ODA MRTVIMA

Sada nije čas da se zaustavi vrijeme
sada nije čas da se sahrane mrtvi
koji borave u tijelu,
u kamenu što nas razdvaja
u prisutnosti mora,
u središtu vatre,
u plamenu koji gorimo,
u voću hladnom koje cvjeta,
koje se čini da cvjeta
u čaši
punoj drugoga svijetla.

Sada nije čas da se zaustavi vrijeme,
jer nitko nema takav san kao mrtvi
i nitko takvu želju za pustolovinom,
ni sposobnost da se uznemiri,
da bude drugačiji
da bude plašljiv i da plače
svojim najljepšim
plačem.
Nitko nema toliko snage
da bude miran
i druge želje
da se umara,
da govori ili da šuti,
da se sjeti ili da zaboravi,
da izabere od stotinu misli
onu koja ga ne privlači.

Sada nije čas da se sahrane mrtvi,
jer oni mijenjaju svoje oko
u zrcalu od voska
i svoje tijelo u igračke zemlje
i svoj sluh miran i prazan,
ali ne mijenjaju lice
u plamen koji ih čuva.
Vezani ovom tišinom,
nagovoreni da budu mirni,
mrtvi su skriveni od pretjerane ljubavi neba.

Zvonimir Golob
 

Kaštel Sućurac

Kaštel Sućurac - Spomen ploča žrtvama Savezničkog bombardiranja 05.12.1943. u 15.05

PJESMA ZA SVU DJECU SVIJETA

Ima jedna pjesma
Jednako lijepa na svim jezicima svijeta,
Ona još nije napisana,
Ona još nije ispjevana,
Ali ona postoji.

Ona se ne pjeva na jedan glas,
Ona se ne pjeva u oktetu,
Ona se ne pjeva u običnom zboru.
To je pjesma za milijardski dječji zbor.

Ima takva pjesma.
Ona još nije sastavljena,
Samo pojedine njene riječi
Ponavljaju djeca u igri i u srcu
U svim zemljama svijeta.

Te riječi treba sjediniti
Kao što se sjedinjuju ruke
Koje se prijateljski rukuju.

Ritam te pjesme već postoji.
On se može čuti
Kad od radosti udaraju dječja srca.

Melodiju te pjesme znaju djeca svih boja.
Od te melodije utišavaju se topovi,
Od te melodije zastaje prst na orozu mitraljeza,
Od te melodije otkazuju motori bombardera.

Tu melodiju već pjevuše djeca,
Iako još ne znaju njene riječi.
Ali djeca će ih pronaći.
Oni će ih svakako pronaći,
I sastaviti pjesmu
Za svu djecu svijeta.

Grigor Vitez

Kaštel Sućurac - Skulptura  //Djeca su najveće blago?

KAKO DOĆI BLIŽE SUNCU

Zatvorite lijevo oko!
Zatvorite desno oko!
Svatko neka zamisli da je ptica,
da je, na primjer, soko.
sad raširite ruke
i njima mašite!
Hajde, idemo! Što se plašite?
Mašite brže!
Još brže!
Još brže!
Još brže!
Još brže!
Još brže!
Vidite kako vas ruke
u zraku drže.
Vi idete pješke preko neba.
Još zamah-dva
do sunca vam treba.
Mašite još!
Još brže!
Još brže!
Dobro, prestanite mahati,
možete sjahati!
Ima li netko tko misli
da bliže suncu bio nije?
A zbog čega ti je onda toplije nego
prije?!

Zvonimir Balog

Kaštel Stari - Kaštel Novi- Statua konjanika Glasnika Slobode, djelo Marina Studina

PRELIJEPA NAŠA

Od makova zrna
do gavrana crna,
od zrna prosa
do crnoga kosa!

Od sivoga vrapca
i zelenog žapca
do konja što kasa
i svih vrsta pasa!

Od žutike i ljutike,
pelargonija i begonija,
tratinčica i ivančica,
od cvijeća do drveća!

Od najmanjeg vrutka
i potočnog oblutka
do kamene gromade
i autostrade!

Od visokih gora
do sinjega mora,
od Vukovara i Iloka
do mora duboka!

Od Drave i Save
do Cetine plave,
od crkvice svake
do katedrale i Prevlake!

Od najmanjih šaka
do najstarijih baka,
od mornara
do slavonskih snaša
prelijepa Lijepa je Naša!

Pajo Kanižaj

Plano

I MIR I NEMIR

Preuzima me studeno vrijeme
(Noćas su, kažu, meteoriti vidljivo lutali kroz svemir)
Ionako je neizvjesno to ljudsko stanje na zemlji

I mir, i nemir

A ja se još divim ljudskim koracima
i znanom suncu
kao onda kad sam kao dječak lutao
oko smisla i postanja
Čak sam pisao i pjesme kao igračke od stanja
ne znajući da to neki sasvim ozbiljno rade
a ne samo zanesenjaci i lude.

Bilo je smijeha, grijeha i ufanja
a sada kako bude
između crnih kronika, vika, svakodnevne televizije
i sumornih novina.

A meni se hoće sasvim drugačija slika
i časnog kruha, i prava duševna vina...

Zar su ove riječi samo smeće
od starih godina

Miroslav Slavko Mađer

Kaštel Štafilić

ČUDNA JE RAZVALINA

Čudna je razvalina koja, sura,
stoji u stablima na kraju grada!
Njom ovce pasu i trče djeca,
mudruju čudaci u razgovoru sa stoljećima.

Na jednom mjestu bi teatar,
na drugom groblje, (rastu stabla).
Što se mi razvalinom krvimo
i tražimo staru dušu mira?

Je li se čini da će iz dubine ruševine
progovorit biće i naš suhi prah?
Je li staro doba izgubljena prilika?
Tražimo li glupi bit izgubljenih sreća?

Tko bi znao što se s nama može zbiti!
I tko bi skupio sve mrvice naše ludosti!
Dobro je osjetiti let aviona
preko razvalina, u modrini obzora.

I ono sunce na razvalini, u misli
da su tu zbilja ljudi bili živi,
a sad ih nema, i nema, a sunce je čisto
i čiste su stvari, čak bez osmijeha ispred nas.

Šime Vučetić

Kaštel Stari