BALADA O LIJEPOJ DAMI I O GOSPODINU S VISOKIM CILINDROM

Jedna je lijepa dama izišla usred noći
vani iz svoje kuće i morala je proći

kroz groblje, jer je tuda vodio put, baš tako
i srce joj je stalo kucati vrlo jako.

Na groblju sve je bilo tiho i samo rosa
na cvijeću blistala je, njoj dizala se kosa.

Ponoć je stala muklo udarat u taj mah,
dama je stisla zube i bilo ju je strah.

Tad vidjela je jednog gospodina u mraku
u visokom cilindru crnom i crnom fraku,

prišla mu je i rekla:"Ah, obraćam se vama
da pravite mi društvo, gospodine, jer sama

bojim se ići!" "Rado", reče gospodin tada,
"pravit ću društvo vama, gospođo lijepa mlada."

Nakloni joj se šešir dižući u tom trenu,
zatim joj ruku pruži i s njom kroz groblje krenu:

"Ja potpuno vas shvaćam", reče u licu siv,
"i ja sam bojao se kada sam bio živ."

Luko Paljetak

Šibenik

NEMOGUĆA RUŽA

Nemam od čega kuću sagraditi kraj tvoje
kuće, a i da imam, gradit mi ne bi dali
taj krov, tu nemoguću ružu nad kojoj laste
zaoblile bi nebo i u njemu bi svoje
priproste anapeste pjevale, zato mali
i neprimjetni zanat ja vježbam u te tmaste

večernje sate, sjetno umijeće, da ti bliže
budem, jer noć je bliska svemu što na nju liči
i plavu boju krvi potiče kao vješti
političar, ja skupljam kamenje koje stiže
iz ugaslog vulkana što opet sav se bliješti
i radi kao mudar trudbenik dok puk kriči,

temelje jedne male sobe ja stavljam drsko
kraj onog savršenog zdanja, u kojem stojiš
nalik na stol, i skupljam (i to mi nije mrsko)
sve što mi u tom poslu ne pomaže a ima
sličnosti sa mnom, sve to slažem u temelj kuće
koja će kao korov niknuti, kao pruće

isklijat oko tebe; ti toga se ne bojiš
i zato spavam mirno i šapućem u snima:
zvjezdice sitne, ciao! 

Luko Paljetak 

Šibenik

U VRIJEME KADA SVIJET SE

Došla je jesen, došla i ptice su bez srca
ostale, ništa drugo ne mogu sada osim
otići dok im trešnje ne vrate ga jer bozi
bave se samo geometrijom, sjenu kocke
dvostruke pomno prate trodimenzionalno;
kod mene obratno je, jesen je došla, srce
ne napušta me, ali bez sebe ostao sam
prateći tebe kao što seljak prati oblak
strepeći cijelo vrijeme dok grožđe ne ukrca
u kola, dok pod noge ne stavi ga, težinom
tijela u mošt u ništa pretvarajuć’ ga kao
što činimo nas dvoje, čas noga a čas grozd,
u dvostruku se kocku pretvarajući, sjenu
trodimenzionalnu bacajući na plohu,
nekada besprijekorno ravnu i izglačanu,
a sada sličnu nekoj naivnoj slici svijeta
u vrijeme kada svijet se stvarao, ali vina
već bilo je da njim se korigira ta slika
zbog koje bozi rado vole uzviknut: ptica!,
nakon što bljesnu munjom nalik na turiste što
škljocaju onom svojom idiot-kamerom

Luko Paljetak 

Visovac

PREPISIVAČ MORA

I ja sam prepisivač mora i moje ruke
na isti način drhte kao da imam lađu
pod sobom, a ja imam rebra, i ona služe
za plovidbu svejedno, i čekaju me luke
s bananama i s riđim ženama koje ruže
grizu u noći južnog vjetra, i kad me nađu

napokon negdje kao čovjeka koji znade
jedini riječi škrte, nevažne, koje liče
na jezik jedne zemlje zaboravljene (drage
kamenčiće u usnoj šupljini), malo nade
ima da ičeg ću se prisjetit, da ću priče
otvorit, zato sada iziđi ti, iz ljage

ljiljana koji raste u lipnju kao krhka
sušičava princeza, i budi kao bijeli
i neophodni papir prisutna da se može
zapisat svaka kretnja, zapamtit svaka prhka
krivulja, jer moj jezik, pogledaj,  usne dijeli
na gornju i na donju, među njima se množe

sve ove dosadašnje povijesti koje biram
za tebe i za mene nehajno kao kakvu
košulju ili ženu u luci gdje je eto
pristao brod, i stoji

Luko Paljetak

Split

SONET O TREŠNJAMA

Uz cestu ispružene ruke dječaka drže
pletene košarice s trešnjama koje nude
crvenim svojim srcem, zaustaviti ljude
htijeli bi smiješkom ovih plodova ali, brže

nego ih duša stigne spaziti, ljudi dalje
odjure, samo crven odsjaj u zjeni bljesne
za tren, jer svaka od njih ulomak sunca šalje,
i tek kad kasno već je oči ih budu svjesne.

