Prikazani su postovi s oznakom Krka. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Krka. Prikaži sve postove

nedjelja, 6. studenoga 2016.

KORIJEN

Bit ću što sam bio kad nisam bitisao.

Ne žive samo ruke, živi i bilje. U mome snu
davno sažgani korijen procvjetava.
I tamo u zaboravu, u bistrom dnu,
moj odraz još se ocrtava.

Pod svodom glave sva u sazviježđa skrita:
kružnice bez središta: središte bez kraja.
Vatra sam koja seli u noć
bez zvijezda, u sunce bez sjaja.

Ni veći ni manji od travke ja sam samo
drugi i svaki čovjek, a opet samo jedan.
Zemlja sam i kao zemlja ja sam
neutaživo žedan.

Ja samo ovo tijelo ili: nisam.

Jure Kaštelan
Visovac

  

subota, 5. studenoga 2016.

ANĐEO MRTVIH

Anđeo mrtvih silazi u kotlinu
da obiđe usahli puk, zemlju,
što se mrvi.

Od kacige do stopa
teče mu sjaj
- suze mladosti -
U sažganu travu.

On odgrće plašt
i gdje je srce, meće kažiprst
na procvjetali pepeo.

Mrtve pokriva.
Briše im pijesak sa usana.
Lagano na dlanu podiže im lica.

Na mjesečini pjeva
Anđeo smrti.

Viktor Vida
Visovac

petak, 4. studenoga 2016.

MOJ GROB


Moj grob će biti sunčan, tih
  i krcat bogatoga sjaja,
beskrajan prostor gdje oluje mru
 nad stijenjem zavičaja.
   Na njemu neće gorjeti svijeća
  niti će naricat žene.
     Ja živ ću ostat da smijehom sna
   raspršim uspomene.
   Uskrsnut neću, i čemu to
  živjet ću ljepše neg prije,
     a ono sto ljudi smrću su zvali
   za mene smrt i nije.
To će tek biti slobodan život
  od patnji i veriga svijeta,
   taj prostor gdje mi polože tijelo
 bit će samo vinjeta.
   Rasut ću sebe u srca mnoga,
i živjet u bezbroj života,
jer od sadašnjeg mračnog mene
    ostat će samo ljepota.
   


"Ništa nije tako veliko i ljudsko kao tuga spojena s ljubavlju.
I ništa tako sveto kao život."
Josip Pupačić
Krka, Visovac




   

četvrtak, 3. studenoga 2016.

KAO KRUG NA VODI

Kao krug na vodi jedini koji prkosiš
svojom lomnošću konačno odasvud vidljiv
ako ima čuda ono je u tebi
ako ima nevremena to je sve ovo u čemu trajemo

oblik koji tražim nije neponovljiv, život koji živim
bit će istinit
kad budem svuda i bez putovanja
opominjem te danas jer u zlu nije potrebno opominjati:

tama bit će zagonetna takvo je sve što imamo
djeca će rađati djecu bit će svake osvete napretek
jer smo i nebu i paklu opet jednako podložni
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
od danas do sutra nitko se ne kreće sigurno
a htio bih duboko rasti ostati u moćnom tlu
u kome nema soka što hranjiv ne bi bio

Željko Sabol
Visovac

  

utorak, 1. studenoga 2016.

BDIJENJE

Odjednom,
u suzi umirućeg, spazih
samoga sebe.

(Napeto motrim:
diše li?)

Kada se otkine,
ova će
suza
ponijeti
i mene
na dalek
put.

Igor Zidić
Visovac
O suhe kosti, žilama ću vas ispreplesti, mesom obložiti, kožom vas obaviti i duh svoj udahnuti u vas, i oživjet ćete! (Ezekiel 37.6)

  

NA SVE SVETE

Kad se upale svijeće
Na dan kad te moje misli traže
Miruj dušo moja
Kao da mi tvoja duša kaže........

Ja sam ti lagan vjetar
Koji ti prođe kroz zjene
Miruj miruj dušo moja
Znam da si uvijek uz mene
Kad se upale svijeće
Kad se upale na Sve Svete
Moje se misli s tvojima spletu
I svega me lijepog sa tobom sjete

Željko Krznarić 

Visovac

  

utorak, 18. listopada 2016.

U VRIJEME KADA SVIJET SE

Došla je jesen, došla i ptice su bez srca
ostale, ništa drugo ne mogu sada osim
otići dok im trešnje ne vrate ga jer bozi
bave se samo geometrijom, sjenu kocke
dvostruke pomno prate trodimenzionalno;
kod mene obratno je, jesen je došla, srce
ne napušta me, ali bez sebe ostao sam
prateći tebe kao što seljak prati oblak
strepeći cijelo vrijeme dok grožđe ne ukrca
u kola, dok pod noge ne stavi ga, težinom
tijela u mošt u ništa pretvarajuć’ ga kao
što činimo nas dvoje, čas noga a čas grozd,
u dvostruku se kocku pretvarajući, sjenu
trodimenzionalnu bacajući na plohu,
nekada besprijekorno ravnu i izglačanu,
a sada sličnu nekoj naivnoj slici svijeta
u vrijeme kada svijet se stvarao, ali vina
već bilo je da njim se korigira ta slika
zbog koje bozi rado vole uzviknut: ptica!,
nakon što bljesnu munjom nalik na turiste što
škljocaju onom svojom idiot-kamerom

Luko Paljetak 

Visovac



petak, 15. siječnja 2016.

