BOJIM SE PUSTINJE

Bojim se pustinje,
koja se pokazuje i nestaje
pred nama. I izranja i uranja. I nestaje
pred nama, koja urliče.
Bojim se naših ruku, koje vape, koje se slamaju,
koje plaču i nestaju u nama. Bojim se
našega zalaska za čvorove godina, za rubove
mira. Bojim se, jako se bojim
žute zmije ludila, koja bi mogla
opasati zemlju i stezati je
svojim snažnim mišićima. Bojim se
da ostane drveće boso, da zaplače
planina, da svijet zaboravi
trave, da djeca zapamte
vukove. Bojim se gusjenice zime
koja se grči i mota u sebi
proljeće. Bojim se da ožive
noževi i da zaplešu stupovi
krvi, jer ću poludjeti nevino
(i moja će mrtva
braća plakati za mnom).
Bojim se tuđih
nepoznatih riječi, koje bi značile
zloću. Bojim se da umore zanesene
ruke djevojke, da udave svijetlu
boju rađanja i da
izdaju mir. Bojim se, da zauzdaju djevičanstvo
Zemlje i da zavijaju za njom:
"Bludnice".

Josip Pupačić

Kaštel Gomilica

MALA BALADA

"Kiša je bila - samo izgovor. To je
očigledno i onima koji ne vide."

Kiša padala tog dana,
kao da pada iz kabla;
pljuskao prozore vjetar,
bestragom tramvaji bježali.
Samcat, i čovjek trčao,
a nije se mogao prestići;
al kišu je zanjihao.
Vitka, pa ona popustila,
i nebo palo na pločnik -
i  t a k o  ga poklopilo!
Iz prsiju mu poteče potok -
vodu je zamutio.
Istrčaše najednom djeca,
otvoriše se prozori:
čovjek je prestigao sebe
i (u oblacima) nestao...

Josip Pupačić

Zagreb

SVIJETE BIJELI SVIJETE

Svijete, bijeli svijete
Boli blaga u srcima
u nadi
                  mirna strepinjo

Bijeli svijete,
(U prostoru srca
I srca u predjelima duša)
Obilježeni
                 imenima ljudi i naroda

Boli osmišljena strepnjom
Dušo potresena
Bijeli svijete,

Vladam svojim mirom -
Smislom
                   u ovim tišinama

Josip Pupačić

Split - Aerodrom

  

SIZIF NA IZMAKU

Ja, Sizif tvrdoglavi, hoću da stvorim svoj mit
Hoću da pakostim
Tim tim
I ne ostavljam ga da leži
Već valjam svoj kamen uz brdo uzbrdo uz brdo
Već valjam svoj kamen godine teške godine
A kamen
Zna se kakav je kamen
Nizbrdo niz brdo nizbrdo
Ja, Sizif umorni, uporno stvaram svoj mit
Ma brdo je sve više
udaljuju se bozi
Pa pljujem
Ah u žuljave dlane
Pa svlačim sa sebe otrombljenu kožu
Pa p'
I valjam svoj kamen
Uz brdo uzbrdo uz brdo

A kamen
Zna se kakav je kamen
Ja, Sizif iznemogli, uporno stvaram svoj mit
Ma brdo je sve više sve više
Još više

Ja, Sizif na izmaku, uporno stvaram svoj mit
Pa pljujem p' u krvave dlane
Pa svlačim sa sebe otrombljenu kožu
Pa derem sa sebe osušeno tkivo
I valjam svoj kamen
Još malojoš malo još malo
Još

Hahaha!
Tako me zabavlja misao
I pokoljenje će pričati
O čemu nego o djelu

Josip Pupačić 

Makarska

SIZIF

Ja Sizif neznani, hoću da stvorim svoj mit
Hoću da stvorim kao i svi koji hoće u ovom
                                                             vremenu mita
Na ovoj mitskoj zemlji
U ovom mitskom
I tako dalje
Kao i svi koji hoće što hoće da ljube
Da piju ili psuju po krčmama
Ili da trpe, da slušaju
Što drugo nego glazbu
Onu dirljivu glazbu sviranu godinama
Ja, Sizif neznatni, hoću da stvorim svoj mit
kao ovaj puk što hoće
Bilo što, samo što hoće
Puk odvajkada pokoran i u ljubavi oran
Sam nikao iz zemlje