Zar nisu slični ovi dječaci, draga, meni?
Trešnje od riječi pružam, plodove biljke grke,
kraj puta, neprimjetan i šćućuren u sjeni,

i samo rijetki stanu, između dvije trke,
okuse jednu-dvije, zatim u trku punu
nesvjesno, prevrćući jezikom, negdje pljunu

koštice.

Luko Paljetak 

Kaštela

LIST IZ SVETE KNJIGE

Bibliju ptice znaju i kazuju je svijetu
naivno cvijeće gleda veliku šetnju neba
a uho stare zemlje vlastitu sluša muku
izjutra šume opet pletenicu opletu
sipaju ptice sjeme iz otvorenih ruku
vrtoglavica sunca za međom vlati vreba

U godovima stabla proljeća dobra traju
tiha i slijepa prose da prvi list im kaže
sve što se zbiva gore u prostorima cvata
i svoju toplu krv mu i svoju nemoć daju
to nisu samo grane to mnogo ruku hvata
sućut iz oka sunca i ponovno je traže

Samo je zato mene uzelo granje suho
zato me traži zemlja i traži rijeka svaka
i miluju me zvijeri tijelima svojim grubim
da granju tako budem jedino pravo uho
da zemlji budem tijelo i da joj budem šaka
da za njih mnogo želim i mnogo mnogo ljubim

Pala iz praćke srca u staroj igri snova
utopila se ptica u nebo kao kamen
pjevuše za njom polja glogov grm tamu sluša
cvijet leptira svog ima a leptir ima plamen
ubogom tihom bilju noć pretvaram u slova
ledini ja sam srce i oko, dlan i duša

Bezbrižno grane vise nad vodom iznad vira
u vlastitome srcu sav vijek svoj ševa leti
za otkinutu čašku potopom grana prijeti
nagnuto nebo licem usnulu goru dira:
zaklopio sam oči pa u toj dragoj tmici
zajedno s lišćem slušam evanđelje po ptici

Luko Paljetak

Kaštela - Biblijski vrt - zasijano za ptice

USRED CIJELIH I DOVRŠENIH ZVIJEZDA

Čudesna stara slika: uz cestu cvjeta bajam,
stari se zanat zemlje obavlja s tihom istom
točnošću, ljubav raste po nebu slična lozi
i svježem ladoležu, leži pod svakim listom
puškarnica i sačma od dima, ja u nozi
osjećam svaku cestu i uzimam u najam

odnekud ovo tijelo i nosim ga u hodu
svečano kao novo odijelo, ja sam novi
stanovnik svoga tijela i ja se sjećam sebe,
kroz ljubav i kroz tamne vjekove nebo plovi
u oku kapetana i ulazi u vodu
i zemljopisnu kartu ljepote, vrijeme zebe

u njenim prolistalim očima mlade žene,
u ptici lete ptice i tako slažu same
poučak izgubljenog računa koji množi
svitanja s našim ljudskim dodirom, naše rame
postaje činjenica čudesna naše zjene
postaju rukopisi, u zraku i u koži

čuje se kako more dolazi preko bijelih
papirusa od vedre ljubavi, idu ljudi,
sutra se slavi sveti valentin, rijeka teče,
uz cestu cvjeta bajam a u nama se budi
podsjetnik važnih mudrih poslova: usred cijelih
i dovršenih zvijezda nešto nas divno niječe

Luko Paljetak
 

Solin

RASAP MENE

I dogodi se tako da imam dva tri srca
da imam glavu manje i neku ruku više
i visoka ramena daleko iznad vriska
da imam krv u krvi u krilu koja njiše
tepavo jedno sunce i tješi ga kad grca
i dogodi se da me odjednom ima mnogo
zaista mnogo ima pa postane mi bliska
ptica, toliko bliska pa da joj kažem zjeno
i prisna neka travka i drago ime njeno
pa da joj kažem glavo pa da joj kažem nogo

