nedjelja, 18. veljače 2018.

ZADNJA VEČERA

Sazvao ih je Isus redom
u skroman zabit kvart.
“Večerat ćemo”, rekao im je
“možete a la carte

izabrat jelo, prema želji,
ima ga za nas svih.”
Petar će: “Ja ću kamenice,
najviše volim njih.”

Matej će za njim: “Ja bih malo
janjetine pod sač,
s mladim krumpirom i mladim lukom.
I like it very much.”

Konobarica Magdalena
u mali notes svoj
narudžbe im je zabilježila,
u kuhinji je znoj

oblijevao sestru Martu,
marljivu kao crv,
stajalo je na stolu vino
crveno kao krv.

Andrija reče: “Ja bih ribu,
ali da nije led
vidjela!” Jakov na to srdit
prenu se: “Nije red

govorit tako, naša riba
svježa je, svaki dan
lovimo je u Galileji!
što ti je, zar si pjan?”

“I ja ću ribu”, Tadija reče,
“i malo blitve s njom.”
“Pridružujem se”, reče Šimun.
“Dajte mi”, reče Tom,

“da ipak vidim kakve su boje
škrge joj – što jest jest,
provjeri što se provjerit može,
salatu i pommes frites.”

“Ivane dragi”, reče Isus,
“a što ćeš jesti ti?”
Ivan će: “Učitelju, ja bih
isto to što i vi.”

Svi redom naručivali su
kako je htio tko,
jer im je zadnja zajednička
večera bila to.

Javi se Juda s kraja stola:
“Ne znam, dva jaja sad
na oko ja bih najradije, danas
ne muči baš me glad.”

“Zaista, zaista vam kažem,
jedan između vas
izdat će me”, tad reče Isus
spustivši malo glas.

Njegove riječi doprle su
do uha malo kom
jer je na drugom kraju stola
nastao neki lom.

Nekome tanjur pao je na pod,
zazveckao je lim.
“O, Juda”, reče Petar, “ništa
ne čusmo, stani s tim.”

“Svakome to se može dogodit”,
reče mu Juda ljut.
“Molim te, Učitelju, ponovi
to nam još jedan put.”

Ne reče Isus ništa nego
prelomi nato kruh
i vino, reče: “Ovo je tijelo
moje, i krv, i duh;

činite ovo u spomen na me”,
i komad kruha mek
Ivanu pruži: “Sve je na stolu.
Blagujte! Dobar tek!”

Jeli su kasno u noć, Petar
kamenica pun koš
pojeo je, a Juda jaja,
i palačinke još.

U uljanoj je svijeći polako
dogorijevao plam,
apostoli su pozaspalii,
Isus je bdio sam.

Luko Paljetak 

Dubrovnik - Crkva Sv Vlaha


četvrtak, 15. veljače 2018.

DRAŽA JE OD ZLATA

Draža je od zlata, lipša ner prolitje,
   po poljih kad cvata razliko jur cvitje.

Ljubav ju s nebesi i narav s zvizdami
   najlipše uresi meu svim vilami.

Ima rusi kosi jakno zlate žice,
   hladak ih uznosi uz rajsko nje lice.

Oh, crna dva vlasa, vrh oči uzvita,
   lipa t' su ukrasa, tanko t' su povita!

Oči nje jak zvizde gore u svitlosti,
   u njih su sve gizde i rajske liposti.

Rumen cvit ružice tere džilj pribili
   jur cafti na lice gizdavoj toj vili.

Eto je prilike anđela smiljena
   u koj su sve dike i sva moć ljuvena!

Tanci su nje usti rumena uresa,
   slatku rič izusti jak romon s nebesa.

A vesel smih stvori, sramom bez priroka,
   čis biser otvori, ni lipši s Istoka.

Grlo nje pribilo bistro se prozire,
   prozre se jak vrilo gdi čisto izvire.

Gizde me nje smame, lipša je ner vila
   ka je svitle prame niz grlo razvila,

ter lovi jur zviri u lugu zelenom
   striljaje ke tiri po cvitju rumenom.

Tanka je, visoka, ništor joj ne lipše;
   k zapadu s istoka pod nebom nî lipše.

Oto ju Bog stvori svršene liposti,
   život moj da gori ljuvenom kriposti,

ter želim svaki dan sunčano nje lice,
   jak jelin prižedan kad želi vodice.

