DA BIH REKAO ŠTO ŽELIM

Da bih rekao što želim dostaje jedna riječ,
ali tu su i ostale da bi nastanile tišinu.

Da bih rekao što želim dostaje jedna ruža,
jedan plamen za moje vlažne prste.

Nedostaju mi ruke, nedostaje mi žito
da bih te primio i da bih te zaboravio.

Vjetar podiže iz pijeska tvoje ime
i ono kaplje na mene poput žedne kiše.

Postoje dani u kojima je sve zapisano,
postoje godine i prazno lišće jeseni.

O tebi znam samo da si bila, samo da živiš,
i pamtim samo ono čega se ti ne sjećaš.

Naga, ti se stidiš svoje sanjive nježnosti
kao stablo koje vjetar pokriva lišćem.

Daleko kao djetinjstvo koje zaboravljam
ti ostavljaš svoj život kao da ti ne pripada.

I sada sniježi po njemu gusta kiša i ja koji stojim
kraj prozora nekog vlaka koji bez mene odlazi.

Da bih rekao što mi nedostaje, izmišljam riječi
kao što su: nikad, i zauvijek, i zauvijek.

Zvonimir Golob

Podstrana- Split

NE MOŽEŠ LI

Ne možeš li biti dno
budi voda
ne možeš li biti čisti duh
budi čisti čovjek
prozri sve
ne prezri ništa
nikoga
smiri se u mraku
prekriži ruke naspram noževa
sjedni i smiješi se
pomogni svjetlucanjima
da dopru do tebe
prodru kroza te
ponašaj se kao more
što uzimlje boju od neba
budi s mirom kao što je ono s mjesecom
bez skrbi za išta prostiri se
budi obalu
ljubi nebosklon
pogledaj zvijezde
bezbroj puta viđene i previđene
a nimalo nepotrošene pogledima
budi s njima
idi za njima
a kada se iz šetnje vraćaš večernje
(ni deset koraka iza zadnje svjetiljke
noć je odvajkada jednaka od Mojsija ista)
kupi kestenja kod kestenjara
s cigančadi i dječurlijom
budi zabavljen životom
kako djeca su
sirotinja
diši šuti
ko da ni o čemu nisi promislio
ni nad čime očajavao

Tonči Petrasov Marović

                                                                            Split

NEOTKRIVENI MERIDIJAN

Nikako da se odlučim
Zemlja me privlači svojom težom
A mjesec me svojom pijanom
Ponekad mamurnom glavom
Na smrt opija i nudi mi kojekakve
Razloge da budem kao on
A meni se ne da
Jer ja još uvijek čekam da pronađem
U tvome oku onaj neotkriveni meridijan
Za kojim su tragali i živote gubili
Ovakvi sanjari sa licem suncokreta
I sad
Ja znam kako se mora označe i prepolove
Kako se zemlja izmjeri
I kako kiša dođe
Ali kako tebi kroz te lijepe oči
Meridijan prođe i još te pozlati
Sigurno ću otkriti tajnu
Jer tu još moja ljubav mora stati
I zato se ne dam ni zemljinoj teži
Ni ponekad pijanom mjesecu
I baš nešto za njega i ne marim
Jer ipak je ovo vrijeme
Da s tobom malo i starim


Željko Krznarić

 Split- Podstrana

JEKE

Svatko je uvijek samo nalik na svoju ljubav
pa ako ptica voli ljubav joj ima krila
ako se vole djeca ljubav je puna stida
nesretna ljubav nikad ne zna za cjelov ubav
(daleka čežnja zvijezda uvijek je takva bila)
ako se slijepci vole i ljubav nema vida

Kad rastopljeno sunce potpuno cvijeće smami
i svaka grana zjenu presretnu suncu pruža
i kad se ljulja lišće u plesovima sreće
cvijet jedan plane za sve što ostaje u tami
za sve što nije cvalo i nikad cvasti neće
u jednoj ruži gori beznadno mnoštvo ruža

kada nam, ženo, usne u cjelov padnu vreli
tad ljubimo i za nas i ljubimo za one
što s usne nikad nisu ludilo sreće sasli
u nama susreću se svi što se nisu sreli
u visibabi jednoj sve druge nijeme zvone
u jednom maku traju svi davni prošli zgasli