I dogodi se tako da trebaju mi prsti
da trebaju mi usne i da mi cvijeće treba
i dogodi se naglo da imam mnogo tijela
pa sjedim mu na rubu osluškujem mu plimu
a zjena raste raste ponestaje joj neba
zaljubilo se stablo u sjekiru i zimu
napustila me glava a zvijezda u me sjela
pa prožimlju me njeni korijeni britki čvrsti

I dogodi se tako da dođe k meni grana
pa da mi traži jeku i da mi uho traži
a pjevica mi neka oduzme čudo glasa
i dogodi se tako da ima me u raži
pa porezano stablo - ono je moja rana
ono su moje ruke što klasaju iz klasa

I dogodi se tako da neke ruke hoću
od mojih mnogo mekše i neku bijelju kožu
i ružu ljepše krvi što dvije dojke nosi
da oduži se vatri za vatru tijelom novim
pa pridruži se tada po istom čudu k voću
i dogodi se tako da cvijet od mene prosi
poneku moju glavu da izbjegne sam nožu

I dogodi se tako odjednom da me nema
na meni nigdje - čekam da ponovno mi vrati
daleka rijeka uho i šuma dio glasa
(a poklanjam joj drugi jer što bi šuma nijema)
i da mi vrate srce nemarne neke ptice
da mi se vrate prsti iz povaljanih vlati
da zatim vratim oči - jedno iz svakog klasa
i da mi zemlja vrati neizbrisano lice

I dogodi se tako da imam srca dvatri
da imam glavu manje i neku ruku više
da mi je ptica bliska pa da joj kažem zjeno
da iskopam joj škrapu u sebi i da njeno
ime od srca kidam i da joj vratim krilo
(da šapćem joj o suncu i o dobroti kiše)
da njivi kažem glavo i da joj kažem nogo
da raste krv u krvi i pjeva noć u vatri
i dogodi se tako da bilo me je mnogo
i dogodi se tako da malo me je bilo

Luko Paljetak

Makarska

U SVAKOM SLUČAJU TE VOLIM

Volim te uvijek, i kad se budiš,
I kad na licu šminke nemaš,
I kad si ljuta, i kad se čudiš,
I kad bez mene na ples se spremaš,
Uvijek te volim, hoću da znaš,
Volim te, ne znam kako da odolim,
U svakom slučaju te volim.
Volim te kad si blijeda i sjetna,
I kada bore imaš na licu,
Volim te kad si divlja i sretna,
I kad u ruci držiš pticu,
Kad ništa nećeš da mi daš,
Volim te, ne znam kako da odolim,
U svakom slučaju te volim.

Volim te uvijek, i kada sanjaš,
Kad ne pišeš mi, kad te nema,
Kada od mene stalno se sklanjaš,
Volim te kad si posve nijema,
Kad šutiš poput ribe baš,
Volim te, ne znam kako da odolim,
U svakom slučaju te volim.

Volim te uvijek, čak i tada,
Kad ne volim te, kad si sama,
Kad večer pada iznad grada,
Volim te kad se praviš dama,
Kad ne voliš me, kao sada,
U tome i jest život naš,
U svakom slučaju te volim,
U svakom slučaju te volim.


Luko Paljetak

Makarska

PRIČA O PTICI

Negdje postoji ptica i ta je ptica moja
i cvrkuće i leti i među lišće sjeda
i odavno se znamo - ali ja ne znam koja
koja je moja ptica, koja me ptica ide
znam samo da se znamo znam da me ona gleda
samo ja ne vidim je a svi je drugi vide
i svi je dobro znaju; kažem ja ptici svojoj
jesi li ptico možda nalična drugoj kojoj
ne govori mi ništa ali znam da se smije

Postoji moja ptica koja se negdje krije
i postoji i pjeva, ja ponekad je kušam
da vidim je li moja da nije druga neka
pa pobjegnem u kamen ona me tamo čeka
i pjeva mnogo ljepše i ja je opet slušam
i znam: postoji ptica i ta je ptica moja
i poznamo se dugo ali ja ne znam koja

Ipak se svakog dana ponovo ptici javim
pričam joj neku priču o proljećima samim
pa uzmem negdje nebo i obojim ga plavim
svoj udio u suncu u kutak negdje stavim
posadim malo drvo i čekam, pticu mamim
dozivam svoju pticu - u neizmjernom broju
tad slete mnoge ptice ptice sa sviju strana
i vise kao zvonca na vjetru s onih grana
a ja tek sada ne znam prepoznat pticu svoju

