Od jutra pa do mraka perem
rublje koje nije moje
i na njem svoje ruke derem:
za drugog dajem dane svoje.
rublje koje nije moje
i na njem svoje ruke derem:
za drugog dajem dane svoje.
O moje ruke, tužne ruke,
navorane, pune žilja,
pretrpjele su mnog emuke,
a za me nisu našle cilja!
Rastrgat se tužna sva ću,
a ne ću naći milost neba!
Daleko moja djeca plaču
i gola mole koru hljeba.
I tako tužno ide vrijene,
oblaci u oku dana
i svijetla gasnu na dnu mene -
I tako raste moja rana!
Kad perem svilu finog rublja
tad veće moje su samoće
i moja suzna žalkost dublja:
za djecu srce Sunca hoće.
I tad u pjeni od sapuna
pod prstima su iskre zvijezda,
a u srcu mom strasna buna
za obranu mog malog gnijezda!
Vladimir Kovačić