A ne zna zbog čega
Narod što jest i nije
Tko je vidio kako se ljubi taj zna što može da
                                                                    znači
Što znače njegove neizgovorene riječi
Ili riječi izgovorene kradom
Ili njegovi koraci po kaljužama
Kao i ja što znam kad rastvaram šake

I gledam
Kad gledam prsti mi drhte i hoće
Ja, Sizif uporni, hoću da stvorim svoj mit
Kao trava što hoće da izraste
Makar da umrem
Da izgorim kao agava pošto procvjeta
Da se pokliznem podno vrha kada na njega
                                                             pljucnem
Da kao magare lipsam
Ja, Sizif strpljivi, hoću da stvorim svoj mit
Da zablistam kao i Sizif u vlastitome činu

Da pripadam kao i Sizif nedovršenom djelu
Još ustrajnije i luđe
Ali zar ludost nije i jedina slava
Zar uzaludnost nije majka jedine moguće vjere
Misao bez koje se ne da da živi
Još luđe kažem



Jer sam izabrah svoj poso
I u tom je različit smiso našeg jednakog čina
Još luđe kažem
Jer Sizifa osudiše bozi
kad kažem bozi
Tu više nema uzdanja
Tu više nema nade ako me predviđanje ne vara
Ja, Sizif besmrtni, hoću da stvorim svoj mit

Josip Pupačić

Makarska

POVRATAK U DJETINJSTVO

U ono more duboko
pobjeć ću iz svog mraka,
i smjelo sići u njeg
sa štapom čarobnjaka.

U zvjezdan zeleni zdenac,
što pun je neba i ptica,
da nađem nemirnog sebe
u hrpi lutalica.

Brzo, i s malo pažnje,
posadit ću jablan u oko,
i slušat ću kako se smije
vjetar u granju, visoko.

Josip Pupačić

Split - Bačvice

MOJ GROB

Moj grob će biti sunčan, tih
  i krcat bogatoga sjaja,
beskrajan prostor gdje oluje mru
 nad stijenjem zavičaja.

   Na njemu neće gorjeti svijeća
  niti će naricat žene.
     Ja živ ću ostat da smijehom sna
   raspršim uspomene.

   Uskrsnut neću, i čemu to
  živjet ću ljepše neg prije,
     a ono sto ljudi smrću su zvali
   za mene smrt i nije.

To će tek biti slobodan život
  od patnji i veriga svijeta,
   taj prostor gdje mi polože tijelo
 bit će samo vinjeta.

   Rasut ću sebe u srca mnoga,

i živjet u bezbroj života,

jer od sadašnjeg mračnog mene

    ostat će samo ljepota.

   

"Ništa nije tako veliko i ljudsko kao tuga spojena s ljubavlju.
I ništa tako sveto kao život."

Josip Pupačić

Krka, Visovac

   

CETINA

(Zapisano na kamenu)

Nije to nikakvo čudo,
ali, pogledajte je:
potopljeno selo
i ljepše klisure
od bilo kojeg grada.
Brza je
i mirna je.
Pogledajte je,
kad se suton okupa:
tri ovce na otoku
i jedno magare.
I sve je potopljeno.
Samo jedan jablan
gleda svoj stas
u vodi...
Nije to zato
što Cetinu volim;
ali, ovakvog grada
još nisam vidio.
Bože moj, - Cetina!

