ARKADE

Spustio je glavu, uzbudio uši sjeverom i šumom.
Prišao grobu, zagrebao šapom
kao da kuca na vrata.
Cvililo je u njemu štene, jer se sjetio mladih dana,
a modra se tmina slivala niz njegovu snuždenu dlaku.
Tulio je dok se oblak spuštao s planine
i zalijevao travu u mraku.
Iz daljine se odazvao u tužnom zovu
duboki pseći glas, pa drugi i treći.
Sablasno su pjevali u vlažnom zraku
i bunili snenu noć.
Ljudi su uznemireni lučima budili prozore.
Tada nečujni glas u psećem jeziku reče nešto svima.
Zaledio se govor psima,
a kiša je prala putove i ceste,
kapala svjetlost niz krovove.

S groba gospodara vraćao se pas,
umiven od zore.

Višnja Stahuljak

Makarska

OVOG ILI DRUGOG VIJEKA

Mogao bi biti New York
Pariz
Bilo koje mjesto Svijeta.
isti lanac ljudi
Nešto u karici bljesne, napukne prsne:
jedno lice već viđeno
jedan pokret
odnekud zaustavljen u sjećanju.

Što se dulje ide
(kao od Prapostanka)
huči
savija se
oko tijela steže.
Nešto u duši ruši
Gradi nebodere
(neba dere).

Mogao bi biti Madrid
Rim, Kopenhagen
ne Split -
što kao slučajno
raketu tornja izbacuje.

Jedna grimasa pračovjeka
Tutanj jednog drugog
(nadolazećeg) vijeka.

Stanislava Adamić

Split

POSTOJI LI VIŠE

Da sam što nisam
iskupila bih svijet
svetačkom pustolovinom
(ne stihom)
Izmislila bih glazbala
za sve pjesme -
i koje ne postoje.
Izmislila bih jezik
Jedan za sve
Jednu dobrotu
jedan vid čovjekoljublja
bez razlike u mjeri. -
Istražila bih tajnu
ljekovita bilja
Pronašla bih oružje
za poraz svih oružja
Proglasila bih: Prorok je iznad pjesnika
Ako istina osobađa
geslom "Nema smrti"
nametnula bih se slabima.
Velike privoljela
da od malih uče
kako se voli.
I nakon svega
odrekla bih se imena
(davši ga u zamjenu
za Sunce).

Stanislava Adamić

Visovac - Crkva Gospe od Milosti

KORIJEN

Bit ću što sam bio kad nisam bitisao.

Ne žive samo ruke, živi i bilje. U mome snu
davno sažgani korijen procvjetava.
I tamo u zaboravu, u bistrom dnu,
moj odraz još se ocrtava.

Pod svodom glave sva u sazviježđa skrita:
kružnice bez središta: središte bez kraja.
Vatra sam koja seli u noć
bez zvijezda, u sunce bez sjaja.

Ni veći ni manji od travke ja sam samo
drugi i svaki čovjek, a opet samo jedan.
Zemlja sam i kao zemlja ja sam
neutaživo žedan.

Ja samo ovo tijelo ili: nisam.

Jure Kaštelan

Visovac

  

ANĐEO MRTVIH

Anđeo mrtvih silazi u kotlinu
da obiđe usahli puk, zemlju,
što se mrvi.

Od kacige do stopa
teče mu sjaj
- suze mladosti -
U sažganu travu.

On odgrće plašt
i gdje je srce, meće kažiprst
na procvjetali pepeo.

Mrtve pokriva.
Briše im pijesak sa usana.
Lagano na dlanu podiže im lica.

Na mjesečini pjeva
Anđeo smrti.

Viktor Vida

Visovac

MOJ GROB

Moj grob će biti sunčan, tih
  i krcat bogatoga sjaja,
beskrajan prostor gdje oluje mru
 nad stijenjem zavičaja.

   Na njemu neće gorjeti svijeća
  niti će naricat žene.
     Ja živ ću ostat da smijehom sna
   raspršim uspomene.

   Uskrsnut neću, i čemu to
  živjet ću ljepše neg prije,
     a ono sto ljudi smrću su zvali
   za mene smrt i nije.

To će tek biti slobodan život
  od patnji i veriga svijeta,
   taj prostor gdje mi polože tijelo
 bit će samo vinjeta.

   Rasut ću sebe u srca mnoga,

i živjet u bezbroj života,

jer od sadašnjeg mračnog mene

    ostat će samo ljepota.

   

"Ništa nije tako veliko i ljudsko kao tuga spojena s ljubavlju.
I ništa tako sveto kao život."

Josip Pupačić

Krka, Visovac

   

KAO KRUG NA VODI

Kao krug na vodi jedini koji prkosiš
svojom lomnošću konačno odasvud vidljiv
ako ima čuda ono je u tebi
ako ima nevremena to je sve ovo u čemu trajemo

oblik koji tražim nije neponovljiv, život koji živim
bit će istinit
kad budem svuda i bez putovanja
opominjem te danas jer u zlu nije potrebno opominjati:

tama bit će zagonetna takvo je sve što imamo
djeca će rađati djecu bit će svake osvete napretek
jer smo i nebu i paklu opet jednako podložni
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
od danas do sutra nitko se ne kreće sigurno
a htio bih duboko rasti ostati u moćnom tlu
u kome nema soka što hranjiv ne bi bio

Željko Sabol

Visovac