Sve što mi šapćeš, ženo, to nije samo naše
srebrna ptica pjeva za mnoga nijema grla
netko je mnogo prije pio iz iste čaše
mnoge je davne stope posljednja stopa strla
kad zagrle nas tuge, i nepoznate suze
uz ove naše skupa niz lice dugo puze

Mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu
i mnogo toga ima još tu neizrečeno
u tebi i u meni u spaljenome ljetu
i čeka nova usta i nova ljeta, ženo
taj oganj nismo samo mi užgali u krvi
pa ipak mimo svega mi zauvijek smo prvi

Luko Paljetak

Split

BEZIMENA PJESMA

Ne govorim ti baš u zadnje vrijeme
da te volim
i ne gasim ti svijetlo u očima prije spavanja
ne govorim ti nešto nježno
i ne grlim ti dušu
ali... ovo
ti moram reći:
previše je gorkog i ljudi su grubi
pa, ako i ne govorim
još uvijek te ono najljepše
u meni
voli i ljubi...


Željko Krznarić

Split

PRIČAJ MI, MORE

Putuje val za valom,

Obalu svoju traži,

Dok jedan hridinu ljubi,

Drugi se gasi na plaži.

Ljulja se more i priča,

Mreška, leluja i giblje,

Kolijevka njegova modra

Vječnost u sebi ziblje.

Pričaj, o pričaj mi, more,

Valom premodrih boja,

A ja ću slušati, sretan,

I biti ribica tvoja.

Mladen Pokić 

Split-Podstrana

DOBROTA I JA

Zašto si tako stidljiva, dobroto?
Taj svijet je tvoj.
Plaši te njegovo kristalno oko,
anđeoski poj.

Dobroto, zašto si zbunjena tako
kao pred sucem?
Brisati suze, znam, nije lako
mrtvačkim rupcem.

Stoput se rastat htjedoh s tobom.
Al načinih te svojim robom.
I tebi jedinoj

Ja svoju nametnut znam volju
kad kruhom nudi me i solju
neprijatelj moj.

Vesna Parun 

Split

TEBI JE LAKO

Tebi je lako reći – idem,
jer tamo nisi bila.
Tebi je lako pružiti ruku,
jer još nisi odlazila.
Tebi je lako reći – zbogom
i da je sve to šala.
Tebi je lako, jer ništa ne znaš;
još se nisi rastajala.
Tebi je lako, a ja već znam:
kad se te stvari dese,
svatko kad ode ostavi trag,
a dio života odnese.
Tebi je lako reći – idi
i ni za čim ne žali.
Tebi je lako, jer si dijete –
jer te nisu ostavljali

Arsen Dedić 

Split

U SJENI OD KOJE SMO

Može li pjesma

preuzeti na se svu predmetnost koja je okružuje

poput kapi kiše ili malih uznemirenih insekata

može li na se preuzeti odgovornost za sve

što je riječ od ravnovjesja a ne umije izbiti u izgovor

kao što to zna voda na izvoru i glazba iz svirale

može li se dostojno objaviti ijedna svečanost

glasom pojedinačnim ili glasom skupnim

poput onog što ga zajedno oblikuju usta zborista

kad se predaju umijeću da se izrazi glas svjetlosti

i od sveukupnih šumova otkupi onaj plemeniti

zvuk postojanog toplog prostiranja

u sjeni kakvog drvoreda koji sve razumije

u sjeni od koje smo i sami na vidjelo izneseni

Jakša Fiamengo

Split, Sv Ante Poljud

NE MOŽE SE RASTATI OD MENE

Ruke, ni ptice se ne rastaju. Ne rastaju se
ni vode. Na granici, ni izvan granica. Ni
u granicama. Svijet je izvan svih
granica, izvan svih okvira; unutar
jednog prostora, unutar jedne tišine -
u čovjeku (koji je grad), u gradu (koji je zemlja).
A zemlja se ne može rastati
od sebe, ni od grada, ni od čovjeka.
Zato nemojte pokušati da iselite
ovaj grad; jer ga ne možete rastaviti
od njega. Nemojte pokušati da iselite ovu zemlju,
jer je ne možete rastaviti od nje;
ona je nepreseljiva. Ona je zemlja - narod,
koji se ne rastaje od sebe.
I ja sam ova zemlja, ovaj narod, ovaj grad. Nemojte
pokušati da me rastavite od mene. Nemojte pokušati
ovu zemlju - žive i mrtve, i zemlju. (Bilo bi
kao da se i nisam rodio, kad bi je mogli
izvesti iz mene.) Ali, čovjek je
neiseljiv, kao i zemlja. I ne može se
rastati od sebe.

