TRINAESTI UČENIK

Spava opušten u barci
Ribari njih dvanaest na broju
na prstima odmakli
i pustili valu
da njiše umorna učitelja

Ivan ga ima na oku
i slijedi Tomin prst

"Na tom brežuljku
izgovorio je blaženstva"
prepire se Toma s Petrom

Zna Ivan da je to brdo
i nikoje drugo
slušalo onih osam besjeda
Toma to  ne bi rekao
kad ne bi znao

Ivan je slijedio Tomin prst
i pustio s oka lađu

U sretnu trenutku
prikrao sam se lađi
a nije bila daleko od obale
Sakriven u šaš prošaptah
"Učitelju
ne ljuti se što te budim"

Vjeđe su se podigle
kao zastor noći
pred izlazak sunca

Učitelju ja te ne molim
da mi ozdraviš oči
Moje oko je zdravo
s brijega te vidjeh u lađi

Daj  mi
da vidim čovjeka kraj sebe
Moje oko je nemirno
i vid se moj drži obzora
ne vidim onoga kraj sebe

Učitelj me gledao dugo
dugo
Njemu se nije žurilo
a mene je grijalo
njegovo oko
grijalo

Učitelju ne molim te
da iscijeliš moje ruke
i moje noge
Moje su ruke zdrave
Prsti su vitki i hitri
Moj hod je okretan
Kroz šaš provukoh tijelo

Moje su ruke grane
zalaze u druge grane
ali grana ne hvata granu
Daj ruku mojoj ruci

Moje noge ne znaju ići s drugim
Daj suputnika mojoj stazi
Učitelj je šutio dugo
Ta njemu se ne žuri
Rukom uhvati mi ruku
i oživje suhu granu
Dođi i vidi

Učitelj se uputi dvanaestorici
Govorili su o tome
tko je  najveći među njima

Podizali se
poravnali od sjedenja zgužvane oprave
zategli pojase
Ivan je zabacio svijetlu kosu

Dvojio sam da li
da iziđem iz svoga šaša
A oni su odmicali

I kad je već obzor
stao skrivati prilike
izvukoh nogu iz kala

Pošao sam za njim
- iz daleka

Ivan Golub

Makarska -poged na poluotok i spomenik Sv Petar

KAP

I dok izuvam cipele prije polaska na počinak:

     Moje su ovce na plandištu
     i miruju masline na obali.

     Zemlja je moj dom
     i vasiona moj svijet.

     Noga mi nije zakovana
     niti sam podigao ogradu na vrtu.

     Ne lajem u skupini
     niti se ogledam što ću reći.

     Tutnje siloviti zaprezi
     i ostavljaju me u prašini.

     Ljudima raste plima krvi u žilama
     i grč im muči mišićje.

     Upokojujem svoje oči
     i ne uskraćujem ruku.

     Stojim na rubu puta
     i sklanjam se sili.

     Ne postajem smjesa
     već ostajem kap.

Ivan Golub

Makarska

LICE ZEMLJE

Bog je primjetio zvijezdin trag
i rasporio svodu utrobu.
Ozakonio znakovlje vjere
i okrenuo stranicu povijesti.
Povoje stavio na otvorene rane
i ukinuo zabranu putovanja.
Snizio glasove prosvjednika
i okrunio klonule glave.
Otrpio prolaznike na pločniku
i razmrsio uzao na sandali.
Otkupio sužnjeve babilonske
i zakrpao poderanu mješinu.
Razapeo šator sred sinova ljudskih
i rijeku vratio u korito.
Dopunio knjigu proroštvom
i znamenjima snabdio svitak.
Razmotrio prispjele molbe
i odabrao zapadni vjetar.
Odjelio kukolj od pšenice
i rastavio jarce od ovaca.
Uhvatio vijaču na gumnu
i sjekiru položio na korijen.
Dozvao pastire s pašnjaka
i orlove pozvao s vrleti.
Sazdao zvijezdama sklonište
i suzama našao obraz.
Otkrio korake u kalu
i prihvatio ruke u zvijezdi.
Kruh s neba podao njima
i hranu koja svaku slast ima.
S pastirskih poljana dozvao kralja
i snizio zavidnog zvjezdara.
Putniku podario štap
i lutalici u usta stavio pjesmu.
Vjeđama poslao san
i suzama pružio rubac.
Mladencima na stol stavio vrč
i na trgovce digao bič.
Jagodicama prstiju ricao zvijezde
i stopalom dirao zemlju.
Kalom liječio oči
i prstom prijetio vjetru.
Suzom škropio razoren grad
i mač stjerao u korice.
Kruh stavio na stol
i vrč predao rukama.
Raširio ruke na drvu
i naklonio glavu na prsi.
Ustao iz zemlje
i posjetio prijatelje.
Potegao uže jutarnjeg zvona
i odabrao put zvijezda.
Oganj spustio na zemlju
i razvezao sapete jezike.
Na stopalima prah zemlje prenio u nebo
i začuđenim očima poslao anđele.
Proroku stavio pero u ruku
i vidiocu skinuo povez s očiju.
Obnovio lice zemlje
i poslao Dah svoj.
Nebu kao plaštu skupio skute
i zemlji prebrao bore.

