STARI GREBI

Stari grebi su kruto tajnovita mista
i zato ih raskopaju i pronoštikaju
kako je nikad bilo i ča se itilo
i ča se činilo i ča je čovik dilo
i izdilo
pri neg ga je vrime izilo


Jure Franičević Pločar

Solin - Salona - Manastirine

VJEROJATNO NEGDJE U HRVATSKOJ

Vjerojatno negdje u Hrvatskoj, na otocima,
prebiva drevna baba, koja još uvijek čeka
da se netko vrati iz rudnika preko mora,
jer su kukci pojeli vinograd i jer je to
naša povijest. Toliko je čekala,
da ni ona više nije doma, tkala ne tkala.
Povijest voli ljeporječivost.

Nikica Petrak

Korčula

  

PJESMA UMORNA ČOVJEKA

Težak sam kao zemlja, isušen kao pepeo.
Želio bih još trenutak slušati meku kišu, tihu i obazrivu.
Ali ne plači, ljubavi moja. Oprosti! Kriv sam.
Zaboravio sam i godišnjicu i ruže.
Zamrači, ipak molim te, i ne daj da se naslonim na tišinu.
Danijela, molim te. Danijela, vjeruj mi. Dabome, lijepa si.
Uvijek si lijepa, ljepotice moja, ti vječno mlada grlice.
Čemu suze? Rekao sam ti da nije ništa. Samo sam jako
                                                                             umoran.
Točno, perivoj, vodoskok, u njemu, kažeš zvijezde
modre i tople od naše sreće. Jasno, tko poriče zvijezde?!
Tko poriče vode?! I grane zanjihane.
Ta valjda je bilo i nešto lahora. Tko poriče tu klupu?!
Bila je zaista jedna klupa u sjeni i radosni grad.
Bila je barka i zvučno more.
Da, govorio sam ti da su ti oči dva mala bistra mora.
I plakao sam od ljubavi. Ta tko poriče plač, tko poriče
                                                                            more?!
Tko može poreći da su nas polijevale kiše
i da su nas ovijale trave i lišće, pokrivali snjezi
da sam ti govorio lijepe riječi, svijetla moja dušo!
Mogu ti reći: Srce moje! Samo zamrači sobu, molim te
i zamoli prolaznike i gvožđa da me ne bude.
Nešto suviše sja ovo nagnuto nebo
i nešto suviše dršće u dubinama.
Svima reci da sam umoran, samo umoran, jako umoran
kao stara maslina, kao prag tamnice, kao stup vješala
i ne plači, Danijela, molim te.
Spusti zastore i budi moja dobra duša u mraku.



Jure Franičević Pločar

Kaštel Gomilica  

DANIJELA

Danijela je umrla jedne obične noći.
Danijela je živjela obične duge dane
i nikada nije dospjela da se zagleda
u zrcalo vode.
Na samrti je zaželjela malo ogledalo
i dugo je promatrala svoje umorno lice.
Zatim je odložila ogledalo kao da odlaže život
i tiho je rekla bez srdžbe i žalosti:
To sam dakle, ja, Danijela!
Ali nitko nije potvrdio njezine riječi.
A ona nije bila dospjela da svoj lik upamti.
Smrt nije dopustila da se još jednom pogleda.
I tako nitko ne zna kakva je bila Danijela.
Zaista, kakva je bila Danijela?

Jure Franičević Pločar

Prugovo - Crkva Sv Ante

SAMO STABLA STOJE

Hodamo
hodaju
hodam
gore
dolje
lijevo
desno
naprijed
natrag
sa svijećom
bez svijeće
s riječi
bez riječi
između stabala
između grobova
Samo stabla stoje
(Vjetar dodnosi odnekud
miris pečenih kestena)

Ivan Golub

Mirlović Zagora

STARI SELJAK NE BOJI SE GOVORITI

Stari seljak ne boji se govoriti,
ali mu riječ teško pada preko usana
Strah ga je, one premalo, one previše.

On zna kako se kolje janje, a ovca striže,
što god poslije bilo s tim nakitom.
Boji se opsjene, strah ga je čarolije
od koje poslije ne ostaje ništa.

Stroga i suha, kamen oko vrata,
riječ-zalog, časna riječ, riječ-nož.
Perje i pjena, vuna i paučina
nisu njegov kruh.

Pod noć, on kadšto šutke
razgovara sa svojim mrtvima.
Odasvud mu naviru riječi, ali on ih više ne izgovara.
Dok traju, svaka je nova: put u nepoznato.
Odjednom, on se osjeća vrlo svečano.

Nikica Petrak

Petrovo polje

KADA BIH SAMO MOGAO REĆI

Kada bih samo mogao reći koliko sam radostan.
Imam tu sreću da me sad svaki dan obuzima
tajna dubina za koju nisam znao, i ta pjeva.
Kao da otkupljujem
i sjene i sebe. A zbilo se u hipu,
kada sam odjednom shvatio da ne mogu
spasiti više ništa, ali da se moram
ponašati tako, kao da o mom ponašanju
ovisi sitni spas svake sitnice na svijetu. Tu i tamo,
noću, u zoru, dižu se moje ruke same od sebe,
sav sam ushit, možda molitva, pojma nemam
što se to zbiva. Dobio sam dar,
i za sve žive sjene stojim ganut i zahvalan.

Nikica Petrak

Visovac