BEZIMENA PJESMA

Ne govorim ti baš u zadnje vrijeme
da te volim
i ne gasim ti svijetlo u očima prije spavanja
ne govorim ti nešto nježno
i ne grlim ti dušu
ali... ovo
ti moram reći:
previše je gorkog i ljudi su grubi
pa, ako i ne govorim
još uvijek te ono najljepše
u meni
voli i ljubi...


Željko Krznarić

Split

RANA

Izgovori, reče on,
riječi o kojima šutiš.
Izgorjet će u tebi,
ući u tvoje meso,
putovat će, proklinjući,
u tvojoj zatvorenoj krvi,
odvest će te daleko
od tebe same.

Šuti reče ona,
riječi koje izgovoriš
stoje između nas
kao kamenje
na kome okovani leže naši snovi.
Kažeš li: idem,
već si zatvorio vrata,
već si daleko,
ne čujem korake
na stepeništu,
ne znam jesi li
udario šakom
o vrata lifta.

Riječi koje zastanu
na pragu usana
padaju na dno
kao nijeme životnje
na dno
svoga kaveza.
Govoriti ili šutjeti
znači izabrati
izemđu dvije samoće
onu u kojoj već bdijemo
zagrljeni.

Zvonimir Golob

Bol na Braču

PRIBLIŽAVANJE OLUJE

Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš
Nisam, zaboga, životinja, ali evo kiše
Kako je naglo zahladnjelo
Daleko smo od grada

U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi
darovala
Mi smo sada jedno i čemu govoriti
Žuti oblaci obično donesu tuču
Sve je već nijemo, zrikavci i žito

Ako ti želiš, možemo i ostati
Bojim se za tebe, za mene je svejedno
Gromovi su opasni u poljima
A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami)

Mnogi će ratari večeras kukati nad zrnjem prosutim
iz klasja
Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o
mijenama
Ne plači, Vera, to su samo živci
I oni slute oluju

Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji
Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes
Zakopčaj haljinu, gle i cvijeće se zatvara
Ne bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi

Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati
sveto
Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati

Slavko Mihalić 

Bol na Braču

ZLATO

Ako je život rijeka što teče
ljubav je zlato nataloženo.
Ona ga u svom koritu njiše.
A zlato raste. I što ga dalje
u sebi nosi, sve zlatnija je.

Ja već prevalih tri nizine.
Daleko za mnom izvor šumi
a ušće ne znam gdje se krije.
A kada gledam na svoje dno
u šljunku sija zlato čisto.
I od visokog klasja ljeta
zlato je moje raskošnije.

Skradin

PRIČAJ MI, MORE

Putuje val za valom,

Obalu svoju traži,

Dok jedan hridinu ljubi,

Drugi se gasi na plaži.

Ljulja se more i priča,

Mreška, leluja i giblje,

Kolijevka njegova modra

Vječnost u sebi ziblje.

Pričaj, o pričaj mi, more,

Valom premodrih boja,

A ja ću slušati, sretan,

I biti ribica tvoja.

Mladen Pokić 

Split-Podstrana

ŠAKA

Hrvatska, ponekad mislim da ne zaslužuješ
Bolju sudbinu te da su u pravu oni tvoji sinovi
Što se uvijek ponovo odmeću od tebe
Zaboravljajući te kao što se ne voli čovjek
Sjećati svojih slabih trenutaka
Kao što se ne voli sjećati
Tvojih gnjilih plodova
Tvojih krvnika i tvojih učitelja
Tvoje besmislene krvi
Tvog tavorenja
Tvojih postelja s leševima
Tvojih leševa bez postelja
Tvoje noći bez sna
Tvog sna bez sutrašnjeg dana
Ali
Kad mislim da je majka očaja
Majka bjesomučnika
Također velika majka
Tada si i ti sama velika
U svom mraku
U svojoj noći
I ja kroz zube
Ponovo izušćujem tvoje ime
Hrvatska
I velika raskrvavljena šaka
Još jednom divljački udara
Na tvoja vrata

Boris Maruna 

Šibenik

ZAPIS U KAMENU

I sunce mimo mene i munje mimo mene
u krvi ruže niču, u ruži čelo gori
nisam u cvijetu bio kad rudi ni kad vene
u soku kad se budi u voću koje zori
i nigdje nisam bio i jesam od početka
u jednom plavom oku u kruni ludog cvijetka

Imena nisam dao ni zvijezdama ni rijeci
ni izmislio boli koje rođenje prate
nikada nisam znao ono što šapću žreci
kad se u crnoj šumi zlokobne ptice sjate
za izvor nisam znao ni kud mu vode teku
tek koljena su rasla da kose ih posijeku

Rasli su mimo mene okrugli suncokreti
okretalo se zviježđe po čudu svoga bića,
saznati nisam znao otkuda ševa leti
u zjenama je mrzla zelena vlat otkrića
sve se je mimo mene desilo davno prije
i oduvijek sam bio i oduvijek me nije

Nisam se htio rugat bezgrešnoj zvijezdi zore
htio sam da me gora po vuku mrkom primi
i da me nekud nosi u ponoć tiho  more
da preda mnom se rodi žena u bijeloj plimi
kad zapiše se srce znakom u tamne hridi
da progledaju žita a mudrac obnevidi

Htio sam da se desi dobrota nježnog ploda
u djevičanstvu žene u vrućem crnom hljebu
iako nisam znao kud će me odvuć voda
pao sam u vir tada kad je u ljetnom nebu
začela ptica s okom, da bude čedo lijepo,
kad sunce samo sebe gleda za časak slijepo

Sad više ništa ne znam već samo tvrdo ljubim
nije me htjela šuma a primila me ptica
ponoć mi vraća ono u zorama što gubim
pa premda nisam bio neka me pamti tmica
po čudu onog ognja po vukovima krvi
sve dok se kuća neba pod samom sobom smrvi

Luko Paljetak

Mravince