A more, more?

Ivan Golub

Biograd na Moru

PODIGNI GLAVU ILITI NEMOJ DA TI ODUZMEM SUZE

Legoh. Samo što ne zaspah. I dođe mi stih:

Ne tuguj, golube!
Tvoji su prsti sveti.
Slijevaju se rijeke.
Nisu dani daleko.
Obilaze staze grad,
ne znaju kamo bi.
Proniču oči zaleđa.
Pitaju se junaci na straži.
Mališani ližu žlicu.
Starci nikako da zauste.
Mornari odbacuju užeta.
Krčmari miju obijesne obraze.
Zločinci peru ruke u nevinosti.
Pilat još vazda pita:"Što je istina?"
Silnici se smiju sudbini.
Grabežljivci odnose strvinu.
Slikari kuju zavjeru.
Pospanci propadaju u san.
Otimači se ne dadu u pjesmu.
Razbojnici bi na oltar.
Susretnici cijede komarca,
gladni gutaju devu.
Očajnici pričaju o čaju.
Galamdžije izvikuju riječi.
Lovci bi da im jelen dođe na nišan.
Čuvari vrta miluju ogradu.
Nekoga svrbe zubi.
Molitvenik rastvoren stoji na stolu.
Mjesec se zamara nebom.
Sunce se naputovalo morem.
Svedi pjesmu na mjeru,
noć uzmi za jastuk.
Gleda te oko Božje.
Podigni glavu!

I već sam odložio bilježnicu, sklopio pero i otro
ruke i opet riječ:
Nemoj da ti oduzmem suze!

Ivan Golub
 

Split- Crkva Gospe od Zdravlja

ONOLIKO KOLIKO

najradije bih te pitao
kako te je pitala majka
kako je mene pitala mati
koliko me imaš rado

da raširiš ruke
onoliko koliko

Ivan Golub

Vodice

ČOVJEK IZ ZALIHE

Ja sam naime čovjek iz zalihe
i mornar bez mora.
Čuvar međa na pučini
i čistač zasutih putova.
Stjegonoša osušenih obraza
i voditelj povorke mrava.
Posljednji među sinovima ljudskim
i jaglac uz cestu.
Podstrekivač razgovora nijemih
i sakupljač perja na vjetru.
Zbunjenik na raskršću
i čitatelj dlanova.
Pisar bez pera i crnila
i putnik prema Beskraju.
Prijatelj zvijezda na nebu i moru
i sanjar neophođenih ravnica.
Skitalac razrokih očiju
i čuvar praga.
Mučenik zatočenih desetljeća
i oslobođenik u tuđini.
Odvjetnik napukle trske
i čuvar trnućeg stijenja.
Kovač sreće i ne-sreće
i rubac pod suznim okom.
Otirač za noge
i pljuvačnica u kutu.
Posuda izabrana u hramu
i bič goniča u pozadini.
Sluga olinjalih silnika
i prijatelj zguranih rubnika.
Pjevač tužaljki nad gradom
i nosač vrča uzniku.
Obrisan Veronikinim rupcem
i napojen žući i octom.
Obrubljen zaljevom školjki
i raskoljen nad malim morem.
Mnoštven u osami
i pojedinačan u mnoštvu.
Sabran u suzi na obrazu
i rasut u pijesku pustinje.
Okrenut ružoprstoj zori
i zaoran u panonskoj njivi.
Spušten u dubok zdenac
i skupljen u klupko.
Nepopravljiv čovjek igrač
i sijač budućih priča.
Lađar bez pučine
i sijač bez njive.
Sjemenka u zemlji
i vlat na tlu.
Grana na vjetru
i vjetar u vatri.
Ostatak svog broda
i opanak u polju.
Slikar vlastitog bića
i molitelj snuždenih zvijezda.

A Bog se smije nad strehom
i golub guče na krovu.

Ivan Golub

Makarska

JA TI VJERUJEM, NAZAREĆANINE

Ja Ti vjerujem, Nazarećanine
Vjerujem Ti, ja ne znam kako
Bez zanosa i pjesme
Bez ushita i jasnoće
Tako ti vjerujem.

Ja ti vjerujem jednostavno
Ne svaki dan jednako
Ja Ti vjerujem nejasno
Ja Ti vjerujem nekako

Ne vjerujem Ti zato što me čudesa zablještiše
Ni zato što mi je sve jasno
Ali ni zato što mi je nejasno.

Zašto vjerujem nije mi znano
Možda zato što mi je dano.

Ivan Golub

Makarska - spomenik franjevcu ispred Franjevačkog samostana