Niki Milićeviću
Ja ne znam što vi želite
Ja idem,
između kuća, cestama i noću preko polja
i pjevam život svoj i život vaš i život sviju stvari
Jer ja sam srce
O svijetu i ja u svijetu i svijet u meni
Grad noći žene zvijezde
Ples radost ljubav vrisak Bog
Ja pjevam
i pjesme moje u svijet padaju ko zvijezde
(O zašto nisu vaše duše duboka jezera, tamno more?)
U svijetu moje pjesme glasno pjevaju
i njihov bol i smijeh i radost nitko ne sluša
tek mnogo lica ruga se i smije
O tko sam, tko sam
ja, pjevač sam u noći gradom i na cestama?
Da ja ne pjevam tako bezbroj ljeta?
Da nisam luđak što je bezbroj godina već lud?
Ja ne znam ništa
Pjevam
i prolazim izmeđ zlobno osmjehnutih lica
u noć i plavu daleku samoću.
Ja penjem se i penjem uza strme staze
I kad se popnem, stojim
u prostoru nijemom i bez ljudi
Ja, tamni pjevač na visini
Ja, usamljeno stablo navrh brda
što svoj mukli besprekidni šumor
u duboku crnu vječnost ruši.
Antun Branko Šimić
