BOLJE NE PJEVATI

Bolje ne misliti
Pjesmom ionako nećemo zapaliti svijet.
Ona je tiha iskra:
Planut će uz  nadgrobni kamen
Kamen će gorijeti
kad srce bude pepeo,
smeće iz cvijeća bude.

Uzalud trčanje po krovovima,
paljenje kresova na gori
I plaha želja
da i jazbini
            makar odsjaj bude
Danas je kao jučer:
hrpa pijeska,
staza pepela -
sa snom na straži,
s pogledom
koji kljuju ruže.

Bolje ne pjevati:
pjesma obremenjuje,
I nju će iskapati lešinari:
zato je od krvi...

teška je i kad se
od zvjezdanih uspona mrvi -

Najzad - smrt pjesnika.

Stanislava Adamić

Šibenik

NEDJELJA

Nedjelja na tolike nalik
Zurenje u oblak,
ćaskanje uz  nadu.
Napor da se zaboravi jučer -
Da je sutra
iznova sve
kao prekjučer.

Susreti
blagdanski
manje napeti.
Priželjkivanje priče.
U licu namjernika
jedna boja djetinjstva,
strah
da se ne raspline.

Osjećanje da su stvari žive:
da se upravo sada rasanjuju -
i treba im pogled,
dodir topliji od jučer
da se ne dosađuju.

Umor nekako blaži
ozvučen postojanjem
neke iskupiteljske daljine.
Blago sklapanje vjeđa
Obmana da nema laži
barem danas.

Stanislava Adamić

Šibenik

BALADA O LIJEPOJ DAMI I O GOSPODINU S VISOKIM CILINDROM

Jedna je lijepa dama izišla usred noći
vani iz svoje kuće i morala je proći

kroz groblje, jer je tuda vodio put, baš tako
i srce joj je stalo kucati vrlo jako.

Na groblju sve je bilo tiho i samo rosa
na cvijeću blistala je, njoj dizala se kosa.

Ponoć je stala muklo udarat u taj mah,
dama je stisla zube i bilo ju je strah.

Tad vidjela je jednog gospodina u mraku
u visokom cilindru crnom i crnom fraku,

prišla mu je i rekla:"Ah, obraćam se vama
da pravite mi društvo, gospodine, jer sama

bojim se ići!" "Rado", reče gospodin tada,
"pravit ću društvo vama, gospođo lijepa mlada."

Nakloni joj se šešir dižući u tom trenu,
zatim joj ruku pruži i s njom kroz groblje krenu:

"Ja potpuno vas shvaćam", reče u licu siv,
"i ja sam bojao se kada sam bio živ."

Luko Paljetak

Šibenik

NEMOGUĆA RUŽA

Nemam od čega kuću sagraditi kraj tvoje
kuće, a i da imam, gradit mi ne bi dali
taj krov, tu nemoguću ružu nad kojoj laste
zaoblile bi nebo i u njemu bi svoje
priproste anapeste pjevale, zato mali
i neprimjetni zanat ja vježbam u te tmaste

večernje sate, sjetno umijeće, da ti bliže
budem, jer noć je bliska svemu što na nju liči
i plavu boju krvi potiče kao vješti
političar, ja skupljam kamenje koje stiže
iz ugaslog vulkana što opet sav se bliješti
i radi kao mudar trudbenik dok puk kriči,

temelje jedne male sobe ja stavljam drsko
kraj onog savršenog zdanja, u kojem stojiš
nalik na stol, i skupljam (i to mi nije mrsko)
sve što mi u tom poslu ne pomaže a ima
sličnosti sa mnom, sve to slažem u temelj kuće
koja će kao korov niknuti, kao pruće

isklijat oko tebe; ti toga se ne bojiš
i zato spavam mirno i šapućem u snima:
zvjezdice sitne, ciao! 

Luko Paljetak 

Šibenik

PJESMA HRVATA

Prosto zrakom ptica leti,
Prosto gorom zvijer prolazi,
A ja da se lanci speti
Dam tuđincu, da me gazi?
     Tko ne voli mrijet prije,
     U tom naša krv ne bije!
Znam, da moji pradjedovi
Cijelim svijetom gospođahu;
A ja jezik da njihovi
U ropskome tajim strahu?
     Tko ne voli mrijet prije,
     U tom naša krv ne bije!
Sam ću ubit svog jedinca,
Nož u srce rinut žene,
Neg da vidim od tuđinca
Pravice mi porušene.
     Tko to izvest gotov nije,
     U tom naša krv ne bije!
Sam ću palit krov nad glavom,
Pripravit si grob gorući,
Neg da tuđin mojim pravom
U mojoj se bani kući.
     Tko to izvest gotov nije,
     U tom naša krv ne bije!

Dimitrija Demeter

Šibenik - Tvrđava Sv Mihovil


  

PONEKAD MI JE POTREBNO DA PADNEM

Ponekad mi je potrebno da padnem
kako bih se mogao ponovno dići,
otresti prašinu sa odijela,
ispraviti krvave dlanove i koljena,
pogledati unaokolo
pejzaž pozlaćenih rubova
i krenuti iz početka.

Ponekad mi je potrebno
kako se već kaže:
da se srozam
kako bih se ponovno mogao uzdizati
u nedjeljno prijepodne
obrijati se, vezati kravatu,
sprati krivicu
i odvesti zagonetnu djevojčicu
na kolače.

Ponekad mi je potrebno
da se napijem
kako bih se mogao trijezniti,
mučno i predugo
sastavljati se od kamenih kocaka,
popiti kavu u dubokoj šutnji
i stajati na vratima
izložen visokom valu.

Kažem: ponekad
i to bi bilo dobro,
ali to je već tako često
da ja samo posrćem
od predaha do predaha.


Arsen Dedić

Šibenik

POSLJEDNJI LET

Koliko nam je potrebno u životu letova
Da se vrtimo između zvijezda
Da obiđemo nekoliko svijetova
I da nam se ništa ne svidi
Stotine tisuća milja sam imao u nogama
Dok srce nisam podesio
Dok mu nisam dao mogućnost
Da bolje vidi
I na tvoju planetu gotovo pijan
Od magle i nestvarnih snova
Jedno jutro zakoračio
A oko tebe proljeća
Sve moje želje koje su otplovile
Za koje sam mislio da su već negdje
Tužno umrle od tvog nepostojanja
A onda su ti oči
Povijest ponovile
Stavila si boje onih istih nevena
Na uzglavlje u žaru mog dolaska
Najljepšu haljinu bijelu navukla
A meni je u glavi kao tisuće bubnjeva
Sad već odrasla ljubav tukla
Podigla su ruke
I sve moje želje stavila na mjesto
Razmjestila ih fino po cijelom tijelu
A pod tvoju haljinu bijelu
Mogao bi sav moj život stati
I rodio se jedan
Rodio se poseban svijet
I na tvome sam ramenu odahnuo
Završavajući svoj posljednji let


Željko Krznarić

Split - Aerodrom