četvrtak, 5. studenoga 2015.

BR, BR BROJALICA

Stoja, trica,
brojna lica
pa nastane
brojalica!

Sto mornara
svi sa Hvara,
brojalica
tu se stvara!

Zumba, zumba,
a bez gumba,
tu se pleše
samba, rumba!

Eci, peci
i pereci!
Mjesto peci
reci leci!

Što, ea, kaj,
djeco, baj,
brojalici
tu je kraj! 


Pajo Kanižaj
Hvar - pogled na Crkvu Sv Marka

MOJ DOM

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!
I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.
Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.
Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan se je glaso
Kroz čarne, mlade sne!
Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.
I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.
... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.
On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!
Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tom sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.
U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!
Sve, cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.
Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!


Silvije Strahimir Kranjčević
Knin - Tvrđava

srijeda, 4. studenoga 2015.

PRELIJEPA NAŠA

Od makova zrna
do gavrana crna,
od zrna prosa
do crnoga kosa!

Od sivoga vrapca
i zelenog žapca
do konja što kasa
i svih vrsta pasa!

Od žutike i ljutike,
pelargonija i begonija,
tratinčica i ivančica,
od cvijeća do drveća!

Od najmanjeg vrutka
i potočnog oblutka
do kamene gromade
i autostrade!

Od visokih gora
do sinjega mora,
od Vukovara i Iloka
do mora duboka!

Od Drave i Save
do Cetine plave,
od crkvice svake
do katedrale i Prevlake!

Od najmanjih šaka
do najstarijih baka,
od mornara
do slavonskih snaša
prelijepa Lijepa je Naša!

Pajo Kanižaj
Plano

GRAĐANIN DRUGOGA REDA

Pomirio se s vječnošću,
i možda mu je samo zato
precrtano ime u svim popisima
ravnopravnih.

On noću
zapaljenih očiju
govori o praizvorima
s druge strane oceana svemira,
i možda samo zato
za njega nema mjesta
u dvoranama zemaljskog slavlja.

Uvijek pred zaključanim vratima
on pomalo zaboravlja ljudski govor,
a i što reći onima
koji su mudrost zamijenili vlašću,
ljubav nasiljem.

Raduju mu se ptice
i cvijeće u polju,
jednako kao što ga pozdravljaju zvijezde.
Tu je njegov dom: nigdje i svuda.
I možda će zbilja
jednom biti vodič
mrtvim vladarima svijeta;
sustezljiv i nasmijan
pokazivat će im njihova mjesta
u zasluženoj prolaznosti.

Slavko Mihalić

Zagreb

utorak, 3. studenoga 2015.

I MIR I NEMIR

Preuzima me studeno vrijeme
(Noćas su, kažu, meteoriti vidljivo lutali kroz svemir)
Ionako je neizvjesno to ljudsko stanje na zemlji

I mir, i nemir

A ja se još divim ljudskim koracima
i znanom suncu
kao onda kad sam kao dječak lutao
oko smisla i postanja
Čak sam pisao i pjesme kao igračke od stanja
ne znajući da to neki sasvim ozbiljno rade
a ne samo zanesenjaci i lude.

Bilo je smijeha, grijeha i ufanja
a sada kako bude
između crnih kronika, vika, svakodnevne televizije
i sumornih novina.

A meni se hoće sasvim drugačija slika
i časnog kruha, i prava duševna vina...

Zar su ove riječi samo smeće
od starih godina

Miroslav Slavko Mađer
Kaštel Štafilić

ponedjeljak, 2. studenoga 2015.

PJESMA MRTVOG PJESNIKA

Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

Dobriša Cesarić 

MAUZOLEJ MEŠTROVIĆ - Otavice

nedjelja, 1. studenoga 2015.

REQUIEM

A sada ste smireni, mrtvi moji.
Dobra zemlja dade vam konačnu
zaštitu. Mir vašim ranama i vašim
krikovima! Mir vašim rukama!
Pepeo kisne pod kišama,
korijenje vas prožima i klice
izbijaju i dani teku nad vašim
zaboravom. Mir i pokoj vašoj
dobroti i vašoj patnji, što ostade
u kamenu upisana, čudesnim
pismenima, koja nitko više
ne zna pročitati.

Nikola Milićević
Solin - Manastirine - Stara Salona