Znam samo da je blizu zaklopim oči stojim
pa preplaše se ptice noževa moga znoja
i pobjegnu ja čekam i pogledat se bojim
odjednom usred vida sunčanica zazveči
još jedna ptica ima u stablu ptica moja

i ne pitam je ništa u krv zakopam riječi
pa gledamo se samo, dva poznata smo lica
toliko smo se puta i vidjeli i sreli
a nismo znali tko smo ni zašto smo to htjeli
postoji jedna ptica luda a moja ptica

Luko Paljetak

Makarska - Grlica

KUTIJA KOJA POKAZUJE KAKVO ĆE BITI VRIJEME

U malom paviljonu stanuje dama jedna
a njen gospodin živi do nje u sobi drugoj,
ona je nasmiješena vitka i vrlo čedna
na glavi ima šešir, u haljini je dugoj:
u šetnju oni tiho izlaze svakog dana,
gospodin i ta dama lijepa i nasmijana.

Gospodin ima tamni kišobran, uvijek nosi
kravatu, crni kaput i hlače uske, sive,
dama se ljupko smješka i drži cvijet u kosi;
u paviljonu malom spokojno sami žive,
u šetnju oni tiho izlaze svakim danom,
ta dama i taj vitki gospodin s kišobranom.

Gospodin ide vani samo kad kiša lije,
kišobran drži mirno i lagano se šeta,
a dama pojavi se samo kad sunce grije
vitka i nasmiješena, rumena poput cvijeta,
čim pojavi se oblak ona se smjesta skrije
a pokaže se tiho gospodin kao prije.

Pa zatim opet ona iziđe kad je vruće
i lagano se šeta kroz mladu travu cvjetnu,
gospodin tada stoji miran i sam kod kuće;
izlaze svakog dana a nikad se ne sretnu:
čim pojavi se oblak ona se smjesta skrije
a pokaže se tiho gospodin kao prije.

Lagano tako redom gospodin zatim dama
gospodin zatim dama izlaze tiho vani,
on sa tamnim kišobranom a ona uvijek sama,
a ne mogu se sresti — polako teku dani
u paviljonu malom borave oni skriti
vezani neprimjetno jednom tankom niti.

Luko Paljetak

Zagreb - Maksimir - Paviljon Jeka

DALMATINSKE MADONE

Dalmatinske madone imaju male ribe
u očima i češalj od riblje kosti bijele
u kosi, grudi sitne, i kao da se libe
pokazat da su dijete rodile, premda žele.

Imaju srce kao kapulu malu ljutu
i smokvu što se suši na suncu, drže dijete
na koljenu i more gledaju, dok u kutu
u mreži poput sipa anđeli božji lete.

U sumrak tihim glasom pjevaju kao cure:
u krilu mome, dušo, najlipše cvitje cvate,
a srce kuca za te, a srce kuca za te....

Naglo zadrhte malo kao da im je zima,
zatim u južne zvijezde očima lijepim zure,
oseka im u tijelo nadolazi i plima.

Luko Paljetak

Kaštel Novi - pogled na Kaštel Štafilić

SVA POVIJEST

Sva povijest sudjeluje u tome kad te ljubim,
i spominju se dični kraljevi koji nose
imena, kao biljke u nekom krasnom vrtu,
latinska, beskonačna, i kao duge kose
ljepoticā u noći padaju kiše škrtu
nudeći nama glazbu dok tijelo tvoje rubim

s namjerom da te sasvim odredim prema svemu
što želi prisustvovat u tebi s davnim nekim
právom i možda željom neutaženom, gledam
gradove koji leže zauvijek tvojim mekim
rukama uhvaćeni i gotovo ti ne dam
disati, ne dam piti i prepuštam te nijemu

i savršenu drugim trenucima i drugim
pažljivim postupcima, i moje brojne greške
postaju divne, sušta vrlina kojom tješim
usnulu tvoju zebnju, sjenama tebe dugim
pokrivam kao lišćem iz kojeg vise teške
povijesne zagonetke; ja treba da ih riješim,

a kako, kad te ljubim? a kako kad te ljubim.


