nedjelja, 31. srpnja 2016.

SRPANJSKO VEČE

Ona me miluje, milujem li njene kretnje,
malo se polaganije svlači.

Ona me zove, zovem li je
u travnat krevet usred vrta,
gdje nijemo gleda nas lipa
i mlakim hladom prosipa
srpanjsko veče.

Željko Knežević
Solin

petak, 29. srpnja 2016.

KAVANA

Otvaraš vrata kavane,
ulaziš,
već je pola osam
imaš kosu, haljinu i vlažne oči,
na zidovima plakati,
nož i zrcalo,
ne vidiš me,
stojim umoran
između jučer i sutra,
kraj stola ponovo raste bor.
Da ima lišće
više ga ne bi imao.
Djevojka za šankom
izlazi iz mora
i šeta između stolova,
ljeto je napolju
i pada snijeg,
ne vidiš me
iako ti domahujem
ljubeći te,
slika u zrcalu
okreće mi leđa.
Prepoznaj me,
moram ti reći
da sam usamljen
i da ću sjesti na klupu
koja me poznaje,
naslonjen ramenom
na ono rame koje si imala
jedne večeri uz vatru
na Otoku.
Okrenula si se
i više si napolju
nego unutra,
uzalud vjerujem da sam ovdje,
djevojka za šankom
promtra me i ne govori ništa,
već je pola osam,
naručio sam tvoje srce,
ali ga ne donosi.
Sutra ću ponovo doći
u isto vrijeme.

Zvonimir Golob
Makarska

PISMO

Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost
veća nego što je mogu podnijeti, ponekad,
i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš
i, kao da je kraj godine, bilježim svakog dana
od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje:
najprije ti čitava i meni okrenuta licem
na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca,
dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno
da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat, ramena,
grudi i struk djevojčice koja plače, oblina trbuha
poput hljeba toploga dok zastajem na obali jezera
koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči
jer ti se stidiš i poželim da te čuvam
kad padne veče, daleko od stvari
koje te bez mene poznaju.
Na satu kazaljka pokriva jedna drugu
i ptica na tvome prozoru
ne uzima više zrno
iz nepoznate ruke.
Ugasi svjetlo, u tami
ne mogu te odvojiti
od sebe sama.

Zvonimir Golob
Makarska - Malakološki muzej

četvrtak, 28. srpnja 2016.

JOŠ JEDNA LJUBAVNA PJESMA

Hrabrošću slijepca
svijam ruke u zagrljaju
raju oko grudi tvojih
o prelijepa moja
radosti

snivam

pjev ptica me budi
skršena iz noći
žudnja požuda mojih
i zora me blago umiva
kada ti
kao molitvu vrelu
duboko u dnu sebe
jednostavno šapćem
ljubim te ljubim
do lude do tamne te besvijesti ljubim
ljubim

Drago Ivanišević
Makarska - pogled na Brač - izlazak sunca

srijeda, 27. srpnja 2016.

LJUBAV NIKADA NE PRESTAJE

Ako ne volite, kako ćete saznati zašto dišete?
Kako ćete saznati zašto vam je darovano živjeti?
Kako ćete saznati zašto su vam darovane oči? Ruke?
Zašto sunce nad vama izlazi?
I zašto noć vašem srcu želi dati počinka?
Ako ne volite, što ćete sa svojim danima? Sa svojim snovima?
Čemu vam krv? Čemu znoj?
Ako ne volite, i smijeh i suze bit će vam suhi. Besplodni.

Od vaših tragova neće nastati putovi.
Ako ne volite, bit ćete nijemi. Gluhi. Beživotni.
Govorit ćete ispraznim riječima.
Slušat ćete ispraznošću u sebi.
I nijedna vas riječ neće moći dotaknuti.
Nijednu riječ nećete moći oživjeti.
Nećete razumjeti govor blizine. Govor dodira.
Nećete ući u svijet vama darovan. Vama povjeren.
Nećete zakoračiti u Zemlju ljubavi.
U Zemlju srodnosti.

Ako ne volite, bit ćete stranci kamo god pođete.
I u svojoj duši bit ćete stranci.
I sve divote nadomak vama i u vama ostat će vam zastrte.
Jer samo je ljubavlju moguće razumjeti svijet. Život.
Bog nam, svakim titrajem našeg bića, govori.
Da biste me razumjeli, morate voljeti.
Da biste ikoga razumjeli, morate voljeti.
Bez ljubavi nije moguće nikoga susresti.
Bez ljubavi nije moguće ništa što ispunjava, raskriljuje dušu.

Vjerujte:
I vječnost je prekratka da biste propustili ijedan trenutak ljubavi.
Premda, i jedan trenutak ljubavi opravdava svu vječnost.
Premda, svaki trenutak ljubavi, ljubavi kojom ljubite, ljubavi koju
prigrlite, ljubavi kojoj dopuštate živjeti, zagrljaj je vječnosti.
Stoga zemlju svakoga trenutka natopite ljubavlju.
Pustinju svakog trenutka ljubavlju preobrazite u plodnu zemlju.

Sve svoje vrijeme posvetite ljubavlju.
Jer dani će uminuti. Ali ljubav nikada neće prestati disati.

Stjepan Lice
 
Makarska



utorak, 26. srpnja 2016.

IKAROV ODGOVOR

G l a s  n e m o ć i:
- Nikada Ga nećeš dostići, ludove!
Zalud vežeš krila s tvojijem Dedalom
Kao stoti luđak, hiteć k Idealom!
Ostavi to glupo Sunce i te snove!

Vidiš zvijezde i planete: Mirno plove,
Jednako daleko plavetnijem valom...
A ti si mi sličan baš anđelu palom,
Ne slušajuć mudar savjet, kad te zove!

I k a r:
- O dosadni glase! Pomisli li ikad
Na prostora mjere, vremena eone?
I da u bezmjerju ne postoji n i k a d?

Tijelo, zemna koro! Što ću s tvojim prahom?
Hajd da hvatam zvijezde, dok sve ljepše zvone!
Ne mognem li rukom, dostić ću ih dahom!

Ljubo Wiesner
 
Makarska
 

ponedjeljak, 25. srpnja 2016.

DJEDOVI

Četiri brata su živjela na pregršti spržena grahorca.
Imali su kolibu četiri metra dugu i dva metra široku.
Zvijezde su im kroz rupe padale na crne komoštre
i zveckale po lonce glinenu.
Stara im je mater po selu uroke dizala
i komad stvrdnuta kruha kući donosila.
Skupa su Sueski kanal kopali
da kraći bude put između svjetova.
Onda su se razdijelili.
Lako su se, kažu, razdijelili
jer svaki je svoje ruke sobom ponio.
Jedan od njih moj djed je bio.
Nikad ga nisam vidio.
Još je sačuvana jedna slika:
Bradom na prsima, sijed, stoji pored prozora.
Blage mu oči došljake gledaju...

Jure Franičević Pločar
Rogoznica