PETAR

Strši na grdnoj gomili mrtvaca
I sabljom maše...Sunce na umoru
Krvave zrake u lice mu baca.
On klikće kao orô na timoru.

Koloman stiže: - Petre, sam si...Gledaj!
Čemu ta borba?...Sto te peče rana.
Junače vrli, prigni se i predaj,
Znakove primi hrvatskoga bana.

- Ne, sâm ja nisam. Gle, uz bok mi stoje
Ljudevit, Braslav, Mojslav, Tomislave.
Iz zemlje niču, iz pare krvave.

Sve gledaju me. Znam čega se boje.
...Posljedni vladar mora da se sruši
S krunom na glavi, s ponosom u duši!


Ne, Hrvat svaki izdajica nije.
Krvi će kaplja da ko biser sije
Na čelu mome, na hrvatskoj kruni!



Vladimir Nazor 
Krka - Spomenik kralju Petru Svačiću


utorak, 12. siječnja 2016.

DVIJE OBALE

Mi smo dvije obale,
dvije obale što se ne mogu nikada sresti.
I neka smo dvije obale
i neka naše vode između nas plove,
i neka sve između nas plovi,
i neka vječno nepoznato između nas plovi.

I sve je naše dozivanje preko vode,
i sve je naše da se ne smijemo sresti,
i da se na izvor ne možemo vratiti
gdje smo jedno bili.

Svjetlost nas zbratimljuje,
misao nas ostvaruje
i ljubav u liku oblaka javlja se
nad nama obalama.

O, mi smo tako dvije sretne obale
što se ne mogu sresti, sretni
da smo jedno na izvoru vode bili.

Šime Vučetić
Krka

ponedjeljak, 11. siječnja 2016.

RIJEKA I MORE

On je rijeka, a ja sam more.
Njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. Ja ih slušam
kako huče u tijesnom koritu
probijajuć se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.

Ja sam nestrpljivo more. On je rijeka.
Njegove lađe nisu moje lađe.
Njegove ptice nisu moje ptice.
Ali njegovim lađama ja sam sidrište
gdje je dopušteno sjesti uz vatru
i smiješiti se jednoj priči
zbog koje se gubi smionost.
Njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleći da ih otimlje oceanu.

On je prispjela rijeka. Ja sam more.
Moje obale postaju njegove obale.
Moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
Moja beskrajnost postaje njegov mir.

Vesna Parun 

Krka


ponedjeljak, 18. svibnja 2015.

DUŠA HRVATA (ANIMA CROATORUM)

Ja sam nježnost, radost,
žalost, krik i preklinjanje.

Ja sam roditeljica i hraniteljica.
Ja sam tvoja ljubav: djevojka i
zaručnica, žena i vjernica.
Ja sam ratnica, mučenica, uznica
i patnica: brojim korake po rubu
i strepim da se ne polome niti
izmedju biti i sniti.
Izmedju opstati i nestati, jer ja sam
java i san naše plovidbe što zori,
i čeka da na pladanj jesenske
gozbe padne jednom sve što se
sijalo, nad čim se bdjelo i sve
što se moglo i smjelo...

Ja sam to nagnuće. Nevidljiva
slutnja, bljesak i visina.
Tvoja misao i tvoja dubina.
Sjećanje i pjesma koju ruka
zapisuje dok me raspinju,
dok ostavljam crveni trag
ljubavi i krvi. Ja sam kruh,
što se mrvi dok domahuješ,
odmahuješ životu. Dok se
žalostiš, raduješ. Dok boluješ.
sumnjaš i samuješ.

Ja sam tvoj Ne i tvoj Da.
Tvoj Kako, Gdje i Što.
Tvoja blizina i onda kad
misliš da me nema. Ja i tad
lebdim između tebe i visina.
Tebe i mraka. Tebe i dubina.

Sve sam tvoje: tvoja davnina.
Tvoj krvotok, tok koji se
ulijeva u Rijeku Neprolaza.

Ja sam tvoje jastvo. Ja sam
ljudskost, bratstvo i tvoje
hrvatstvo: korablja tvojih
kraljeva i vila tvoga mora.

Ja sam neuništivi dio tebe
satkan od niti koje povezuju:
vezuju i obvezuju. Tvoja
silina i tvoja milina. Tvoj
mir i nemir. San i nesanica.
Sapetost i propetost.

Ja sam tvoja zemlja, tvoje
rijeke, tvoje nizine, tvoje
more i tvoje gore:
šum, žubor, huk i jauk.

Ja sam tvoj Kaj, Ča i Što.
Tvoj jezik, tvoje tijelo,
duh, grob i spomenik.

Ja sam Jedina
Koju se ne zaboravlja:
amanet, oporuka, znamen
i Amen.

Ivan Tolj

Gospa od Puta