Josip Pupačić

Cetina

DALEKO MOJA

Sve što bih ti mogao reći il dati
u ovoj maloj vrtnji koja je netom počela
bila bi samo tiha jeza, tiha vedrina

Sve iz bolova, iz bujnih perivoja
u ovom času što ga se plašim
Al to ne mogu glasom, šapatom, pjesmom

Negdje u treperenju krvi, zglavcima, dahu
nosit ću te prema tuđini
ko mornar more

A ti, i tako sama
ostat ćeš daleko moja
daleko moja
bez mene, bez nas, bez svega


Josip Pupačić

Cetina

VODO, DUBOKI ZDENČE

Vodo, duboki zdenče, ženo, urno ljubavi
nadnijet nad svoje lice
u tvoje utisnuto
nad tajnu svjetlost nagnut, nad zvijezde potonule

u tamnom sjaju bezdana tvoj lik očekujem

Nadnijet nad svoje lice
u tvoje utisnuto strašnom voljom sudbine
iz duše vapijuće
u crnom bedemu straha, u ponornoj tišini
dozivam tvoje ime

tražim neznano biće

Nad tajnu svjetlost nagnut, nad zvijezde potonule
modrinom nestvarnih zjena na drugu stranu tebe -
u vječnost pogled bacam
da tvoju dušu takne

nek odjekne, procvjeta od kobna dodira

U tamnom sjaju bezdana tvoj lik očekujem
tvoj lik od nestalna svjetla, od nedostupne vatre
Hoću taj lik
Tvoj zov u svojoj krvi čujem

u crnoj sobi bez vrata u srce zakovanoj


Josip Pupačić

Cetina

MOLITVA LJUBAVI

Kad me ispuniš

postajem svijetao iznutra

i, svijetleći, obasjavam prostor

u koji te unosim

Kad te nestane

odjednom potamnim

Tvoje useljavanje i iseljavanje

preobražava me

kao što mijene preobražavaju godine

Ako sam godina koja po tebi ima svoja doba

daj

u trenutku moga djela

ostani prisutna u meni

Tek tako bih

nestvaran za život

sjao

iz krute skamenjene prošlosti

u nedodirnute zrakama tvoje nježnosti

tamne ponore duša

Josip Pupačić

Split

ZALJUBLJEN U LJUBAV

Volio sam je
kao travu
i kao jasenje,
ko trstiku i kanarinca,
ko uspavanku
i majčino buđenje.
Zaljubio sam se u nju,
u malu djevojku,
u njezine prste nemoćne
u struk kostelje moje
zelene.

Volio sam je,
vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.

Nju, u čijim se kosama
migoljila magla,
nju, čiji je vrat
skladni snop žita,
čiji je hod
šetnja paprati.

Nazivao sam je
vidrom i lasicom,
rijekom i pašnjakom,
srnom
i janjetom.

Jer se svlačila kao zora,
jer se podavala kao svijeća
i otimala
kao živica.

Volio sam je kao ženu,
ko dijete,
ko brata,
volio sam je kao mir
i kao povratak;
nju, vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.


Josip Pupačić

Cetina

KIŠE PJEVAJU NA JABLANIMA

Kiše pjevaju na jablanima.
Sanjam:
propada nebo.

U lišću piruju zvuci,
neukroćeni uznici.

Zvona su svijetla pala u vodu.

I cvile oči dubine.
I tutnje bubnjevi s neba.

Kiše pjevaju na jablanima.
Sanjam:
propada nebo.

Josip Pupačić

Solin

TRI MOJA BRATA

Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile moju sliku.
Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.

Josip Pupačić

Solin

MORE

I gledam more gdje se k meni penje
i slušam more d o b r o j u t r o  veli
i ono sluša mene i ja mu šapćem
o d o b r o j u t r o  more kažem tiho
pa opet tiše ponovim mu pozdrav
a more sluša pa se smije
pa šuti pa se smije pa se penje
i gledam more i gledam more zlato
i gledam more gdje se k meni penje
i d o b r o j u t r o  kažem m o r e  z l a t o
i d o b r o j u t r o  m o r e  more kaže
i zagrli me more oko vrata
i more i ja i ja s morem zlatom
sjedimo skupa na žalu vrh brijega
i smijemo se i smijemo se moru

Josip Pupačić

Makarska

MOJ BOG

Našao sam ga i On je našao mene
 onaj Bog koji me voli
 Našli smo se tražeći jedan drugog
 i našao sam ga u sebi
 jer živi u meni i za me
 i ja se u njemu radujem
 Od iskona bili smo skupa
 i do konca bit će mi pratilac
 moj Bog.

Josip Pupačić

Vepric - Makarska