Džore Držić 

Dubrovnik


srijeda, 14. veljače 2018.

AKO TI JE STALO DO CRKVE

Ako ti je stalo do Crkve,
ne raspredaj odveć o njoj.
I ne pitaj koliko je u njoj baštine vječnosti, a koliko naplavina vremena.
Ne pitaj pamti li ona, živi li doslovce, Isusov Govor na gori.
Ne pitaj je li joj većma stalo do hramova od mramora
ili do hramova Duha Svetoga, do srca ljudskog.
Ne pitaj koliko je u njoj obiteljskog duha, obiteljske skrbi.
Ne pitaj čemu počasti koje si njezini službenici međusobno iskazuju,
koje je značenje počasnih naslova kojima se oslovljavaju.
Ne pitaj je li joj je bliže ulagivati se moćnicima ovoga svijeta
ili zauzimati se za najmanje.
Ne pitaj je li dostojna iskazanog joj povjerenja, je li vjerna svomu poslanju.
Na pitaj je li zauzeta djeliteljica milosti ili se zapleće o ispraznosti.
Na pitaj ide li ususret svijetu kojemu je upućena.

Ako ti je stalo do Crkve,
budi ti Crkva koja ide ususret.
I ne odustaj od Crkve svoje, ne dijeli se od nje.

Budi ti onaj po kojem će Evanđelje prolaziti svijetom.
Budi ti čovjek obiteljskog mentaliteta.
Budi ti svima poslužitelj.
Budi ti onaj koji će odražavati Božju prisutnost, Božju malenost.
Budi ti kruh koji se lomi i razdaje.
Budi ti žarke i postojane vjere.
Budi ti blaga i ponizna srca.

Ti, ti učini sve što je do tebe,
da Isus, kad ponovo dođe,
nađe vjere, nađe srce ljudsko, srce bratsko,
na zemlji.
U Crkvi.

Stjepan Lice 

Dubrovnik


utorak, 13. veljače 2018.

NI JEDAN JAVNI TRG

Imenom mog oca nikad se neće zvati
ni jedan javni trg, ja to znam, on je samo
parkete postavljao, u sobe, kuće, vile,
i sale, ondje gdje bi pozvali ga, a zbilja
svugdje su pozivali baš njega da on to
učini jer je bio odličan majstor; neće,
ja to znam, nikad nitko imenom moga oca
ni jedan javni trg nazvati, ali kad bi
spojili sve te sobe i hodnike i sale
koje parketima je obložio, taj trg
bio bi veći nego Crveni trg i Trg
nebeskog mira skupa, i Žrtava fašizma
i Stradun, ipak nitko ni jedan javni trg
nikada neće nazvat imenom moga oca,
a ja sam njegov sin

Luko Paljetak

Dubrovnik - Stradun



ponedjeljak, 12. veljače 2018.

HVALA NEPRIJATELJU

Katkad neizmjerno zaželim da se pomirim s neprijateljem,
samo da mu zahvalim za dar bola kojim me je ranio.
Sve dotle sam se opajala slatkom varkom
da je sve dobro što imam i što mi još valja steći.

Al dođe on.
Podlo me ismije. Prevrta i porazbaca sve moje blago,
ne znajući ni sam koliko mi ga je otkrio,
te sam sabrala i s još većom ljubavi pohranila
ono što je najdragocjenije.

O, hvala ti, neprijatelju,
za taj dar bola.
Bez tebe nikad ne bih znala kolika je vrijednost onoga što imam
i što mi još valja steći.

Sida Košutić 

Dubrovnik - Minčeta

nedjelja, 11. veljače 2018.

MOJA PREOBRAŽENJA

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem

O Bože daj me umorna od mijena
preobrazi u Tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika

Antun Branko Šimić

Vepric - Makarska

  

subota, 10. veljače 2018.

MI

Tko bi od nas mogo ispjevati pjesmu našeg života
i tko bi mogo naći riječi u koje bi taj život stao?

Od djetinjstva već mi trgasmo veze
s roditeljima, s rodom, s domovinom, s Bogom
i ostadosmo posve sami

Najsamiji od svega što živi na zemlji

Antun Branko Šimić

Dubrovnik