DOM

Kreni na put, kamo želiš,
sve dokle ti mašta stiže,
do Aljaske, il do Jaske,
ili možda malo bliže,
i kad ti je zbilja lijepo,
ti najednom zbunjen shvatiš
kako želiš samo jedno:
da se svome domu vratiš,
jer u tvojem malom srcu
blista iskra što te vuče
u toplinu tvojeg doma,
u tišinu tvoje kuće.

Desi ti se izvan kuće
da sve krene naopačke,
ko da si u svoje hlače
uskočio naglavačke,
il ko da ti rak škarama
unatraške dane kroji,
pa pomisliš da za tebe
ništa više ne postoji.
Tad u nekom ludom strahu
od nekakvog čudnog sloma
hitro bježiš pod okrilje
svoje kuće, svoga doma.

Ratko Zvrko

Trogir - pogled iz aviona pri spuštanju na Splitski aerodrom

NA NOVU PLOVIDBU

Vedri se nebo. Sunce se rađa.
Plovi iz luke jedna lađa;
Jedna što dugo stajaše u doku,
Sva izbijena, s ranama na boku.
More, ko mati, vuče je na krilo.
Ljulja je, šapće: Ništa nije bilo.

Dobriša Cesarić 

Trogir

PROLAZNOST

Smrtniku nisu dana mnoga ljeta
da se po svijetu šarenome šeta,
da gleda lađe, trgove, zvonike,
izloge tuđe, žene, stare slike.

Sve naglo prođe, sve se brzo stiša,
i dođe jesen u srce i kiša.
Koljena klonu, oči trnu, pluća
gasnu ko sanje, kao nadahnuća.

I trudan putnik padne pokraj plota
slušajuć žubor stotine života.

Gustav Krklec 

Trogir

LOZA

Lozine kretnje su čvoraste, kljaste,

polagano loza spram sunca raste.

 

Iz blata i kiše, iz blata i pijeska

proziran grozd se na suncu lijeska.

 

Korijenje čokota krastavo, tvrdo,

penje se žilavo na jesenje brdo.

 

Loza se tiho i nijemo penje,

o, divno je njeno slijepo htijenje!

 

Htjeti iz blata postati čista,

kao vino kada u čaši se blista.

Miroslav Krleža 

Trogir

TUŽNO MORE

Planina moru kliče:
- Ej more prostrano,
probudi vale hučne,
što ležiš pospano?

Al' more tihim šumom
planini uzvrati:
- Jutros ti, draga sestro,
ne mogu ustati.

Svu noć me vihor bio,
svu noć orio grom.
Velika tuga danas
leži na srcu mom.

Tri lađe pošle sinoć
sa mojih obala.
Dvije su natrag došle,
jedna je ostala.

Sada je galeb traži,
sunce je doziva,
al' nju zelena alga
i biser pokriva.

Vesna Parun 

Trogir

SVRŠETAK LJETA

Ničemu ti neće služiti stihovi koje sada pišeš
Dan se mrači i kiše s kraja ljeta ispiru grad
Zahvalnost asfalta isparava naše korake
Odlazi ljeto
I s njime započinje još jedno presvlačenje koža
Zreli plodovi jeseni pokazuju začetke smrti:
Crv sumnje opsjeda sve što si ikad htio
Kiše ispiru grad i odnose sa sobom pijesak
I žene i noći, šetnje uz obalu i šetnje boricima
Književne rasprave i političke debate
Ulaženja u more, barove, talog ispijenih čaša
I riblje kosti; cijele naplavine istina kao stihove
Koji nikada nisu živjeli.

Boris Maruna 

Trogir