Josip Pupačić

Split

RASTANAK SA SOBOM

Mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noći

Sa zvijezdama i mi zapadamo

Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe

Ko ispred nas zemlju nevidljivo maknu
da je već daleko vidimo ko zvijezdu ?

Zamakle su zvijezde
Ko od nas još može naslutiti sebe ?

Rušimo se vječno

Naš je put bez dna i padanje bez glasa


Antun Branko Šimić

Split

SAN

U snu te vidim u kočiji,
među oblacima.
Oba te oka prepoznaju
jedno po jedno.
Takav je san, jer snovi sanjaju
sami sebe.
Nasmijana trčiš širokim poljem,
preskačeš busen trave,
haljina ti nedostaje,
ali to ne znaš,
ponovo izgovaraš sva imena cvijeća
srebrno je i modro gdje staneš,
okrećeš lice oblacima,
iz oblaka silazi janje,
ponovo ga zoveš mojim imenom
i dok skupljaš rasute zvijezde
u svoju košaru
opet imaš usne koje se sjećaju
mojih usana.

Zvonimir Golob 

Split

ŠTO VIŠE GLEDAM, TO VIŠE VIDIM

Što više gledam, to više vidim
svijet podijeljen na dva dijela:
žene se bez treme svađaju, to im je posao
svakodnevno na placu i s mesarima.

Muškarci bi najradije mira:
pušti me stat, vrijeme je novac.

Muškarci su najčešće žene: spuštaju duga lica
Kisele se svojim ženomuževima, traže da ih se tetoši,
žene su opet muškarci: pa to je sitnica
nećemo sada trošiti živce, smiri se.

A nas dvoje, ni jedno ne zna nazvati taksi,
petljamo se između kofera, sjedimo na rubu pločnika
otpuhujući i smijući se bez razloga.
Još ćemo se povaliti na sred ceste.

Ivan Slamnig 

Split - Peristil

UŽASNI SE

Užasni se nad ovim večeras, ljubljena;
za nama ljudi govore potiho
jedan drugome naša imena,
ljubičaste fluorescentne lampe
osvjetljuju mjesta naših sastanaka
a riječi koje smo si šaptali
razglasuju preko radija

Ivan Slamnig 

Split

 

BIJAH JEDNOM JEDAN LUĐAK

Bijah jednom jedan luđak,
na dnu ulice mi kuća.
Imao sam mali dućan.
Prodavao sam žute knjige
ružičastim djevojkama.
Ali jednog modrog dana
nesta mojega dućana,
izgori mi, rastopi se.
Mislim, pitam druge ljude
mora tako li da bude?
Drugi ljudi pametni su,
ne brinu se za te stvari.

Ivan Slamnig 

Split

 

STARI PRIJATELJ

Imam starog prijatelja.
Za nekoliko stvari služe stari prijatelji.
Prvo, po njima vidimo da starimo.
A onda, razabiremo, da smo drugačiji.
Dobar stari prijatelj je uvijek pomalo sporedan.
Tolerirat će te
Ne trebaš biti oprezan s njime.
Stari prijatelju, o stari prijatelju,
jezik ti je odlakavio: mjesto da kažeš
da govorim gluposti, ti se samo pristojno
smješkaš.

