kosti, iz krvi i iz zdušnih nerava.

Svijet nije na rubu propasti, u bdenje Sudnjega dana.
Jedna se zvijezda rađa kao znak novoga reda.
Tok svjetlosti je melem mojih najtežih rana,
zemlja je tako mlada, a pravednici djeca.
Ja upirem pogled u skazaljku budnoga sata,
jer znadem da ćeš, novosti, s dobrim pogledom majke,
i prije reda, na vrijeme, i neznana ući na vrata.

Ne budi škrta s ljubavi,
ne vagaj na tezulji strogoj sva dobrotvorna djela!
Ja ću dug pošteno otkupiti,
dok imam u srcu vatre i zahvalnost usred čela!
I čvrsto se ufam da ličnost toliko bogatija biva
koliko više prima da bi vratila dalje.

Povijest je ljudska duga sablasna mora
u mirisu grobnica i truleži antikvarijata.
Prava će povijest nadoći istom za druge naraštaje,
povijest od ljudske sreće, zanata i alata.

Kad vidim te ruke bezbrojne što se pružaju poslu,
kad vidim tu volju napetu da se mravinjak preuredi,
ja živim tu buduću povijest i ja sam slovo na strani
nenapisane knjige što se tek danas slaže.

Vodi nas, dobri vraču, iz ovih vlažnih zabiti
prama prostranstvu zbilje,
da na dohvatu zlatnih ruđenja daljine objeručke primimo dane,
kada će raskoš preplaviti život i bitisati Biće.

Tin Ujević 
 

Makarska

GANUTLJIVE OPASKE

Prerano sam se rodio za ravnodušnosti zemlje.
S vijekom moje duše umrle su gatke.
Našao sam istinu po svom srcu, a to je da su slatke
i patnje, kad se u kutu doma drijemlje.

Naučio sam se ljubiti stvari sitne i nevažne.
I malenkost me o bitnom čaru uči.
Ja cijenim čašu vode i pogačice ražne,
a u dnu vode sna tek me oblak muči.

Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost
i nejasnoću, što je sunce od jasnoće.
Moja rijeka teče strujom zaboravnost,
daleko sam od kavge, tuče, zle riječi i sve zloće.

Od mene počinje era, koja još ne poče.
Biti daleko, to je moja bit, i sebe skriti
u klupku borbe, mrtvac bez grobišne ploče,
i bez potrebe, od milja, za se, na se suze liti.

Ima pod mojom kožom predragog Narcisa,
jer suviše je strastan naslijeđeni Adam.
I moja usna slasni eter sisa,
na crni usud nikad se ne jadam.

Još ću na kraju voljeti vrline
i pravi čovjek mene će da divi.
Jer gade mi se pljuvačka i sline
i shvaćam, kad se prijateljski živi.

Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu.
Prekužio sam gnjev na vjerolomstvo.
Prostosrdno se čudim vandalizmu.
Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo!

Tin Ujević

Solin - Salona

VISOKI JABLANI

Oni imaju visoka čela,vijorne kose, široke grudi;
od gromora njina glasa šuma i more se budi,
a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire
i bune, i prodiru u vis, u etire.

Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji,
bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj crnoj pratnji.
Oni imaju snagu vjere što živi u smaku
i vrelo svjetlosti što tinja u mraku
i sunce u oblaku...

Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica,
oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica,
za svijet u slobodi, za svijet u ljepoti,
ljudi svojih djela, djeca svojih ruku,
rođena u plaču, sazrela u muku.

Njina muška desna neprestano zida
dvore čovječanstva. Dom Prometeida!
I gdje tinja savjest, kao iskra sveta
oko njih se kupi orijaška četa
za slobodu prava

Ali u samoći njihova je glava
ispravna i čista povrh mračne rulje
gdje ih ne razumiju glupani i hulje,
kao vršak divnih, zelenih jablana,
režući do munje vedri obzor dana.

Tako, uistinu, do njih vode puti,
gdje se pojas rijeke u dolini sluti,
gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti;
nagnuti u ponor, nebeskoga svoda
dok crvena jesen drumovima hoda.

Mi stupamo bijelim dolom u tišini,
oni, sami, gordi, dršću u visini,
muče žednu zjenu ili revnu opnu;
što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu.

Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde
samo vile lete, ili bure jezde;
a nad njima sunca; samo zvijezde, zvijezde!

Tin Ujević

Solin - Spomenik Isusu Kristu Spasitelju svijeta

ODLAZAK

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.

Tin Ujević

Split

HRVATSKIM MUČENICIMA

O gdje je plod vašeg slavnog sjemena?
I da li kojim rodom krvca vaša rodi?
Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi,
Dok smrt je blizu gluha našega plemena.

A kukavan je Hrvat novoga vremena,
Te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi,
Ne opiruć’ se klanju, krotko janje hodi
I ne zna zbacit ropstva groznog bremena.

Al vrcnuti će iskra iz vašega kremena!
Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu
Sve žrtve vam i mučenistva budu?

Da, rodit će rod od slavnog sjemena!
A ako neće, sam ću sazvat pakla vatre
Da spale sve, i grom, da ropski narod satre!

Tin Ujević

Baška Voda - spomenik Alojziju Stepincu

OKOMITO ČOVJEČANSTVO

Drže se ljudi na nogama, u viru nepogoda.
Dijele svu tamu ruda, ali i s bićem su srasli.
Istraju, poslije teških i osuđenih zgoda.
"Kako to, sebe smo spasli, a nismo nikoga spasli?"