Luko Paljetak

Solin - Šuplja crkva - krunidbena crkva kralja Dimtra Zvonimira

PROGNANI

Na zemlji više nema mjesta za ljubav, onu
koja je zemlju tako pomakla da kroz zvijezde
prolazi kaoo kocka kroz duge hladne prste
kockara, uzeli su zemlji je, kao zvonu
zvonik i uže, blagdan i svece koji čvrste
točke su usred rijeke vremena; gdje se gnijezde

kondori koji pjesme ljubavne vade kljunom
iz utrobe? o zemljo pobačena u sunce,
o sunce pobačeno utamu, evo male
ljubavi koja nema u sebi niti unce
ičega nego ljubav, pokrij se sitnom vunom,
pretvori se u krevet, četveropreg iz štale

upregni u nj, u kola stvori se, mahni bičem,
zapjevaj poput naših predaka s malim prstom
u uhu, prognani smo, na sebi ni odijelo
nemamo, ne nadamo nepotrebno se ničem
i ništa ne nosimo i nemamo u čvrstom
i korisnom metalu, imamo samo tijelo

nebesko kao i ti

Luko Paljetak

Solin - Salona

ZABORAV

Voleći tebe ja sam zaboravio da ću
umrijeti, da živim kao i drugi ljudi
što svako jutro mlijeko kupuju jer ga piju
uvjereni da to im zdravo je, moje grudi
imaju nalog da me tek privremeno skriju
jer sam zaboravio, također, da tek kraću

ulogu dobio sam da samo katkad javim
po koju vijest u stihu, važnu za daljnju radnju,
da nisam ovaj nego onaj, u onom trenu
kad si zaljubila me u sebe, kad u plavim
knjigama tvoga neba dionicu, što cijenu
ne gubi, dobio sam, dodanu vrijednost, zadnju

neupisanu zvijezdu; voleći tebe ja sam
zaboravio, sasvim zaboravio da ću
umrijet, a i neću!

Luko Paljetak 

Stobreč

EVANĐELJE PO LUKI

Bio sam prije ceste i mnogo prije gladi
putnik na ovom putu, daleko prije glasa
znao sam neke pjesme i rugao se nadi
i izbavljenju svakom još mnogo prije spasa
bio sam prije sebe pa svoju staru sliku
tražim sve dok se nađem u vlastitom kriku

Progori srce rebra i nema takve smrti
za vatru koja živi od vlastitoga mraka
još dugo nakon sunca sunčanica se vrti
naučila je zvijezda sudbinu svoga znaka
i tijelo svoje ušće i izmišljena bila
neobjašnjena ptica još mnogo prije krila

Sve što se nije zbilo u nama živi zato
u leptiru u travi u kamenu u rosi
u ružama se vraća sve što nam nije dato
i za nas svako žito od sunca milost prosi
slijedeći stare jeke tijelo ka tijelu hita
jedina prava slova oko u oku čita

U krvi krv procvijeta u voćku dobra roda
od izvora se traže nemirne dvije struje
putem nam netko blizak u susret dugo hoda
i nepoznat i poznat oko se pticom truje
i usne rastu usni još mnogo prije svijesti
da iznenada mogu u rastanku se sresti

Tako se tijela nađu na putovima vatre
nesvjesna da traže još davno prije želje
tijelo je tijelom tijelo i tijelo tijelo zatre
u mlinovima sunca stara se zemlja melje
i ponavlja se nebo i žito novo klasa
još mnogo prije smrti i mnogo prije spasa

Luko Paljetak

Split - Crkva Sv Frane

DJETINJSTVO

Djetinjstvo je zlatno doba,
kao potok bistri, svježi,
tada srce kuca brzo,
tad u zvijezde mašta teži.

Djetinjstvo je doba zlatno,
sve u plavim snima leži,
djetinjstvo je doba sreće,
ali sreća bježi, bježi.

Počne život tvrd i opor,
kao ptice dani lete,
bivša djeca već su ljudi:
svi bi htjeli biti djete.

Počne život, onaj pravi,
teku dugi, spori sati...
Svi bi htjeli da još jednom
djetinjstvo se zlatno vrati.

U sebi je svatko dijete,
svatko u svom tajnom kutku
drvenoga konja čuva
i krpenu svoju lutku.

Čuva kao nešto sveto
svoga medu, svoga zeca;
djeca rastu, kad odrastu
opet žele biti djeca.

Djetinjstvo je zlatno doba,
kao potok bistri svježi,
tada srce kuca brzo,
tad u zvijezde mašta teži.

Tad je sve na svijetu lako,
svuda vlada divan sklad...
Djetinjstvu se svatko vraća
i ponovo mlad je , mlad!

Luko Paljetak
 

Solin - Gašpina mlinica