Ivan Slamnig 

Split

NIGDJE U SVIJETU

Nigdje u Svijetu ničeg zapravo doista ozbiljnog
Postoji nešto krvavo, uplašeno, značajno i raslinsko
nešto zaglušeno, trajno, nešto što je bitno
ali nigdje ničeg ozbiljnog već stvarno: sve pomalo sitno
Postoji nešto betonsko i prašno nešto urvinsko
nešto neonsko nešto tiho nešto veliko daleko
Istina je, postoji nešto ubogo i strasno
ali ništa zaista ozbiljno i ništa zapravo jasno
Usprkos čitavoj buci i slavi Svijete što si je steko



Milivoj Slaviček

Split - Bačvice

IMA KOD NAS, BRATE, NOVINARA

Ima kod nas, brate, novinara
Kojim nema u Europi para.
Tako Šlegel, nekad teologom,
Zamijenivši crnu rizu s togom
Tagblattove uvodnike piše
Rigorizmom, kakvog nema više.
Engleska mu u Australiji smeta,
On zna tajne svjetskih kabineta,
Turska mu je davno već na putu,
On opasnost dugo gleda žutu,
On zna cilje raznih pretendenta
Crnijeh i bijelih kontinenta,
Kad je mutno, reć će da je vedro
Jer je mrtav pokojni don Pedro.
Ozbiljan kad piše kao Hegel,
Neozbiljan vele da je Šlegel,
Rođen da mu naslijeđene rente
Nose teške godišnje procente.
Kada nismo već milionari,
Pošteni smo, braćo, novinari,
Ni to nije posljednji artikl,
Naročito - kad je lajbartikl,
Tek - ozbiljan Toni možda nije,
Jer se često ex privata smije.

Drugi uvodničar, neki frater
Bio je ko Šlegel nekad pater
Pa i sada misu služi često,
Crnorizac nije biti presto.
Kao paž se Cherubinom kaže,
Ako njegov krsni list ne laže.
Neki ga fra Buldog krste zlobno,
Jer mu maska ima lice kobno,
Al usuprot tome neku damu
Viđaju u Talijinom hramu,
Novinarsku kartu daje kojoj
Kao dobroj gazdarici svojoj.
Cherubin bo kućicu je steko,
Hausbesitzer da je, ne bi reko
Kada ide ulicom ko buldog,
Mrki vuk narečeni fra Buldog.

Doktor Dežman sušičave liječi
I ne piše u Obzoru ni riječi,
Nekada je piso Protiv struje
Bezuspješno, zasad drugo snuje.
Kako nije postao županom,
Nosio se dugo s aeroplanom,
Pa napokon kad ga izmislio
Njegov plan već izumljen je bio.

Kako novine se danas plijene
Mogli bi zaplijeniti i mene.
Zato preć ću preko Srećka Zindla
Koj se sriče tek na rimu "ksindla",
Preć ću preko Mocnaja i Cmoka,
Brozovića, Breznića i šmoka
Radujuć se što za novinara
Državni se fiškal mnogo stara.

Antun Gustav Matoš

Podstrana- Split

BOŽIĆNA NOĆ

Mjesec
zagrlio zvijezde
i tiho diše,
u naručju neba
zemlja se niše.

U Betlehemu u štalici
Josip zanesen šuti,
svaki Božji stvor
čudo veliko sluti.

Uz jasle Marija
pjeva i nina
svoga i Božjeg sina.
Kravica i volić
k jaslicama su prišli,
anđeli s neba
na štalicu su sišli.

I kralj i pastir
Bogu darove nosi,
na zemlju ljubav
i mir Božji rosi.

Tin Kolumbić

Split

DA SAM JA UČITELJICA

Izmeđ dasaka dvorišne ograde
Gledam vojsku kako ide u korak:

Puceta, sjajna, žuta, u suncu blistaju;
Sviraju trublje, žute, sjajne, svinute;
Udara bubanj i žuti poklopci:
Prolazi banda... Na bijelcu oficir.

Ej, da se smijem popet na ogradu!
Lako ti je gospodični učiteljici:
Ona dođe ranije nego obično,
Visoko stane na školske stube... i vidi sve.

Rano dođe da nama ne da vojsku gledati.
A ja da sam učiteljica... pustio bih djecu pred školu:
Gledajte, djeco! A poslije ćete sjesti uokrug
I svaki će pričati šta je vidio.

A naša učiteljica, da! samo rekne odozgo:
U razred!... Koji prvi čuje, glasno zavikne:
U razred! U razred!... I svi odmah trčimo
Kao da nas čeka med, a ne računica.

Svima bi nam bolje bilo...
Da sam ja učiteljica!

Dragutin Tadijanović 

Split