POGLED

U tvojim očima kadikad
Tajanstven jedan pogled sine.
Al' tek što sine već i mine.
Što skriva u svom čudnom sjaju
Taj odraz bogate dubine?

Da l' bol, što neće da se smiri?
Ne znam, gonetam uzaman.
Il' bljeskom tuge iz njeg viri
Nesretni, davni neki dan?

Ili je san, duboko snivan,
Nikad neostvaren al divan,
što svagda će mi ostat skrit,
A tvoga bića on je bit.

Dobriša Cesarić 

Zadar

 

BEZ OPROŠTAJA

Ne, ja se nisam oprostio s njom
kad nestade na svoju stranu.
Sam slušah svojih nada lom
U jednom zabačenom restoranu.

Kako je bilo? Nije teško reći!
U žamoru oglasila se trublja,
I vlak je krenuo obično i lijeno,
Sa svime što još ljubljah.

Da l' mišljaše da u tom gradu
Ostavlja dušu njome bonu?
Da l' iskahu me njene oči
Pogledom čežnje po peronu?

Daleko negdje juri sada vlak,
Al što to moje srce kuca jače?
Nije l' to možda nada, tajni znak,
Da neko u daljini plače?

Ah kakav plač! Uobraženje, san!
Te njene čežnje davno sve su
Već ugašene. Ti si malko pjan,
A stvari jesu - kakve jesu.

Moguće zape koji svijetli tren
Na svome letu u njezinoj duši,

Dobriša Cesarić

Knin

PJESMA O PROBUĐENIM SPOMENIMA

Propala ljubav ne nosi se na put
Kao što nosiš kovčege i svežnje.
U spomenima život samo spava;
Kad probudi se — oni budu čežnje.
Putuješ dane i putuješ noći:
Oni su tvoje društvo u samoći.
U zanosima, lutanju daleku
Oni te naglo zabole, zapeku.
Otideš dalje. Oni dublje riju
I glumljenu ti radost tiho piju.
Na dnu ti srca čuče sumnje; čuju
Micanje svake nade, pa je truju.
Tjeskobama, ljubomorom te muče,
U sutra sjenu bacajuć od juče.

Dobriša Cesarić

Odmorište Žir- Kod Macole

OGLEDALA SREĆE

Mladić i djevojka nose
U srcu mladost vedrine.
Jutrom, kad prolaze cestom,
Drže se za ruke, nježno.

Ruka je djevojke topla:
Mladić se njom poigrava.
Djevojka veselo gleda,
Smiješi se, žurno korača.

Oči su im pune radosti.
Oči su im ogledala sreće.

Dragutin Tadijanović 

Zagreb

 

DJEVOJČICA I JA

Neću da spomenem ime,
Kako se zvala -
Djevojčica s kojom sam brao
U šumi lješnjake.

Nabravši puno krilo,
Pred podne, rekoh ja:
Hodi, lezi kraj mene
U hladovinu, u grm.

A ona, zbilja, dođe... Mene je bilo stid.
Jer zašto sam se morao zacrvenjeti?
Joj, kad bi to baka doznala!

A sutradan popela se na dud pred kućom.
Htio sam gore pogledati
(baš sam ispod nje stajao),
Al sam se plašio:
Mogla bi me kako baka spaziti,
Pa šta bi onda bilo, mislim ja.

Najbolje će biti
Da grijeh svoj ispovijedim
Velečasnom gospodinu župniku.

Dragutin Tadijanović 

Zagreb

ONOJ KOJU NASLUĆUJEM

Jesmo li nas dvoje
Daleko jedno od drugog?
O, kad bih mogao znati
Ima li plavo čeznuće
Između nas dvoje?...
Ti si mala djevojčica
I imaš crne oči,
Dva plamena crna,
A ja sam možda tvoj
Skromni, dragi pjesnik,
Koji bi htio tebi da pjeva
Pjesme srca, vesele, bez rime:
A ne znam ni gdje si,
Ni kako ti je ime!

Dragutin Tadijanović 

Zagreb

ZALJUBLJENA DJEVOJČICA

Sad je vrijeme kad on prolazi
Ispod njenih prozora:
Ona već stoji skrita iza zastora
(Da je on izvana ne spazi).

Bezbrižan, dok ide pored prozora,
Ni ne sluti da za zidom udara
Zaljubljeno srce... samo za njega.

Čim on prođe, ona se brže naginje
Na prozor otvoren,
I gleda za njim gdje odlazi kroz drvored,
Dok joj iz vida ne iščezne.

Dragutin Tadijanović 

Zagreb