Ima ih što su se riješili da već nikako ne spavaju.
Ima ih što varaju pijanstvo pokraj pehara vina.
Ima ih što krv iz grla na dar bez štednje davaju,
izvan bljeska legende i licemjernih hina.

Drže se ljudi tvrdoglavo na grudi crne stope.
Da i u oblak polete, opet ostaju svoji.
Ima ih što u otporu neće da oči sklope,
te noću krstare ulicama kojih se svatko boji.

Ima ljudi na nogama, u toj uličnoj vrevi,
da bi pomogli svakoga, a i dušu da brane.
Ima ljudi o ponoći, ljudi o popodnevi,
i ima spodoba što se zamornom borbom hrane.

I dok je sve puno sumnje, samo se ljudi drže.
Tvrdoglavi i prkosni oni ustraju pri svome.
I nema slova, nema riječi, da se smrznu ili sprže,
ljudi predstavljaju ljude — i neće da se slome.

Tin Ujević

Vepric - Makarska

OKOMITO ČOVJEČANSTVO - Ima nešto u ovoj Ujevićevoj pjesmi što me ponukalo da baš na današnji blagdan DUHOVA stavim uz ovu moju fotku KRIŽA iz VEPRICA...da li je to današnja nemogućnost da se razumijemo i kad pričamo istim jezikom...ili je to uporna ljudska potreba biti okomit...ili može li se pod križem ili tek na križu biti okomit...i bezbroj drugih pitanja...ali evo pogledajte pjesmu i sliku...

ŽEDAN KAMEN NA STUDENCU IV

Tako ako si me pustio k oazi,
da i moje biljke šiknu žaru neba,
vrati oči k meni i pomnjivo pazi,
da li cvjetan imam temelj što mi treba.

Pamti da ja trebam svježu tekućinu.
Da i žari sunca nježne vijence kose.
Pazi da bez njege lomne biljke ginu,
da i duh mi treba sok i hladovinu:
jedan šator sjene i dvije kaplje rose.

Tin Ujević

Plitvice

DAŽD

U obilnim mlazovima
iz teških oblaka
liva se gusta kiša.

Toči kao iz kabla
na livade,
na voćnjake,
na pašnjake;
ali, nadasve,
lupa na naša stakla,
kuca na naša vrata,
bije nam o krovove.
I zvuči,
i svira,
u svima jezicima,
u čudnim narječjima,
nasilna,
sveplodna kiša.

A njen je zvuk
sladak sluhu
kao čehulja grožđa
usnicama.

Jutros je varoš bila
čista ko svečana slika,
u smeđem, osvjetljenju
što padaše s neba
na ulice i trgove,
te smo šećući posred kestenova
tugovali,
žalovali,
blago,
bez žalosti,
bez tuge:
dolazi,
dolazi ona divna zagrebačka jesen.

I mučilo nas
što naši mrtvi nisu s nama
da vide novi Zagreb,
ljupku Hrvatsku.

A sada kiša
teče i zvuči;
kuca o naše prozore
kao jato golih tića
što cvrkuću,
što izdišu.
Kiša je isprala sve grane
na stablima
i sad je lišće svježe zeleno,
a kuće opet čiste i crvene.
Slatko je pisati uz romon dažda.

Kiša rominja,
glogolji,
žamori;
kiša jadikuje;
mijenja pravac,
vraća se,
bugari,
i opet sipi i sipi
na dvorišta gdje stvara mlake,
na krovove gdje teče u žlijeb;
kiša jednolično svira
kao lučac o zvonku staklu
po stablima,
po brezima,
po živcima,
po srcima.
Kiša kiši
i kiši
i prestaje da kiši;
a onda otiče cestom.

A onda kao miris dunja
kroz vidik rosnih bregova
hrvatske domovine
javlja se čežnja
za plavim morima,
za novim nebištima,
za širim obzorjima.
Budi
kiša sve što u nama drijema;
draga
kiša sve što u nama plače;
tješi
kiša sve što u nama cvili.

Ovako je mi nekada, pjani, slušasmo,
kroz lahore borika na brijegu Marjanu
gdje sprema svoje harfe i svoje svirale,
za naše duše dirke;
za svoje strašne svirke,
leleke,
i duduke:
o mi smo slušali kišu
po danu i po noći
gdje rida sladostrasno,
gdje kida u nama
kao rđavu strunu
sve što trebaše da pukne.

Ali draža no ona kiša u noći
čuta iz topla kreveta za bura
teče na njivu duše ova topla kaplja
Milosti,
Dobrote,
Oproštenja;
plače nas,
draga nas,
curi na nos,
milosna,
dobrosna,
svjetlonosna,
zagrebačka kiša.

Mi znamo da kroz to vrijeme
gore na Cmroku i Tuškancu
plave i crne djevojke
dišu na potna stakla
kuda naslanjaju čelo
i motre na kišu i oblake
i cvijeće u dvorištu.
Sanjare dakle djevojke,
a mi kroz to vrijeme
pjevamo kišu i cvijeće
i momke i djevojke.

A kada prestaje kiša,
mi kroz otvoren prozor
dišemo čisti uzduh:
- takva skuta plaveti
nema ni u kom Gradu
po spasonosnoj kiši. -

A onda Sunce
tjera oblake,
obasjava brežuljke
i suši po Gradu mlake
od skore kiše.

Tin Ujević

Plitvice