MARINA

Nije više živ
tko nevoljan i bez oslonca
ne čuje u sebi
propuh sa svih strana svijeta

nije više živ
koji ne pluta
u strahu od slijedećeg
naleta mora

drhti, strepi, pazi se i obrće
tražeći okom,

lebdi, nosi ga, ne zna gdje je,
guta ga ponor,

znajući samo da u sebi čuva
ispražnjen prostor kao u oku oluje,
mjesto na kom bi se mogla

možda jedne vedre noći
nekome pojaviti ti,
zvijezdo mora, stella vespertina,

zavodeći konačno na put
kojem je suvišno kormilo

Nikica Petrak

Slatina - Čiovo

POSLIJE

U pjesmama to uvijek izgleda drugačije.
Kada čitam rečenice koje drugi pišu,
sve mi se čini jasnim i laganim.
Kao list papira koji još odolijeva vatri,
koji jedva da osjeća znakove pepela
na sebi. U mojem dvorištu
pepeo je tako sveobuhvatan.
Poput varke, poput slike koja ushićuje.

Mnogi pišu o izgubljenoj ljepoti,
o nesreći koja dolazi iznenada i uvlači se
u neko tiho, napušteno srce.
Želio bih, međutim, nešto reći
o svojem dvorištu i velikoj rijeci
koja bi se trebala vidjeti s prozora.
O jasenu i dvjema lipama kojih
od neki dan više nema.

Mehanizam bajke postao mi je odjednom
sasvim nedokučiv.
Onaj pepeo koji se osipa s prozora,
ona crna čađ koja je još jučer
bila stol, krevet ili knjige,
nečiji život o kojemu se nije mnogo razmišljalo,
to mi stoji u grlu i zamagljuje vidik.
Kada zamahnem rukom,
hoću li još išta moći osjetiti?

Zvonko Maković

blizu lokacije Gornji Velebit

MLADIĆ

Ja poznam bol mladića

koji pobjednički pjev iz svoga izmučenog srca

u jutro pjeva

sa željom da sva srca s njegovim zatrepte

i da se osluškujući glave prignu

u ćutanje i slatki zaborav

Al pjev mladića nečuven od ljudi

padne natrag

u njegovu ćutljivu samoću

Ja poznam očaj blijed i bolesno zelenkast

s pogledom u prazna lica ljudi u sivomu zraku

i sa strahom ispred crnog bezdana u duši

Ja poznam ponos mrk i tvrd

sa smjelim uspravljenim korakom što gazi

i s uhom koje iznutra

glas svoga Boga sluša

Antun Branko Šimić

Zagreb

PJESNIK

On o svemu dvoji. Ali u slobodi
U koju sumnja, crkva mu je sveta,
Pa u nju gleda žarom suncokreta,
Gusarskom kad brazdom samac brod mu brodi.

On je lik u mutnoj, uzburkanoj vodi
I traži tamjan neviđenog cvijeta
Što samo u srcu raste i vječno cvjeta:
On za tobom, Dušo, lijepa i slijepa, hodi.

A kad padne, umre, bogzna gdje i kako,
On što nije nikad sebe radi plako
Ostavit će tražen cvijet u suzama.

Uzmi ovo duše, rode, bratskom rukom,
Nek ti kao zvijezda pjeva za klobukom,
Žrtvovo kad budeš našim muzama.

Antun Gustav Matoš 

Zagreb

PRODUŽENI SVIJET

Stvari su oko mene duboko sadržajne.
Cvijeće ima značenja i riječi na rubu puta.
Vode šapću u noći neiskazane tajne,
i vjetar na mahove čudne maštanije šaputa.

Oči životinja krijese se s voljom izraza.
Kamen u brdu nasumce lik i smisao prima.
Nesvijesna savjest pita se: zbilja, ima li izlaza
iz začarana kruga u pravilniku rima?

Java je, jošte jednom, preobražena snima
kao da ide u susret najdubljim jesenima,
ko da će Isukrste da sa raspela snima,
kao da priroda sprema posljednji krevet - svima.

Zemljom idu sanjari (mogli bi biti pijani)
i ti su od tihih riječi potajno razdragani,
kao da misle: evo, već se polako dani,
sad je svejedno jesmo li u prošlom vijeku, ili lani

Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu
ali, svejedno: mogli bi biti pijani.
Ko da idu na doček vrlo starom otkriću
da su već bili, da žive u drugome biću,
i da su drugi i treći, kao već ljudi pri piću.

Stara se zemlja buni što je ovako mala,
mala se zemlja u prostor nečujno dalje miče.
Stara je zemlja još jednom zavičaj ideala,
i basna zemlje u oprane skute nebesa tiče.

Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu
primaju zvukove svijeta do ruba svojih usta
i onda, besvijesno, nikom, u šaptu obrazlažu
kako je vasiona duboka i strasno vrlo gusta.

Tin Ujević 

Zagreb

 

MJESECA JANUARA

Zabliještit će mi oči jutrošnja bjelina
i opit će me ovi bistri glasi što ih odsvud čujem
O lice vjetar udari

Niz brijeg
dvanaest se djevojaka sanjka
Vjetar smijeh raznese na sve strane

Antun Gustav Matoš 

Kupres

 

IMA KOD NAS, BRATE, NOVINARA

Ima kod nas, brate, novinara
Kojim nema u Europi para.
Tako Šlegel, nekad teologom,
Zamijenivši crnu rizu s togom
Tagblattove uvodnike piše
Rigorizmom, kakvog nema više.
Engleska mu u Australiji smeta,
On zna tajne svjetskih kabineta,
Turska mu je davno već na putu,
On opasnost dugo gleda žutu,
On zna cilje raznih pretendenta
Crnijeh i bijelih kontinenta,
Kad je mutno, reć će da je vedro
Jer je mrtav pokojni don Pedro.
Ozbiljan kad piše kao Hegel,
Neozbiljan vele da je Šlegel,
Rođen da mu naslijeđene rente
Nose teške godišnje procente.
Kada nismo već milionari,
Pošteni smo, braćo, novinari,
Ni to nije posljednji artikl,
Naročito - kad je lajbartikl,
Tek - ozbiljan Toni možda nije,
Jer se često ex privata smije.

Drugi uvodničar, neki frater
Bio je ko Šlegel nekad pater
Pa i sada misu služi često,
Crnorizac nije biti presto.
Kao paž se Cherubinom kaže,
Ako njegov krsni list ne laže.
Neki ga fra Buldog krste zlobno,
Jer mu maska ima lice kobno,
Al usuprot tome neku damu
Viđaju u Talijinom hramu,
Novinarsku kartu daje kojoj
Kao dobroj gazdarici svojoj.
Cherubin bo kućicu je steko,
Hausbesitzer da je, ne bi reko
Kada ide ulicom ko buldog,
Mrki vuk narečeni fra Buldog.

Doktor Dežman sušičave liječi
I ne piše u Obzoru ni riječi,
Nekada je piso Protiv struje
Bezuspješno, zasad drugo snuje.
Kako nije postao županom,
Nosio se dugo s aeroplanom,
Pa napokon kad ga izmislio
Njegov plan već izumljen je bio.

Kako novine se danas plijene
Mogli bi zaplijeniti i mene.
Zato preć ću preko Srećka Zindla
Koj se sriče tek na rimu "ksindla",
Preć ću preko Mocnaja i Cmoka,
Brozovića, Breznića i šmoka
Radujuć se što za novinara
Državni se fiškal mnogo stara.

Antun Gustav Matoš

Podstrana- Split